Prešutio si, oče !

Htjedoh sve odjednom reći...napisati...ispjevati... toliko misli, osjećaja, želja nadanja, snova toliko riječi kojima bih izrazila taj uragan u sebi sve sam htjela, sve u jednom dahu zastadoh...nijeme su riječi srce se u grlu steglo iz svake pore moga postojanja vrisnu gromoglasna spoznaja nestade čovjek iz čovjeka ti si me, oče učio da su svi ljudi dobri da je svijet šaren buket dobrostivosti želio si da kristal bezbrižnosti bude mi igra s lutkama htio si da budem svila nježna ogrnuta svijetom povjerenja podrške i dobroga već na prvoj raskrsnici spoznadoh da najteže je čovjek čovjeku biti zluradost sam spoznala, osjetila patnju i bol u iskri plamičak, sreću hvatala često svjesna da se već ugasio prešutio si, oče, da je život minsko polje da čovjek znade čovjeku nečovjekom biti pod maskom licemjera se kriti prepun lomova, pogrešaka i grijeha prepoznadoh jednog moja krvna zrnca su mu smetala zaboraviti nikad neću tvoje riječi govorio si i ponavljao često svijet je zdrava jabuka a sunce je samo jedno čovjeka u oči gledaj, dijete griješiti ćeš, život je kurva navest će te na grijeh priznaj i oprost zamoli bit ćeš čovjeku čovjek a ne sjenka njegova. slika: moj grad u magli...ova fotografija zagrlit će moje stihove kao naslovnica nove dijalektalne zbirke

- 08:42 -

Komentari (8) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.