Kreativni odjel

#421

auroralucidissima.blog.hr

ledena kiša

šapuće na prozoru

o prolaznosti

žena

ehsaznala.blog.hr

on:
teška, luda, naporna, lukava, dosadna?
genijalna, zavodljiva, uzbudljiva, izazovna, tajanstvena?
obična, očajna, ogorčena, prevarena, lijena?
vedra, vesela, duhovita, zabavna?
veličanstvena.
jedna žena.

ona:
ne

Godine idu....

taango.blog.hr

Mjesto

star-rose-bloger.blog.hr

Postoje mjesta
koja ne traže dolazak.
Ona
ostaju otvorena
i kad ih nitko ne traži.

Zagrljaj....

taango.blog.hr

Kad imaš sve

bijele-pahulje.blog.hr

E moj Hajnrih, i moja
mila ima sve pa opet,
ne voli me...haha..
...................................
"Imaš biser, dijamante
I sve za čim svijet uzdiše;
Ti najlepše oči imaš –
Moja mila, šta ćeš više?

Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i vječne pjesme –
Moja mila, šta ćeš više?

Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti –
Moja mila, šta ćeš više?"

Hajnrih Hajne

Tišina srca

star-rose-bloger.blog.hr

U tišini srca osjećam bol,
ali svjetlost topline još uvijek tinja.
Tragovi tuge nisu slabost,
nego dokaz da srce još zna voljeti.


I dok svijet mirno spava,
moja nježnost čuva svaki trenutak,
svaku riječ i svaki dah
koji su ostali u meni,
bez žurbe i bez straha,
i u tišini zna da si tu.

bez sjenki

ehsaznala.blog.hr

volio si me najviše najslabiju
jaka sam te željela najviše
nema novih obećanja
u meni samo ja
tama grli jabučice oka
glad bol snaga smijeh
može se naravno izreći laž
tko sanja snove satkane za me

posljednji plamen snova

potok42.blog.hr

sjaj snova tone u nepostojanje,
gasi se kao petrolejka pred zoru.
prije svog kraja, plamen se skupi,
sažima se, ne širi.
lampa ne osvjetljava sobu, nego stol.
plamen počne treperiti,
ne zato što je slab, nego zato jer je
nestalo pogonske tvari;
fitilj je potrošen,
staklo je zamrljano godinama dodira.
svjetlo je i dalje tu, ali bliže sebi nego svijetu.

a onda dolazi onaj trenutak
kad se nakratko razbistri,
i šalje posljednji jasni odsjaj.
još jednom osvijetli ono što je važno,
još jednom pokaže oblik stvari.
i tek tada, bez buke, bez drame,
srce plamena potamni, svjetlo se povuče,
ne u mrak i hladnoću, nego u mir.

snovi se povlače u sumrak,
dok vjetar svijeta hladi njihov plamen.
ponekad nestanak ubrza dah prostora -
suvišna pitanja, suvišni odgovori,
mutna voda bivanja koja plavi oko sebe,
presušeno strpljenje neprozirne sudbine.

sanjaju oni kojima java nije dovoljna,
i oni koje je java izbacila iz podjele uloga
u predstavi života između plamena i noći.

Ne dam je zaboravu

agava505.blog.hr

Jedna pahulja bijela
nježno se na rame spustila
tiho, gotovo nečujno, toplinom me ispunila
toplinom koja nije s ovoga svijeta...

u kratkom trenu,
njezina bjelina nije donijela hladnoću,
donijela je osjećaj mekoće,
poput nježne ruke voljenog
koji me dotakao
baš onda kada mi je bila najpotrebnija....

mala, blistava čestica neba odlučila je postati mojom,
grijući me toplinom uspomene
i sigurnošću poznatog zagrljaja...

trag koji ostaje
baš kao i svaki savršen trenutak,
počela je nestajati...
otopila se polako,
pretvarajući se u prozirnu kap
nestala je s ramena,
ali se duboko u srce ulila....

nije ostavila vlagu na kaputu,
već sjetan trag u duši...
onaj dragocjeni miris prošlosti
koji me tjera da se nasmiješim kroz suzu...

pahulja živi u srcu, živi u sjećanju,
kao neizbrisiv pečat jednog dodira
koji se više ne može ponoviti
ali se zato zauvijek pamti i spominje...

i nema je više,
tek vlažan trag drijema,
tamo gdje ruka je nekada bila,
grlim tišinu jer tebe više nema,
samo je sjeta gnijezdo svila....

ne dam je zaboravu,
tu kaplju čistu,
što kroz sjećanje
i danas me grije,

u svakoj novoj pahulji tražim tu istu,
koja se u mome srcu zauvijek smije.

Jedna ljubav

bijele-pahulje.blog.hr

Neka doba noći, telefon zvoni, ko bi moga da bude ovako kasno?. Osjetih samo prigušeno disanje, ko da tiho plače. Molim te, nemoj me prekidati, nazvala sam te i nepitaj odkud mi tvoj broj. Dugo ćutimo oboje, meni grlo gorko, čaša vode uvijek je na stolcu pored ležaja, osjetim kako mi lice gori. Iz studentskih dana prepoznah njeno disanje. Da ti se nešto nije desilo, kako su tvoji, kako je mama, čujem kako jeca. Njena mama me voljela ko svoje dijete. Dobro su svi, ali je nisam dobro, želim da te samo čujem, zapravo odavno sam to poželjela, ne mogu snage da prikupim, bojim se da se nećeš javiti. Jesi li bar sad sretna, kako si? Nemoj me to pitati, molim te. Znaš da neću nikad biti više sretna, samo sam s tobom dokučila sreću na ovom svijetu. Pa dobro znam, ali tu se ništa ne može učiniti, ti si njegova sad.Tebi tako samo izgleda, ja znam kako mi je, oboljet ću još više nego sad, kako da izađem iz ovog začaranog kruga u koji sam upala, duša me boli, duša mi prazna. Htjela sam ti reći da te nikad nisam zaboravila, uvijek si u mojoj duši bio, ali nazad nisam mogla, uvijek ćeš u njoj i ostati.To tebi može da izgleda ko floskula, ali znaj da nije tako. Ljutiš li se na mene? Ma ne, zašto bi. Život je jedan, ja sad volim tišinu u svojoj usamljenosti, imam uvijek u sobi našoj živu melodiju koju smo slušali u ponoć. Znači da si se oženio ,ili imaš nekog ako nisi? Ne..ali on mi puno znači, pa zar si zaboravila našeg mezimca, još uvijek je živ. Bio je onih prvih dana jako tužan kad si otišla, skoro isto kao i ja. Mogu li ga bar malo da čujem? Žao mi je, on već spava. Sjećaš li se kako je vodu sa tvoga dlana uvijek pio, imali su neki čudan miris, i meni nedostaju. Da pamtim, te njegove nježne nožice kad mi dodiruje ruke i usne ljubi, kad kafu zajedno smo pili, jednom ste me skupa ljubili, bio si ljubomoran na njega. Nego znaš srećo moja, htjela sam te pitati nešto. Pošto dolazim za odmor u naš Dubrovnik, hoću da te vidim, puno..puno sam te poželjela. Avio kartu sam rezervirala, dolazim sama, i da znaš da mi mama nije dobro. Mislim da ću biti tu, znaš da nikud neću ići, kud bih poželjela kad ljepšeg grada na svitu nema.Ti si najljepša u njemu bila, nedostaju mi tvoje ruke, tvoji vreli dlanovi na mojim obrazima, miris kose i ruku tvojih. Nismo se čuli ni vidjeli od kad si otišla, glas ti je isti, jesi li lipa kao nekad? Nasmijala se, djeluje opušteno, čujem smijeh i glasan vrisak, jedva čekam da se sritnemo na našem keju gdje galeb usamljeno na njemu drima. Zatim se začuo plač. Adio ljubavi...Adio,..zvat ću te sad češće, srce mi je puno radosti, našeg sunca i Straduna, našeg zagonetnog otočića- Lokruma- jedinog raja na svijetu. Nemoj da se iznenadiš kad se sritnemo, kemoterapije su dobro prošle, kosa će mi ponovo porasti, ona ista, onu koju si volio da češljaš svojim prstima. Ponovo se začuo plač, odjednom je utihnuo. Meni njen eho i danas odzvanja, ko da je nikad neću sresti, a hoću, tako puno oboje očekujemo od našeg susreta.

prava tehnika

ehsaznala.blog.hr

izdavaču uveo si u priču
balkon, moje noge i roze lisice (roze, pobogu)
a krenuli smo sasvim obično, poslovno
sviđa ti se baš ovaj koncept
sklon si nekonvencionalnim projektima
nekada prije ti
pokušao si biti velik i bahat i zločest
tražio žene izvan kutije
a čučao sam u njima
nudio manipulativne intelektualne sheme
a čudio se pametnim ženama
možda čitavo vrijeme zapravo čekaš
da te netko kazni, a možda i ne
nekada prije ja
nisam bila autorica
ali oduvijek sam znala koga držati na kratkoj uzici

TOMA

sewen.blog.hr

Kad nisi s ljudima kompaktan,
Dohvatiš se čaše.
Kad nisi s ljudima, ni arogantan,
I nemaš očenaše
Normalno da dohvatiš se čaše.

Jer treba ti bliskost i vedrina,
Podupla se svijet.
A teška je i bolna istina,
Ti spreman za let!
Tražiš nektar, sasušen je cvijet.

Sve kopija do kopije sjedaju,
Ja ustadoh sam.
Cijeli život kopije opsjedaju,
I sam nazdravljam,
U najboljem društvu uživam!

Nije iz vrta i pitome rose

agava505.blog.hr

Jedini si trag nježnosti
u grubom zagrljaju oštrog kamena i
dubokog plavetnila Jadrana
plominske zidine starog Plomina su ti dom...

***

dok bura oštri zube o hridi tvrdog krasa
ljubičasti zvončić svijetu i suncu ruke širi

nije iz vrta, iz pitome rose nije
s plominskog dubokog dna
latice ponosno nose boju neba

podno zidina na kojima obitava cvjetić
dimnjak visoki u oblake gleda
cvjetić krhak u vječnoj sjeni
ljepotu oku dariva

ne traži mnogo
tek mrvicu nade
komadić škrape i beskraja plavog
najljepši zvončić priroda nam dade
da čuvar bude gradiću drevnom
kad utihnu vjetrovi i dan zamre
naš uzdah pjesma je
koja slavi endemske mu latice




Zanimljivost: Plominski zvončić je cvijet, endemska vrsta,
u svijetu raste samo na vrlo uskom području,
po zidinama starog grada Plomina,
u okolici Plominskog zaljeva i
na dijelovima istočne obale Istre.

Prljava pjesma

nachtfresser.blog.hr

Kroz zamagljene prozore
nazire se provalija strasti
prave riječi ključ su za ulazak
u dubine jučerašnjeg nestajanja
krici ništa ne govore
krici samo svjedoče
boli željenog pada.

U toj igri ne možeš pobijediti
to što te usisava je smrt
a ta koju ponižavaš je tvoja psiha
koja ne zna napustiti
toplu prljavštinu nestajanja
važan je samo posljednji krik
koji opravdava krive putokaze.

Ovi stihovi ne rješavaju ništa
potpuna predaja ne rješava ništa
očaj sladostrašća ne spašava ništa
samo zavaravanje stvarno jest
da te ništa nije boljelo
da je bilo predivno u zanosu nestajanja
da smo uspjeli napustiti sebe.