Kreativni odjel

U stihu ljepotana

star-rose-bloger.blog.hr

A Taj osjećaj zaboraviti se
ne može. Ono je dio mene.
Osvojio me na prvu kao rima
koja uvijek štima. Poezija je
poput krila. U istom su stihu i
tonu baš su u stilu momu.
Uvuku se pod kožu a tako
lako energično, bajno lepršaju
trajno tu ostaju.

Miluje, istodobno i raduje pa
i ta ljepota i osjećaj
nenadmašivosti ostaje.

A to koliko smo u tandemu dodiruje
i srce i dušu i moju i njenu.

Ona te razumije a s njom svaki
let postaje poezija... I u pokretu
ta nježna melodija. O lijepi moji
u slobodi i vjetru praši se i ko
pjesma u granama ostaje.
U stihu ljepotana bori se
i bez sile i snage ne da se.

Povezali se kao niti u svoj
toj iskri, sjaju, ma bolji su
jer oni te tako dobro osjećaju.
Munjevito ti se uvuku, ne
puštaju toj suštini pitomi
u svojoj divljini. Taj adrenalin
u tišini a iznutra ka zvijezda
trenutka.

UMJESTO REZIMEA 2024.

demetra1.blog.hr

Godina još nije pošteno ni započela, a sve se ponavlja. Danas holter, sutra ultrazvuk idući tjedan labos pa Suvag. Uglavnom dobro je da nije lošije. Toliko o temi koja u mojim godinama postaje sve prisutnija.
Malo sam listala po blog.hr i gle čuda sve je ostalo kao i lani. Oni koji mrze sve i svakoga istom mržnjom nastavljaju iako se čovjek zapita, ako ti je oko tebe sve mrsko zašto ne odeš negdje gdje ćeš biti sretniji. Ja bih otišla. Oni koji se ljube nastavljaju s rijekama poljubaca, vodopadima ljubavi trenutne i velikim rijekama ljubavne prošlosti. Oni koji su svjetski putnici, a nisu još krenuli imaju tisuće sjajnih fotografija gdje su bili, gdje će ponovo poći ili samo planiraju… ako; oni koji još uvijek lakonogo hode nastavljaju planinariti uzbrdo pa niz svih tih prekrasnih planina naše male domovine. Neki nas uvjeravaju kako smo ih trebali slušati jer eto baš sve znaju, oni su naši sveznadari kada su u pravu jesu, a kada nisu… a što se može i to se dešava iako si možda sveznadar. Vidim nisu se promijenili ni izrazi od kojih se normalnom čovjeku povraća jer svakoga je rodila majka pa po mom mišljenju nema ništa strašnije od vrijeđati i pogrdno nazivati nečiju majku bez obzira što mislili o osobi koju je rodila. Izvještaji događanja se nastavljaju i slikom i riječima. Vidjeh da se neki samo oglase kako bismo znali da su tu i da su neki drugi prioriteti važniji. Neki samo zavire i nastave dalje jer kao da smo već sve rekli, sve pokazali što znamo ili neznamo. Na žalost neki nas po tiho ostave odlazeći tamo iza, gdje će nas dočekati. Vjerujem da ima novo-starih blogera, bar jedan koji vidjeh. Svakodnevni osmjeh jutrom se bez zastoja nastavlja. Recepti se samo nižu, humoreske oslikaju jer dvaput je dvaput. Sve u svemu nova godina – staro blogo-stanje.
Neka nam je bar za nijansu zanimljivije, zdravije i sa malo više „šuštavog šarma“.
Skromna želja jer za velike želje rijetko kada je pravi trenutak, ovaj sada još nije.



onako za dušu

PLASTIKA

sewen.blog.hr

Prova san juhu, nešto je tanka,
A danas san prova izvest se vanka
Kad staviš šaku papra i soli,
Malko te peče al stvarno ne boli.

Uz lešo sam meso naručija hren
Pa ga tako lakše smažem u tren
Jer nema gušta, jer nema šušta,
A glad je jaka i ne popušta.

I kolač je bija - pošalji ga dalje!
Triba mi slatko, al jestivo da je.
Uzeja kavu sa mlikom i vodu,
Eura šaka ka da sam na brodu...

Sve šta je vridilo, kad bija sam dite,
Danas je ništa, bacite i prolite,
Plastika svugdi, plastika na svima,
Najmanje plastike u plastici ima!

Ulica ta ....

taango.blog.hr

I dok hodam
kamenom i strmom
ulicom tom,
sve me na neki
nenadani poljubac
i topli stisak
tvoje ruke sjeća,
i da mogu
u kamen njezin
za uspomenu
osjećaju tom
posadio bi stručak
najljepšeg cvijeća....

Autor stihova:Taango

Also?

kockavica.blog.hr

dodati metale za tvrdoću i trajnost

potok42.blog.hr

oni su ostali u dublinskom kvartu artane.
a mi smo otišli, napustili zeleni otok, vratili se
u svoje naselje imena andrije hebranga,
u grad na periferiji hrvatske provincije.

moj sin, snaha i unuk nesebično su nam
poklonjali epikurejski hedonizam, privrženost,
velikodušnost, podučili nas strpljenju,
pokazivali put u velikoj avanturi života.

dok iz fotelje slažem postove za mali portal
pitam se što smo mi njima darivali osim čistog,
mekog zlata ljubavi? a trebali smo dodati metale
za tvrdoću i trajnost: savjete, prekoravanja, budnost.

Ne spominjite djecu

betel.blog.hr

Ne spominji djecu.
Nemojte imenovati mrtvu djecu.
Narod ne smije znati imena
mrtve djece.
Imena djece moraju biti skrivena.
Djeca moraju biti bezimena.
Djeca moraju napustiti ovaj svijet
bez imena.
Nitko ne smije znati imena
mrtve djece.
Nitko ne smije reći imena
mrtve djece.
Nitko ne smije ni pomisliti da djeca
imati imena.
Ljudi moraju shvatiti da bi bilo opasno
znati imena djece.
Narod se mora zaštititi od
znanja imena djece.
Imena djece mogla bi se širiti
poput požara.
Ljudi ne bi bili sigurni da znaju
imena djece.
Nemojte imenovati mrtvu djecu.
Ne sjećaj se mrtve djece.
Ne mislite na mrtvu djecu.
Nemojte reći: 'mrtva djeca'.

Michael Rosen
Povodom 250 mrtve djece u Dombasu prije početka rata
20.000 mrtve djece u Gazi
i 500.000 mrtve djece u Iraku umrli od gladi zbog zapadnih sankcija.

Malo je ljudi

potok42.blog.hr

Malo je ljudi u blizini kojima bih
mogao čitati pjesme naglas.
Malo je ljudi pred kojima bih
Mogao bez stida i obazrivosti zaplakati.

***

Bio je shrvan kada mu se sin vratio
na posao i obitelji na Sjever Europe.
Rekao sam mu kako bih ga utješio:
otišao je živjeti, mi ostajemo umirati.

***

Ne nude jednostavno ništa na tržnici
života, na kamenitim klupama smisla.
Ipak zastanete i pitate ih zašto ne trguju.
A oni zapravo prodaju – priče o razlozima.

***

Neprekidno smo na neravnom putu
s prtljagom od posuđa i prve pomoći.
Strah, žaljenje i brige drumske su bande
koji otimaju naše uživanje u krajoliku.

Živjela kuhača!

kockavica.blog.hr

Jučer kasno stari je došao s mora.
Ima neke stvari za obaviti na kontinentu.

Zove me danas da siđem u prizemlje,
mora mi nešto pokazati.

- Sjedni tu, moram ti nešto pokazati.

Sjedam s djetetom u krilu,
a on izlazi iz sobe.

Čekam.

U ovom trenutku sve je moguće.

Kad kažem, sve!,
nitko tko nije odrastao s mojim starim
ne može si ni približno predstaviti
u kojoj mjeri i koliko sveobuhvatno je to Sve.

Vrata se otvaraju,
on ulazi sa plastičnom kuhačom.

- Moraš se naučiti obraniti od noža.
Ti radiš na mjestu gdje su takvi napadi mogući,
i bit će sve češći.

Nakon toga slijedi demonstracija,
te praktične vježbe s kuhačom.

Poanta je da moram leći na pod i braniti se nogama,
na stopalima nema arterija,
prve ključne su u preponama.

Otac leži na leđima i ruši me hvatom nogama.
Ugrizam se za unutarnju stranu obraza kako se ne bih smijala.

Dijete je na kauči i "svira "gitaru,
trebam skuhat ručak,
nahraniti djecu,
i spremiti Malu na spavanje,
jer je već cendrava.

Jako loše spavam,
točnije ne spavam,
reagiram na svaki šušanj,
svaku promjenu u disanju djeteta,
dojim još uvijek po noći,
i misli mi tutnje sto na sat,
pa kad svi zaspu,
ja još dugo budna brojim ovce.

Sutra se vraćam na posao,
i uz sav ostatak stresa koji uz to dolazi,
i logističko planiranje,
jer sam sve zaboravila,
od šifri do propisa i procedura,
jer moram voditi računa da drugo dijete ima što uzet si sutra za ručak,
spremiti torbe,
školske,
vrtićke,
poslovne,
nazvat Veliku da ne zaboravi otići u školu,
dok drugo dijete zamišljam kako plače u vrtiću,
jedino što mi još treba
dok mi san ionako bježi s očiju,
jest zamišljati si kako me netko napada nožem.

Živjela kuhača!

ŠAL

sewen.blog.hr

Sićan se dobro ćaćina šala,
Iša san na pir, prija me zvala.
Bija san faca, ako ne lažu,
Sve škure boje, ali se slažu.

Danas san sličan vidija u busu,
I sve stare slike, ka nekad tu su.
Grebe po licu, al ka da me mazi,
Godi mi grlu, tepli me, pazi!

Mirišu jutra i dani i noći,
Nebi još tija, a znan da će proći,
Prolazi sve, a bilo je slađe...
Nazva san mater da mi ga nađe.

Oću ga nosit, neka me grebe,
Sitin se svega, sitin se sebe.
Oću ga nosit nek mi miriše,
A mater kaže, nema ga više...

Moj svijet u dva imena

vkrnic.blog.hr

Kad mi dan zapne k’o loše složen sat,
kad me život zvekne – direkt u vrat,
kad padnem ko kruška, na leđa, bez daha,
one su tu – moja vatra, moja snaga.

Hana studira, filozofira,
malo svijet mijenja, malo kavu filtrira.
Zna sve o svemu, argumente slaže,
a ja samo kimam, jer tko da se snađe?

Tea pak šahovsku bitku bije,
sve misli su joj brze, hladne i britke,
matira me rječju, bez puno strke,
a ja jedva kralja premjestim s crne na bijele crte.

Kad me svijet stisne, kad koljena klecnu,
kad snovi se čine daleko i smećem,
one me dižu – osmijehom, rukom,
i kažu: “Ajde, tata, ne budi djed Mraz u mukom!”

I smijem se onda, jer kako da ne,
kad imam dvije lavice koje vode me?
Ako se opet sudbina zeza,
imam njih – i to mi je teza!

Pa neka mi kiša i dalje pada,
neka me svijet baca s ramena na leđa,
ustat ću opet, kroz buru i led,
jer one su moj razlog, moj smisao, moj svijet.

ŽIVIJA I MRIJA

sewen.blog.hr

Da oće malo učinit vrime,
Pa s tebon otić malo u đir.
Da vidin jeli se primilo sime,
Tamo di za nas, naša san mir.

Da oće malo zapuvat bava,
Dok ti se znoji u podne tilo,
Svi su mi rekli, suknja je Đava,
Ma ti si cila Božije dilo!

Pripliva bi u po ure valu cilu,
Da bi tebi doša i bija u krilu.
Da mi rečeš da je sto mornara,
Ja san pravi, srce se ne vara.

Ja proša bi svako strano misto,
Al za tebon mala, patija bi isto.
Znan sa kim bi svoje gnjizdo svija.
Sa tebon bi viruj, živija i mrija!

Škrinjica nota

star-rose-bloger.blog.hr

Pisanje je muzika,
slušam ritam svojih
riječi. Ton osjećaja
plovi i snagu misli lovi.
Osjećajem niti lete,
spajaju se kao siluete.
Dodiruju se i bježe one
su duboke ali nježne.

Puštam da me iznenade,
u tragu balade. Put je to
vjere i nade pomiješano s
ljubavi, tu sve ostade.
Škrinjica blaga, poezije i
razne isprepletene note
čuvaju svoj let u svijetu lipote.

Poklonjeni mi stihovi

taango.blog.hr

Vidiš li ptice
koje i ja gledam,
dotiču li ti lice
kapi koje i ja osjećam,
čuješ li i ti vjetar
što kišobran mi nosi,
sjećaš li se
zadnje večeri
kad imao si
ruke u mojoj kosi,
pamtiš li osmjeh
na mom licu,
lupanje srca
što poljubac je uzrok
dok išli smo niz ulicu,
znaš li još uvijek
koji dan je bio,
žališ li imalo
što mi biti bliži
nisi se usudio...

Autor stihova meni poznat....

Podijeljena

kockavica.blog.hr

U utorak se vraćam na posao.
Nakon dobrih godinu i pol,
što čuvanja trudnoće,
što porodiljnog,
što starog godišnjeg.

Veliko Šaro mi se upravo pokušava popet na glavu,
a Veselo dijete mi nešto guguće pod stolom, i drži se za moju lijevu nogu.

Jutros sam se našla u "zanimljivoj" situaciji.
Veliko Šaro je htjelo da se igramo detektiva,
potraga za blagom,
dok sam ja pokušavala pospremiti bar dio božićnog nakita,
a Mala mi u tome "pomaže".
Prekidam posao nabrzaka gurnuvši ostatke pod bor.

Tu negdje Veselo dijete želi sisati,
pa sjedam na pod u indijanskom stilu.
Mala se nakači na sisu,
Velika mi napada oči šminkom,
(jer detektivi moraju imati zatamnjene oči),
do nosa mi dopre miris sranja,
skužim da je Mala pokakana,
i sve to noseći poslovni sako
(jer detektivi nose sakoe).

Čudno je to kako ta djeca,
kad sjednemo na kauč,
nekako uvijek završe meni u krilu,
na glavi,
pod majicom,
dok suprug bez ikakvog ometanja sjedi pol metra dalje.

U utorak se vraćam na posao,
i koliko god sam duboko uvjerena
da dijete treba biti s mamom bar dvije godine,
i nema što raditi u vrtiću s godinu dana,
baš kad ga ionako počne šorati strah od odvajanja,
a mi ga baš tada odvojimo za zbilja i to na skoro cijeli dan.

Koliko god me srce boli
što znam da će plakati,
što znam da će netko drugi dobiti njene osmjehe,
što će ju netko drugi gledati,
uživati u njoj,
i možda vidjeti njene "prve puteve",
u jednakoj mjeri mislim da je povratak na posao dobar za mene.

Opet pričati s odraslim ljudima,
(a ne ponavljati riječi
ananas,
auto,
crveni auto,
pas,
pas ide vau vau,
mica maca,
mica ide mijau mijau...)
koristiti mozak,
(prvo ga moram nać,
valjda se skriva negdje,
u prašini,
zanemaren,
otužno izgubivši boju i svježinu)
otići na wc kad mi se piški,
(a ne nakon što već prijeti poplava,
trčećim korakom,
u nekoj vremenskoj rupi,
koja se nekim čudom pojavila)
ili pojesti bar jedan topli, cjeloviti obrok u danu u miru
( a ne sastrugati sve ostatke sa svih tanjura i staviti u svoj nakon što su se svi najeli,
a da ne govorim da jedem ostatke s poda,
taj dio si uopće ne mogu objasniti,
jer za time doista nema potrebe,
ali da, i to radim,
valjda stari đed iz mene progovara da se hrana ne baca),
nositi čistu odjeću
(a ne uflekanu mlijekom,
šmrkljima,
čokoladom,
blatom,
piškicom...).

Biti opet žena,
pronaći samu sebe,
dakako novu,
promijenjenu,
nadograđenu,
luđu,
sposobniju,
opasniju,
ali ipak sebe samu.

U utorak se vraćam na posao,
bilo to dobro ili loše,
govorim si da nemam izbora.
Ali to nije točno.
Imam izbor.
Mogu dat otkaz,
mogu uzeti godinu neplaćenog dopusta,
možda bi se dao smisliti i još poneki izbor.
Ali zapravo se nadam da će iz mojeg izbora proizići više dobrog nego lošeg.