Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika23
sub
11/24
Pripreme
bez-obzira-109.blog.hr
Vi starosjedioci nepoznatih visina
bar oni koje sam poznavala
rezervirajte jedno mjesto na mekim jastucima
jednoj od mnogih lutalica bespućima života
punoj očekivanja u savršen ustroj druge adrese
nedovoljno vjernoj u istinitost vjerovanja
Dok oči i uši bacam na viđenje i slušanje
svakodnevice koja melje k'o nuklearni mlin
moram vjerovati u prijenosom naučeno
kako su ovi plimni udari i vatrene lekcije
samo uvod u vječno trajanje
Ne žurim nikud
još imam žara i dara dijeliti sebe
onima što mi osmijehom vraćaju
zagrljajima stišću do puknuća
strpljivo primajući na znanje savjete
stoput izgovorene
a obje strane svjesno prešućuju uzaludnost bacanja riječi
uporno griješim ispočetka nadajući se
ostajanju istih u nekom moždanom zapećku
za svaki slučaj
nemojte se izvlačiti kako se nisam predbilježila
vama starosjediocima nepoznatih visina
onako..., za svaki slučaj
22
pet
11/24
ONAKO SAM
sewen.blog.hr
Onako sam!
Masakriran!
Ko razbijeno jaje mlade rode...
Ne sjećam se boljih dana!
I sad se pitam, čije li se borbe vode
Da su i mene uvukli ko naivca?!
Bezobrazluk u kolonama!
Ljudi bez usta komuniciraju očima!
I pogledi su sve, no bezazleni,
Al kao da su svi upućeni meni!
Osjećam težinu njihove patnje
I neznanja...
Žao mi je ozbiljnih tema,
Jer meni je do igranja!
Onako sam!
Kad pogleda čovjek značenja zagonetnosti,
Bolje da zaboravi rebus i sudoku.
Bolje da nije u toku!
Nekad smo bistrijeg uma umovali.
I jedni sa drugima kumovali!
Neki su se od nas vratili dugim molitvama,
Što zapravo ne zamjeram,
Ukoliko se ne radi o ambisima i paranoji!
A toliko ih se već broji!
Pa se nekako čini da ne idemo,
Da se ne krećemo u smjeru sata...
Ili je taj isti sat stao!
A za to pokretanje nemamo alata...
Stagniramo!
Kasnimo!
Jasno je da kasno je!
Onako sam!
Oprao sam neistomišljenike grubo!
Jer s grubima samo se grublje može.
A ne volim kad se negativne misli množe!
Volim onaj jedan dan
Kad odlučim obući različite čarape
Pa da činim kap dobrote...
Mogao bih različito do stote!
Pospremio sam cijeli stan!
Valja biti pripreman!
Što ako me prekine ovog trena...
Meni za čišćenje ne treba žena!
Sve sam složio sam
I za oporuku sam se pobrinuo
I sahranu platio...
Ne vole ljudi obvezu
To sam odavno shvatio!
Da li je itko brojao uskličnike?!
21
čet
11/24
Odmor
mrrmau.blog.hr
Gustav je nekad bio vrlo popularan. Od cijele serije crtanih filmova, tek manji broj sam sada pronašla na internetu. Evo jednog od njih.
Gustav se odmara
Slijedi pjesma crnogorskog kantautora Miladina Šobića, čije pjesme sam tek nedavno prvi put čula.
Miladin Šobic - Puste ceste
Sve su teže moje tuge
što je dalje jedan dan
vidim da mu nema druge
dalje moram gorjet' sam
Sve me češće kiše prate
kud god krenem eto njih
želim gorjet' nek' se vrate
molim pjesmu, prosim stih.
Radije ću bacat' čelo
iz nesreće u sve veće
nego šetat odijelo
ravnodušan sve do sreće
Radije ću davat rane
da ih sole nesanice
nego zoru zvat' da svane
kupujuć' joj ogrlice
Aoj, gdje ste puste ceste
ore Marko, škripi plug
a niz polje s pjesmom ide
nepoznat, al' pravi drug
Vuče cigan, prazan kazan
u duši jada milion
njegov let je neprolazan
o kako je bogat on
o kako je bogat on
Radije će bacat' čelo
iz nesreće u sve veće
nego šetat odijelo
ravnodušan sve do sreće
Radije će davat rane
da ih sole nesanice
nego zoru zvat' da svane
kupujuć' joj ogrlice.
Odmor
20
sri
11/24
Urušavanje volje
nachtfresser.blog.hr
Ja sam nihilist
vraćam se na tvorničke postavke
uvijek sam bio
ali sam dijabolički opstajao
pod umjetničkim maskama.
Ništa smisla nema
nebo se uobičajeno ruši
nakon uvertire vjetra
mahnitih kiša
i bolesti bližnjih.
Nitko nikome ne može pomoći
produžetkom dalje kvarimo igru
ne mogu te spasiti, ne možeš me spasiti.
Kažeš opet će izbiti sunce
opet ću izbiti i ja
nasmiješen i optimist
sve se može postići
uz malo dobre volje.
Tako piše u izvještaju
hakiranog antivirusa....
19
uto
11/24
EROTIČNOST POEZIJE
donabellina.blog.hr
RUPI KAUR Kanadska pjesnikinja, podrijetlom iz Indije
gleda ravno u mene
i spušta svoje naelektrizirane prste na moju kožu
kakav je osjećaj pita
tražeći pažnju
ne pada mi na pamet da odgovorim
treperim od iščekivanja uzbuđena i prestrašena onime što me čeka
smiješi se
zna da tako izgleda zadovoljstvo
ja sam prekidač
on je struja
moji se bokovi miču s njegovima – ritmično
moj glas nije moj dok stenjem – on je glazba
poput prstiju na žicama violine
u meni stvara dovoljno struje da osvijetli grad
kad smo gotovi pogledam ga
i kažem
ovo je bilo čarobno
PLAVI ANĐEO
starrynight2022.blog.hr
MOJ SUSJED JE MALI ČOVJEK
Moj susjed je mali čovjek i uvijek je bio pokoran.
Godinama u njegovoj sobi vise pohvale,
jer on bijaše jedan od učtivih i sasvim pokoran.
Moj susjed je do danas pjevao alt u zboru krojača.
On je imao glas svijetao kao igla
i bio je tako učtiv kao djevojka.
Moj susjed bijaše tako učtiv,
da trideset i pet godina nije imao djevojke.
I bio je najmirniji čovjek u našoj ulici.
Ne premašivši nikada mjeru u gostionici
on bijaše stavljen za primjer nepokornim muževima.
Za njim su uzdisale prevarene žene u samotnim noćima
A on trideset i pet godina nije imao djevojke.
Imao je svoj glas svijetao kao igla i visok
i svoje dostojanstvo, okrunjeno pohvalama.
Nakon trideset i pet godina
moj susjed izgubio je glas i dostojanstvo,
prevršivši mjeru zbog jedne žene rastavljene.
Okretali su se za njim misleći, da je pijanica.
A on je samo izgubio osjećaj sigurnosti
i nestao u prostoru, u kojem se može lebdjeti.
Stanko Juriša
(Vrata vremena, poslijeratni jugoslavenski pjesnici)
Budućnost
necenitko.blog.hr
Rekao sam ti: pogledaj,
upravo ustajem i odlazim po vino,
onaj trenutak kad ćemo se kucnuti čašama
još je u budućnosti,
sada tek ustajem, gol, kao od majke rođen,
uzimam vadičep i zabijam ga u pluto,
budućnost se primiče,
već je sasvim blizu,
omatam papirnati ubrus oko vrha boce
i točim crvenu tekućinu u čaše,
budućnost još nije stigla,
još nije stigla,
gledaj me - s dvije vinske čaše dopola pune
pažljivo sjedam do tebe na krevet,
evo samo što nije, samo što nije stigla
ta budućnost,
i onda se kucamo i ja ti kažem:
pogledaj, budućnost od maloprije pojavila se,
došla je,
sada živimo tu budućnost.
Ti se smiješ,
a smiju se i tvoje grudi,
sinhrono,
vino je trpko,
odzvanja ponoć i godina gospodnja 1991.
prelazi upravo u 1992.
u studentskoj sobi na Cvjetnom.
Vino nas je omamilo i ja ti čitam svoje pjesme o smrti,
sve su moje pjesme o smrti,
i dok tako čitajući slušam vlastiti glas
kako odjekuje iz sve veće daljine,
kako se udaljava naspram sve dublje i sve neproničnije budućnosti,
zaboravljam tko sam,
koja je moja povijest
i u beskrajnoj mreži priča koja je moja.
Na kraju ostaje još samo
neko čudno zujanje,
sve glasnije zujanje,
prodorno, sveprisutno, iz dubine svega,
i ja se najednom prenem,
ležim u krevetu,
vani je tama i gusta se magla spustila na sve.
Tek, mutno se naziru lanterne u parku
i udaljena gradska svjetla.
Ne znam koje je vrijeme,
koja je budućnost došla
i kome.
18
pon
11/24
VRATA VREMENA
starrynight2022.blog.hr
Moja knjiga Vrata vremena
Godina 1957., autori knjige su pjesnici Ivan V. Lalić i Josip Pupačić
Na kraju predgovora, pjesnici govore da sebe nisu uvrštavali u zbirku, ali izdavač napominje da su ipak uvršteni u knjigu, u izboru pjesnika Slavka Mihalića:
OPELO
Za sedam stotina iz crkve u Glini
1
Neću da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili su se. Ja, jedan, nosim njih u sebi,
Urasle u moju zrelost, neizgovorene,
Istrulelih lica. Ne mogu da ih oteram
Iz beskrajnog staklenog prostora noći bez sna.
Oni nisu trava. Oni kucaju, noću,
Iznutra, pažljivo, na zatreperene prozore
Mojih očiju; svi mrtvi, i svima su grla
Rascvetana u ružu. Ne, neću da prećutim
To naselje u mojoj krvi, jer ja sam jedan,
A njih je tada bilo više od sedam stotina.
2
Među zidovima, iza zatvorenih vrata
Napunjeni stravičnim čekanjem, kao peskom,
Ispražnjenih ruku, mekani pred oštricama,
Svesni, pod svodom zgrčenim od slućenog užasa...
Ja, bivši dečak, mislim na prvi tupi ubod
Što oslobodi tamnu i toplu krv iz tela
Prvog od njih; varljivu krv što brzo otiče;
I čujem prvi krik, vlažan od rumene pene
Grkljana sa zauvek prerezanim pesmama
I neizgovorenim rečima, raspolućenim
Kao zelene jabuke u njegovoj tami.
Čelik. I onaj prvi, što čeka na drugove
U smrti, osramoćenoj i dovoljno prostranoj
Da ih primi. To su oči, to se oči gase
Dvoje po dvoje, mrtva svetla jutarnje ulice,
A užas ostaje u njima ko trun u kocki leda.
Krv otiče, radoznala i razgolićena,
Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Oni su ležali, ležali su poniženi,
Lišeni sebe, lišeni svega osim smrti,
Crni, lepljivi, zaklani, zaklani, zaklani.
3
Neću da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili se. A oni iz crkve, što su mrtvi,
Nisu zaspali. Oni bdiju, nezvani bdiju
U bivšem dečaku. Ja ne mogu da ih proteram
U prostor vetra što je sada na mestu crkve
Gde raste korov, sasvim riđ od njihove krvi.
Neka ostanu i neka bdiju, nezvani bdiju,
Jer prezreli bi me da im pevam uspavanku.
Ivan V. Lalić (8.6.1931. - 28.7.1996.)
Verba volant, scripta manent.
16
sub
11/24
Jesenska pjesma
tifit.blog.hr
Pomiluj pogledom utrnule zvijezde
što neumornim sjajem rasvjetljuju ti pute;
i poljubi Mjesec okrugao i žut,
jer daruje ti smiraj i čarobne trenutke.
Čuješ li - tišinu?
Tihu melodiju života, ritmove pisane samo za tebe;
osjetiš li toplinu samoće kad srce, ponekad, na prvu ozebe.
"Nit' si sama, nit' zaboravljena" - šapuću jesenje kiše.
O, kako graciozno padaju, brišu prašinu sa ulica;
mirisi zrelih dunja i pečenih, slatkih dubleka
vraćaju djetinje osmijehe na dotrajala lica.
Zlaćanim notama najdraže pjesme,
sjete na stare ruke bake
tako drage, mudre, mile,
baš kao iz najljepše bajke.
Otvori oči, dan te čeka,
da daruje ti nove sekunde, minute, sate;
prigrli glazbu, daj, zanjiši kukovima
uz taktove čarobne, jesenje sonate....
TAJNE
sewen.blog.hr
Ja san sve tajne zakopa u dvi jame,
U jednu mi nije sve stalo.
Doli nema svitla od puste tame.
A i jedna mi je uvik bila malo.
Ja san sve tajne spustija na dno bunara.
Ko bi reka na meni da san taki.
Al izgled ovog čovika tako slatko vara.
I drago mi je da nisan ka svaki.
Ja san sve tajne napunija u oni balon
I pustija vatru da digne ga do visina.
Onda san bezbrižno uša ka Bond u salon
Naručija martini, pogledom čvrstim ka stina.
Ja san sve tajne tako izgubija i sad san sritan,
Znan sve o svima, a nije me ništa briga.
Ja san sve tajne podilija, a opet san bitan
Daleko od svita punog tih intriga.
13
sri
11/24
Polja ljubavi
ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr
Koračajući brazdama života
Put sunca sam slijedila
Ljubav sadila
Korov čupala
Spoticala se i padala
Dizala se i dalje koračala
Lijepe trenutke, u sjećanja utkala
Loše, pustila nek vjetar odnese u zaborav
Iz grešaka sam učila
Spoznaje usvajala
Nisam stekla dvore
Ni jahte kupila
Mirno i strpljivo
Polja ljubavi sam sadila
Ostala su iza mene
Vremena moranja
Vremena žurbe i kašnjenja
Danas, kad koraci su kraći
A sjećanja duža
Kad snaga slabi, a duhovno jača
Kad obzori su prostranstva nepregledna;
S radošću se okrenem
S nježnošću i ljubavlju
Polja ljubavi koja posadih, pogledam
Stranicu po stranicu
U knjigu života pišemo
Poglavlje po poglavlje
U knjizi života zatvaramo
S.B
12
uto
11/24
Tamna i hladna
potok42.blog.hr
Tamna
kao šuma noću bez svjetla zvijezda.
Hladna
kao jutro bez rose, bez glasa.
Usporava, osamljuje, odijeljuje.
Prigušuje svoju energiju
uboda noža tišine u radost zvukova.
Čeka razotkrivanje nakon
vladavine studenog daha prijetnji.
U dvorani od blokova leda,
na pozornici bez sjaja i nade,
iza vela od sjeverca,
sporu, tihu igru igraju
tuga, nostalgija i tjeskoba.
Zima teško dopušta pristup
svjetlu, toplini i otapanju.
Crta
mrrmau.blog.hr
Stari crtić ali nikad zastario. Možda ga se netko sjeća?
I kao obično još jedna pjesma.
Tekst: Neno Belan
Izvođači: N. Belan i Massimo
Zar više nema nas
Od vremena tog, bez dodira tvog
Za tren su prošla ljeta i zime
Njeno su lice isprale kiše
Njene su riječi sve tiše i tiše
Kad pogledam sebi ravno u oči
Shvatim da živim u gorkoj samoći
Ljubav sad ima kameno lice
Ja razmišljam
Jesam li još uvijek mlad
Oblaci teški kad bi bar htjeli
Nestat na čas
Ja razmišljam sad, jesam li još uvijek tvoj
Oblaci teški kad bi bar htjeli nestat na čas
Zar više nema nas?
Od vremena tog, bez dodira tvog
Za tren su prošla ljeta i zime
Njeno su lice isprale kiše
Njene su riječi sve tiše i tiše
Kad pogledam sebi ravno u oči
Shvatim da živim u gorkoj samoći
Ljubav sad ima kameno lice
Ja razmišljam
Jesam li još uvijek mlad
Oblaci teški kad bi bar htjeli
Nestat na čas
Ja razmišljam sad, jesam li još uvijek tvoj
Oblaci teški kad bi bar htjeli nestat na čas
Zar više nema nas?
Ja razmišljam sad, jesam li još uvijek mlad
Oblaci teški kad bi bar htjeli nestat na čas
Zar više nema nas?
Ja razmišljam sad, jesam li još uvijek tvoj
Oblaci teški kad bi bar htjeli nestat na čas
Zar više nema nas?
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr