Tri crtice od jučer

18 siječanj 2018

Gledam TV program, fort je u najavi Povratak mumije. Bu se ta mumija konačno vratila, vraća se već godinama!? Džukela Lesi se već vratila! Ljubavnik Šime se vratija! Zdenka Vučković se vratila u Zagreb! Samo mumija put putuje!
Mada mene više plašiju živi ljudi. Ulazi u tramvaj lik s tamnim džozlama na kljuki, prek čube ima zelenu masku, šatra protiv zaraze, nabil neku beretku, aaaha!! - reko' - evotigana - oružani prepad! Ja odma digla ruke u zrak, ni štaku nisam zaboravila, reko nek mene prvu vidi: i velim - imam samo 20 kn, idem sa Sanjom na kavu. I imam tri male karte za ZET.
Drugi su bili još više splašeni, nisu ni ruke digli, ukenjali se totalno!
(Male karte za ZET - tak sam čula da kupuju u trafiki one karte za 4 kn, ja velim - one na popustu)

Zaustavi me jučer žena na cesti, dobar dan, dobar dan, čujte ima tu u naselju neki dućan kaj se zove Mana.
Po faci mi je zaključila i veli - kaj, pojma nemate.
Reko nemam al ak postoji onda vam je to tam dole u bivšoj Nami a to je - pokazujem smjer i velim da na zgradi piše Spar... (odma se nepozvana uključila jedna izazvana činjenicom da nije ona upitana za informaciju, prekinula nas u pol spike i mahanja i dala joj takve upute da tu (bivšu) Namu ni ja ne bih našla!! A sećam se da ju je (Namu!) otvaral drug Tito.
I ode žena viče mužu koji čeka u autu - sam ti rekla da je Nama a ne Mana.
A dođe ti isto...

Oznake: vraćanje

Diploma je raznih

12 siječanj 2018


Iako mada premda nisam diplomirala, svojedobno sam dobila diplomu na kojoj piše ovak:
------------
Diploma
koja se dodjeljuje
(Seki Smith)
za izvanredan uspjeh i sjajne rezultate postignute kao
MAMA KOJOJ NEMA RAVNE
Dodjeljuje se ovo priznanje kojim se čast odaje svim majčinskim vrlinama originalnim i svojstvenim samo najboljim mamama.

Priznanje dodjeljuje: Na dan:
potpisana moja kći taj i taj, 11 godina ago
---------------

Kupljeno mojim novcem, nekih 4 banke, negdi oko Cvetnog trga. Dobro.

Inače, imala sam doista, i još imam - dva originala, pastela s Lošinja, od božanstvenog Nenada Levingera, pokoj mu duši, a koje sam uramila nakon dugo godina otkad nam ih je poklonil i isto tak puno dok sam ih dala uramit. Jednako tako (trećina vremena recimo) dok sam smogla hrabrosti obesit ih na zid, ovdje sporedno i bolno sjećanje.

Javljam diplomiranoj kćeri (dakako, u inozemstvo) da sam u Offertissimi kupila dva okvira.
Slika u prvom prectavlja Posljednju večeru gdje na mjestu Isusa stoji veseli Vuco u punoj veličini i drži ovna pečenog na ražnju, skup sa štangom.

Reko' a u drugu sam uramila tvoju diplomu, samo kaj je bila malo prevelka pa sam ju zrezala.

Reakcija:
Dobro stara kaj si ti prošvindlala, inače si čudna u zadnje vreme (nismo se vidle par godina, da ne duljim: ona dolazi u punu formu, a ja matorim) pa kaj si ti zbiljam moju diplomu išla rezati, možda bum mu trebala i onda išla na fax (helizim?? - op. majke) tražit novu, mislim ne znam kaj da ti velim.

Crkla sam od smijeha i odmah javila da je to MOJA diploma a ne njena.

A veliju moraš do diplome...

Kak živim ne bi bilo čudno da sam malo otfikarila. Moj rahmetli ćaća lud ko riža pred kraj života je jedno remek djelo ocaparil za cm i po jer je rama bila mala, pa je stara užasnuta i pojevši nam život za 10 godina svima skup, spasila sliku staru 300 godina i dala mi da ju skrijem. Stari mi je inače bil idiot (bog mi grehe prosti), takvog sam si i muža našla.

živjeli svi kaj su uspjeli diplomirati (predmnijevam da ih je 99,99 posto van rwatzke).


Oznake: diploma

Rodi o jeziku

10 siječanj 2018



"Projekte su projicirala Europska unija."
Upravo rečeno na dnevniku HRT-a. Isusek!


Tarik Filipović ne razlikuje izraze slijedeći i sljedeći.


Jebote po ne znam koju sputu mi je neukgodna kei sam rwatitza.

Oznake: jezik

I tako svaki dan

01 siječanj 2018

Štaka koja mi je postala bliska prijateljica uopće ne garantira mjesto u tramvaju, pogotovo ak pada kiša pa još furaš kišobran onda se ta štaka nekak "zgubi", kuiš. Sreća pa su mi deca velka pa se ne žurim se domeka, a ja se tolko volim da pričekam od 4 do 4-15 p.m. (čitaj kak oš) 4 6-ice na Št(r)osmajerovom trgu gdi je pravi štos ući u prvu 6-icu.

Našoj mladeži je danas lakše nek prije. Jebate kad se setim onih logaritamskih tablica, tam su mi oči ostale, to sad više ne trebaju. Ne trebaju se praviti ni da bulje kroz prozor glumeći da ne vide matoru sa štapom, zadubiju se u mobitel i bok te veseli. Nekidan sam ustala jednom mladiću od 80 i koju jer očito da hodat može al se tresel dok je stajal. Ma da ne treba, videl je moju prijateljicu štaku, reko sednite se, ja brzo idem dole. Za 6 stanica, kaj bum, čovek se muči. Htel me pošpotati nakon 3-e stanice, reko gospon, dajte najte, to malo kaj nam je još ostalo...

Nekidan sam prvi put zamolila jedno 14-godišnje stvorenje neodređenog spola da mi prepusti mjesto, Lepo sam zahvalila (mrzim matorce koji to ne čine), al sam ga/ju pristojno pustila da pojede sendvič, popije sokić i pošalje koju poruku, napiše zadaću al reko sad si fertiš ajmo, hvala.

Postalo je moderno, ono nosi se, stajati u prepunom tramvaju ne okrenut prozoru nego okrenut prema sredini tramvaja. A tek na vratima, ma famozno, oduševljena sam. Stoji žena lica pritisnutog na staklo (novi trambaj, pa ono staklo, ona jedva ušla) a lapan ispred nje odlučio pisat na mob. Kak više ni vinska mušica ne bi stala u taj tramvaj, udaljenost njenog nosa do njegovog mobača je 2-5 cm, ovisno o kretanju prometala. Čekala sam da naglo zakoči. Žena u očaju gleda mene s okom i pol (ima oka al ovo joj je stisnuto na staklo) a ja suosjećajno brišem očale, šatra su zmazane, neugodno i meni. Kad je došla stanica svi s vrata su se maknuli da neko izađe, a onda su se svi skup vratili i još ih je jedna snažnija Ličanka malo pogurala da i ona stane, uz par domaćih kolokvijalnih primjedbi.

Kad ulaziš u tramvaj gdi je sve skup 6 ljudi skup s vozačem, slučajno sedeći na mjestu za invalide ljubazno ti prepuštaju mjesto i sjednu malo dalje. Ja velim - pa ima mjesta, ne, ne, tu bu vam lakše (da je tramvaj pun svi bi se pravili grbavi).

Nema to, mi smo kulturan narod.

Onaj displej, zvezdica, kako god, veli: Molimo prepustite mjesto starijim osobama i majkama s malom djecom. Pa u dupkom prepun tramvaj uđe majka s 2-godišnjakom (nosi ga ga rukama da vidimo da se muči) i onda se napravi totalna rošada a sve zato da posedne dete i vozi se jednu stanicu. Kom si se ti onda ustal, 2-godišnjaku ili majci s 2-godišnjakom? Ko pozna Zagreb, od Trnskog do Črnomerca sam stajala u busu u vreme jutarnje gužve, još s onim sklopivim kolicima preko ruke. Kad smo došli do Selske jednostavno sam dete uvalila nekoj koki u krilo i rekla da ili bum opala u nesvest ili nek ga pridrži. Da bu se deral. Reko pa nek se dere, al ja više nemrem, svi se zakeljili za stolac. Mali se nije ni javil, samo je pogledal jesam još kraj njega (a di bi bila majketi).

Ne znam kaj bu kad skoro odem u penziju, sve mi se raselilo po svijetu, nešto poumiralo, partnera nemam, deca rade na crno il ne rade, al bum kad buju topliji dani otišla sesti na klupicu koja gleda na tramvajsku stanicu i uživati u prizorima koje više ne moram osobno podnositi, do onda bu nas u Zagrebu još i više, šatra pada natalitet. Može biti, ali broj stanovnika u Zagrebu raste. Broj tramvaja neodređen.

Oznake: ZET

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.