My spiritual exercises
ponedjeljak, 16.02.2015.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (APENDIKS)
MJESEC I METEOROLOŠKO VRIJEME
Premišljajući naknadno, došao sam do zaključka da je posljednjem nastavku serijala „Sistem Sunce-Mjesec-Zemlja“ potreban mali dodatak, iz jednostavnog razloga – nisam ništa bio rekao o uticaju Zemljinog satelita na vrijeme u atmosferi. O ovome piše autor L. Watson, u već ranije spomenutoj knjizi, „Supernature“ (1973).
Iako to nije bilo posebno spomenuto, podrazumijeva se da Mjesec i Sunce također djeluju ne samo na vodenu komponentu Zemlje – hidrosferu, već isto tako i na zemljanu- termosferu i na zračnu-atmosferu. Uticaj na litosferu je jasno neopažljiv, zato jer amplituda mijena iznosi svega par centimetara. Plima i oseka u Zemljinoj atmosferi nisu nikada tako drastični poput tih pojava recimo na obalama sjevernog Atlantika; no kako veli Watson „visina stupca zraka iznad nas stalno se mijenja, alternativno smanjujući i povećavajući naš barometarski pritisak.“
Autor knjige „Supernature“navodi da postoje lokacije na našoj planeti gdje prevladavaju neobično visoki i niski pritisci zraka – 'tvornice' ciklona i anticiklona, odnosno pojava koje za sobom povlače dobro ili loše vrijeme. Meteorološki sateliti odlučno su pridonijeli našoj sposobnosti sastavljanja preciznih mapa predstojećih meteoroloških poremećaja, prvenstveno proučavanjem pokreta toplih i hladnih fronti.
No, tek je nedavno, navodi Watson [nedavno u odnosu na vrijeme pisanja knjige, sada već poodavno] našu pažnju privukla uloga Mjeseca u stvaranju vremenskih uzoraka.
Radi se o dva članka objavljena u časopisu „Science“ 1962. Godine. Autori članaka bili su meteorolozi; radili su potpuno neovisno jedni o drugima – jedan tim u SAD, drugi u Australiji. Oba su tima došla do istih zaključaka, no bojali su se objaviti svoja otkrića, radi straha od ismijavanja. Tek kada su saznali za postojanje druge 'ekipe', kao i da su rezultati njihova istraživanja verificirani, objavili su svoje radove zajedno, dajući tako podršku jedni drugima.
Američki tim, u sastavu D. Bradley, M. Woodbury i G. Brier, prikupio je podatke iz 1544 meteorološke stanice u Sj. Americi u vremenskom rasponu od 1900. Do 1949. Godine. Na grafikon su ucrtali vremena kiša, koje su padale na većim područjima, u odnosu na lunarni ciklus. Dobili su jedan neobičan uzorak, koji ih je naveo na slijedeći zaključak: „Postoji izrazita tendencija da se ekstremna precipitacija [tj. Padavine] bilježi blizu sredine prvog i trećeg tjedna sinodičkog mjeseca.“ Drugim riječima, došli su do zaključka da se velike kiše zbivaju češće u danima nakon punog i mladog mjeseca (članak „Lunar Synodical Period and Widespread Precipitation“, časopis „Science br. 137/1962)
U Australiji su meteorolozi E.E. Adderley i E.G. Bowen prikupili podatke iz 50 meteoroloških stanica za period između 1901. I 1925. Godine, te otkrili da isto to vrijedi i za južnu hemisferu Zemlje. (članak „Lunar Component in Precipitation Dana“, časopis „Science“ br. 137/1962)
Lyall Watson veli da su i jedno i drugo istraživanje solidni sa statističke strane, te upućuju na zaključak da Mjesec odista utiče na meteorološko vrijeme.
četvrtak, 12.02.2015.
SMISAO LJUBAVI (V. SOLOVJOV) – EKSCERPTI
Godine 1886. Solovjov je u Zagrebu, kao gost biskupa Strossmayera, gdje piše svoje djelo Povijest i budućnost teokracije. On predviđa pojavu slobodne teokracije, kao prethodnice Carstva Božjeg na Zemlji, te pomirenje i sintezu Istočne i Zapadne crkve. Zdušno se zalažući i za praktičnu realizaciju svoje utopijske ideje Solovjov je proveo niz godina u nastojanju spajanja i zbližavanja predstavnika pravoslavne i katoličke vjere. Jedan od biskupa s kojim se ponajviše zbližio bio je Josip Juraj Strossmayer. Godine 1888. Solovjov je ponovno u Zagrebu, gdje piše još jedno djelo, Rusija i univerzalna crkva. Kršćanska crkva, po Solovjovu, morala bi odražavati savršeno jedinstvo Nebeskog Kraljevstva, pa stoga ne može biti ekskluzivnom i ograničenom na samo neke narode i države, već mora imati jedno međunarodno središte, od kojega će se širiti ne samo svijetom, već cijelim univerzumom. Prava Crkva na zemlji mora biti jedna i univerzalna, te ujedinjavati sve narode svijeta, zaključuje Solovjov. Plan o ujedinjenju dvaju crkava došao je i do pape, koji je rekao da je to divna ideja, ali nažalost teško ostvarljiva.
Ipak, u stvarnosti ne nailazimo na išta slično, ni na kakav međusobni odnos između snage ljubavne strasti i značaja potomstva. Pre svega, susrećemo za ovu teoriju savršeno neobjašnjiv fakt da najjača ljubav veoma često biva neuzvraćenom i ne samo da ne daje veliko, no uopšte bilo kakvo potomstvo.
Osobito silna ljubav uglavnom biva nesrećna, a nesrećna ljubav po pravilu vodi samoubistvu u jednom ili drugom obliku.
Kao opšte pravilo koje gotovo nema izuzetaka može se ustanoviti da naročita jačina polne ljubavi ili uopšte ne dopušta potomstvo ili dopušta samo takvo čiji značaj nipošto ne odgovara napetosti ljubavnog osećanja i izuzetnom obeležju iz nje proizašlih odnosa.
Smisao ljudske ljubavi uopšte jeste opravdanje i spasavanje individualnosti kroz žrtvu egoizma.
Tako u mističkoj ljubavi predmet ljubavi se svodi na kraju krajeva na apsolutnu ravnodušnost koja guta ljudsku individualnost. Ovde se egoizam poništava samo u onom sasvim nedovoljnom smislu kako se on poništava kada čovek zapada u stanje dubokog sna (s kojim se u Upanišadama i Vedama izjednačava, a ponekad i neposredno poistovećuje, sjedinjenje individualne duše sa svetskim duhom).
Smisao i dostojanstvo ljubavi kao osećanja sastoji se u tome što nas ona primorava da doista, svim našim bićem, priznamo drugome onaj bezuslovni, centralni značaj koji, zbog snage egoizma, osećamo samo u sebi samima.
Predmet ljubavi ne čuva u stvarnosti onaj značaj koji mu pridaje zaljubljena mašta.
Zadatak ljubavi sastoji se u tome da opravda na delu onaj smisao ljubavi koji je na početku dat samo u osećanju.
Ali, istinski čovek u potpunosti svoje idealne ličnosti, očevidno, ne može bit samo muškarac, ili samo žena, već mora biti više jedinstvo-obadvoje. Ostvariti ovo jedinstvo ili sazdati istinskog čoveka kao slobodno jedinstvo muškog i ženskog načela koje očuvava svoju oblikovnu zasebnost, ali koje prevladava svoju suštinsku neslogu i rasulo, to i jeste, zapravo, najpreči zadatak ljubavi.
Svima je poznato da se u ljubavi neizostavno zbiva naročita idealizacija voljenog predmeta koji se onome koji voli predstavlja u savršeno drugačijoj svetlosti nego što ga vide ljudi sa strane. Govorim ovde o svetlosti ne samo u metaforičkom smislu, nije ovde reč samo o moralnoj i misaonoj oceni, već i o osobenom čulnom utisku: zaljubljeni doista vidi, vidno ne opaža isto što i drugi. I za njega, uostalom, ova ljubavna svetlost gotovo iščezava, ali sledi li odatle da je ona bila lažna, da je to bila samo subjektivna iluzija?
Spoljno sjedinjavanje, životno, naročito fiziološko, nema odredjene veze s ljubavlju. Sjedinjavanje se zbiva bez ljubavi, i ima ljubavi bez njega.
Samo po sebi osećanje ljubavi je samo podsticaj koji nas navodi na ono što možemo i što moramo da obnovimo kao celovitost ljudskog bića.
Istinska ljubav je ona koja u subjektivnom osećanju ne samo da učvršćuje bezuslovni značaj ljudske individualnsoti drugog i sebe samog, već i opravdava ovo bezuslovno značenje u stvarnosti, zbiljski nas izbavlja iz neizbježnosti smrti i apsolutnim sadržajem ispunjava naš život.
Bog života i bog smrti – jedan su isti bog.
Besmrtnim može da bude samo ceo čovek i ako fiziološko sjedinjenje doista ne može da obnovi celovitost ljudskog bića, onda, znači, ovo lažno sjedinjenje mora biti zamenjeno istinskim sjedinjenjem, a nikako težnjom da se zadrži in statu quo podeljena, razbijena, i prema tome smrtna ljudska priroda.
Pre fiziološkog sjedinjenja u životinjskoj prirodi koje vodi ka smrti, i pre zakonske veze u socijalno-moralnom poretku, koja od smrti ne spašava, mora biti sjedinjenja u Bogu koje vodi besmrtnosti zato što ne ograničava samo smrtni život prirode ljudskim zakonom, već ga preporadja večnom i neprolaznom snagom blagodati.
Ova isključivo duhovna ljubav je, očito, ista takva anomalija, kao i isključivo fizička i isključivo svakodnevna veza. Apsolutna norma je obnavljanje celovitosti ljudskog bića, i narušava li se ova norma s ove ili one strane, rezultat koji proishodi u svakom slučaju je nenormalna, protivprirodna pojava.
I evo prvog, osnovnog zakona: ako je u našem svetu razdvojeno i izolovano postojanje činjenica i aktualnost, a jedinstvo samo pojam i ideja, onda tamo, obratno, stvarnost pripada jedinstvu, ili tačnije, svejedinstvu, a razdvojenost i izuzetnost postoje samo potencijalno i subjektivno.
Potpuno pak ostvarenje, preobraćanje individualnog ženskog bića u baklju neodvojivu od svojeg lučezarnog izvora večne Božanske ženstvenosti, biće zbiljsko, ne samo subjektivno, već i objektivno ponovno sjedinjenje individualnog čovjeka s Bogom, obnavljanje u njemu živog i besmrtnog lika Božjeg.
...istinska ljubav je nerazdruživo i uzlazna i nizlazna (amor ascendens i descendens, ili one dve Afrodite koje je Platon dobro razlikovao, ali loše razdvojio – Aphrodite Ourania i Aphrodite Pandeimos). Za Boga njegovo drugo (to jest vaseljena) od pamtiveka ima lik savršene ženstvenosti, ali On želi da ovaj lik ne bude samo za njega, već da se on realizuje i utelotvori za svako individualno biće kadro da se s njim sjedini.
Mističko zasnivanje dvojakog ili bolje rečeno dvostranog obeležja ljubavi, rešava pitanje mogućnosti ponavljanja ljubavi. Nebeski predmet naše ljubavi samo je jedan, uvek i za sve jedan isti – večna Ženstvenost Božija. Ali, pošto se zadatak istinske ljubavi sastoji ne samo u tome, da se poklonim ovome višem predmetu, već u tome da se ostvari i otelotvori on u drugome, nižem biću istog oblika, ali zemaljske prirode, on je pak, jedan od mnogih, pa njegovo jedinstveno značenje za onog koji voli, naravno, može biti i prolazno.
Spontano i neposredno osećanje otkriva nam smisao ljubavi kao višeg očitovanja individualnog života koje u sjedinjenju s drugim bićem nalazi svoj vlastiti beskraj.
Zbiljski se spasti, to jest preporoditi i ovekovečiti svoj individualni život u istinskoj ljubavi, pojedinačni čovjek može samo skupa i zajedno sa svima drugima.
Ne potčinjavati se svojoj društvenoj sferi i ne gospodariti nad njom, već biti sa njom u ljubavnom uzajamnom delovanju, služiti joj kao delotvorno, oplodjujuće načelo kretanja i nalaziti u njoj potpunost životnih uslova i mogućnosti – takav je odnos istinske ljudske individualnosti ne samo prema svojoj najbližoj socijalnoj sredini, prema svom narodu, već i prema čitavom čovečanstvu.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pišući ovaj post, sjetio sam se jedne stare pjesme Arsena Dedića, iz 1967. godine, a nalazi se na jednoj EP ploči, koja je, mislim sa Splitskog festivala 1967
P.S. Baš me je interesiralo da li je zaista sa Splitskog, pa sam išao na tavan provjeriti (vinilne ploče ne slušam još od 90tih). Ne, pjesma je sa Opatijskog festivala 1967, na kojem je najveći hit bila pjesma 'Vino i gitare'. Na omotu ploče je izvođač Dragan Stojnić, a jedan od 4 izvođača na ovom EP je i Arsen.
"u ime ljubavi"
