Dnevnik konzervativnog playboya

09.12.2016.

Budući da smo danas gotovo svi vlasnici pametnih telefona s memorijskim karticama velikih kapaciteta, razne aplikacije za dopisivanje s prijateljima, znancima i nepoznancima nam spremaju sve fotografije, videe pa čak i same razgovore. Dok pogledam te slike koje izmijenjujem sa svojim prijateljima, često je moja reakcija: "Kriste..."
Nije da koristim tu riječ često, ne spominjem našeg gospodina ni uzalud ni onda kad treba. Te fotografije su često osobne stvari, interne naravi koje mnogima koji me/nas ne poznaju ne bi nimalo bile smiješne. Zapravo, neke bi bile za osudu.

Ipak, neke se mogu predstaviti široj publici bez straha od nekakvih sankcija. Tako sam odlučio to sada učiniti jer se već predugo igram samo dobrog i skromnog planinara koji piše ozbiljne (ili neozbiljne) izvještaje s planina. Blog mi je nekad i služio kao online dnevnik iako nikad nisam pisao preosobne stvari. Neke od njih ipak moramo sami progutati, a neke ćemo odnijeti u grob.

Otkad idem u novinarsku školu, barem pola tjedna provodim u Zagrebu. Opet sam obnovio neka rijetka prijateljstva koja sam imao tokom svog aktivnog studiranja. Najviše tu mogu računati na svog prijatelja i pjesnika Borisa. Uvijek mi je zadovoljstvo popiti koje pivo s njim, a ne izostaju tu ni boce vina uz koje često pričamo o umjetnosti, pisanju, glazbi te, naravno, o ženama. Fali tu u cijeloj priči Zagreba moj najdraži Škarničanin Bubač koji je također uvijek ugodno i poticajno društvo. Kako je to znalo biti kad smo se mi, trojac B-ova, okupili i raspravljali o svemu i svačemu! Da, ljudi su danas zaboravili pričati. Ne o svakodnevnim stvarima koje im se događaju u životu nego o zaista bitnim stvarima. Zato se i krećem u društvu koje bi mnogi opisali "čudnim".

James Bridle - Cloud Thinking

Proteklih dva mjeseca pomažem ocu urediti stan te je taj proces konačno ušao u završnu fazu. Tako smo u utorak navečer imali druženje za otvorenje stana. Krasna kvadratura u podsljemenskoj zoni s pogledom na Gazdinu vilu koja je izgrađena na zelenoj, za gradnju zabranjenoj, zoni. No, čovjeka briga i za zakone i za okoliš kad ima dovoljno novaca, zar ne?
Imali smo vegetarijanski roštilj i bogatu salatu, a uz to su išle samo kvalitetne tekućine. Počeli smo s O'Haras Irish pale aleom, a slijedilo je tu naše domaće Zmajsko te na kraju Erdinger. Imali smo i Grimbergena, ali toga se na kraju nismo dotaknuli. U pozadini je svirao Pink Floyd na ogromnim sobnim ghetto blasterima. Otvorila se boca nekakvog rozea i Chardonnaya, a uz to su za desert išle bakine žarbo-šnite. Dovezen sam pred prag svog stana i ubrzo sam, sit i napit, zaspao.
"Proljetno" čišćenje

U srijedu sam bio na predavanju Jamesa Bridlea: "Cloud Thinking" u multimedijalnom institutu, klub MaMa. Uvijek čovjeka možete guglati i predlažem vam da to učinite, ali radi se o mladom i svestranom znanstveniku, ali i umjetniku. Predavanje bi se nekom moglo učiniti nabacano "z brda z dola", a istina je da se pričalo o svemu i svačemu. Naveo sam da čovjek ima široki spektar interesa. Bavio se proučavanjem dronova (ne onih naših komercijalnih koje puštamo iz dvorišta da gledaju susjede kad se ševe), prognozom vremena, utjecajem političkih odluka na vrijeme, kompjutorima, sociologijom, nadzorom i nelagodnošću koju ljudi pritom osjećaju (ili ne osjećaju). Kako kompjutori, to jest sateliti vide svijet oko sebe, itd. Bilo je jedno 40 prisutnih i čini se da su ljudi bili zadovoljni. Mene najviše privukla priča o kompjutorima i virtualnim stvarnostima. Bio sam i sam uvučen u jednu i to prilično vremena pa i sam imam ponešto o tome za reći. Za kraj dana do mene dolazi Maja (djevojka) i zaključujem srijedu tako da me odvela u krevet. Nedavno smo isprobali one nove Durexove Invisible kondome koji koštaju urnebesan novac, ali vrijede. Vlasnike debljih će malo tiskati, ali osjećaj gume je drastično smanjen.
Skupa guma

Četvrtak sam proveo hodajući po Ikei sa svojim ocem. Tražili smo svakakvo staklo iz kojeg bi se nešto moglo popiti. U ogromnom Konzumu na radničkoj ima svih mogućih krigli za pivo (posebno su krasne one velike čaše od Paulanera iz kojih možete piti u kafiću koji ga poslužuje) pa moram ovaj put Gazdu pohvaliti što se toga dosjetio. Mi strastveni pivopije već duže vrijeme čekamo tako nešto. Spremam se i sam napraviti reda u stanu pa smo tako izbacili skoro sav stari i teški namještaj van. Sad se lakše diše i ima više prostora. Predvečer (dan u ovo vrijeme godine završava već oko 16:10) mi je zazvonio mobitel. Zove me Maja i kaže kako idu (Lana - njezina prijateljica iz srednje i Matija - Lanin dečko) na pivo u Bacchus. Morao sam još počistiti stan (ostalo je i previše prašine ispod sveg tog namještaja koji sam šutirao van), ali skočio sam brzo pod tuš i uskoro sam sjedio na tramvaju koji će me odvesti do glavnog kolodvora. Sjedim u Bacchusu i čudim se kako taj jazz bar (na ulazu piše konoba) ima lošu i slabu ponudu piva. Naručujem Nikšićko i prisjećam se kako industrijsko pivo ne valja apsolutno ništa. Misli mi lete u Kneginec gdje se proizvodi odličan craft koji je osvojio naša srca i nepce.
U Ikei je hrana okej, ali fali raznovrsnosti

Uskoro mi zvoni mobitel te mi prilično utjecajan prijatelj iz Varaždina kaže kako vlasnik kafića "neće" da sviramo na dogovorenom humanitarnom koncertu jer imamo problematičnu publiku. Koliko sam god ljut, smijem se i zabavlja me to. Čovjek je pomislio da sviramo punk i da će biti nereda. Sten Mol (bend) svira stoner rock te imamo prilično pristojnu publiku. Baždarena je i puno naručuje te radi dobar promet, a to je san svakog ugostitelja. Zovem organizatora, novopečeni pjevač (koji inače svira u jednom drugom bendu koji je završio na ovogodišnjem finalu Imagine festivala - za mlade i perspektivne glazbenike) odlazi u kafić kod gazde i završava na trinaest rundi gemišta. Problem je riješen, ispričavaju nam se i 16.12. sviramo u kafiću Sloboda u Varaždinu uz mnoštvo drugih varaždinskih bendova. Sav prikupljen novac ide za socijalnu samoposlugu. Dan završavam u hotelu International.


Danas počinje seksom u hotelskoj sobi. Maja nakon toga odgovara na neke mailove, a ja pokušavam čitati knjigu koju mi je dao Andro - Emocionalna inteligencija. Pogled kroz prozor iz hotelske sobe je naprosto užasan, a vjetar cijelo vrijeme pišti tu neku depresivnu i konstantnu melodiju. Maja će se danas odjaviti iz hotela pa onda uzimam njezinu torbu (planinarski ruksak zapravo) i nosim je do svojeg stana. Hodam tako Zagrebom s planinarskim ruksakom u ruci. Ljudi me čudno gledaju. Ljudi me uvijek čudno gledaju. Javlja se Buć i kaže kako leži u krevetu te čeka da ga prevezu u Varaždin gdje će nastaviti ležati u borbi protiv temperature. Opet su ga otruvali. Očistio sam konačno stan i zadovoljan sam. Pijem Fructalov sok od kruške - uz njihov Fruc, to su mi najbolji sokovi. Kasnije idem s Majom u kineski restoran Tian Tan da vidimo što se tamo nudi. Zagreb ima mnogo tih kineskih restorana, ali mi je ovaj preporučen kao jedan od najboljih ako ne i najbolji.
Kako Buć zamišlja odlazak u Tian Tan . slično tome, ali nosit ću odijelo

Sutra se vraćamo za Varaždin, a u nedjelju idemo opet na planinu. Jelenko mi je već predložio novu destinaciju pa je idemo obići.

Kako se osjećam nakon što sam sve ovo napisao? Osjećam li se ogoljelo ili prljavo? Ne. Osjećam se prilično dobro. Dapače, počinjem razmišljati o kineskoj hrani i Maji...



Oznake: Ogoljeli i surovi, život, tjedan u Zagrebu, Playboy, hedonizam

Klitoris sv. Lucije

04.12.2016.

Prošlo je malo više od pet tjedana otkako nismo otišli u prirodu, u planine. Već predugo izbivamo kako je rekao moj prijatelj Mario. Nakon što sam ovih dana pročitao knjigu Ede Popovića: Priručnik za hodače, postalo je jednostavno nepodnošljivo. Morao sam uskoro opet u divljinu.

Put Luke Baretina

Negdje u petak kasnije navečer odlučio sam koja će biti ruta. Već jedno vrijeme mi na mailu stoje koordinate špilje sv. Lucije koju su nedavno posjetili Jelenko i njegova planinarsko-lutalačka ekipa. Oni Ivanščicu drže u malom prstu pa se zelembaću poput mene pametno držati kraj takvih i njihovog znanja. Kako je Jelenko pisao, špilja sv. Lucije je najveća (zasad otkrivena) špilja na Ivanščici. Čak i da nisam vidio slike na njegovom blogu, rekao bih da je to definitivno destinacija od interesa i nešto što bi svaki ljubitelj i poznavatelj Ivanščice trebao barem jednom vidjeti.
Mario putem hvata detalje

Maja i Mario su bili ti koji su opet pristali na „jednu od Borninih ludosti“ – Mario valjda jer je i sam bio očajan za dozom planine nakon dugo vremena, a Maja i ja se pratimo po planinskim putevima već jedno vrijeme. Napravili smo već hrpu planinskih uspomena, a one se samo množe iz pothvata u pothvat. Otkad sam nabavio kartu Ivanščice od gospodina Smerkea, koristim je aktivno i samo je trebalo pratiti Jelenkove upute i pomoći si s koordinatama da otprilike znam kud idemo. Zvučalo je dovoljno lagano, a u planinu se uvijek kreće entuzijastično.
Negdje u šumi

Početna točka je Žgano vino te se krećemo tri kilometra po magistralnoj cesti (službeni naziv: put Luke Baretina) za vrh Ivanščice. Tu se nalazi skretanje za Vilinsku stazu koju su neki prije popularnosti i planinskog hipsteraja zvali Sjeverni prolaz. Slijedeći tu mitsku stazu, nakon ni pet minuta dolazite do lovačkog objekta. Do tud sam Jelenkove upute pratio toliko školski da sam pomislio da mi je planinarski ruksak zapravo školska torba.
Skretanje za Vilinsku stazu

Poziranje u planinarskom imidžu

Avantura ili drugim riječima problemi počinju baš tu negdje gdje i mi napuštamo Vilinsku stazu te prelazimo na jug. Pišući ovo, upravo jako dobro opisujem ono za što mislim da je svrha (putopisnog) bloga: pomoći si opisima drugih da bi se došlo do nekog mjesta. Tražimo stalno neke stijene, a uskoro ih i nalazimo. Raspršujemo se svaki na svoju stranu te ja, sad barem to znam, krećem u krivom smjeru. Mario je na dobrom tragu, ali istražuje krive stijene. Ja se vraćam, a Maja ide još dalje od Marija i približavamo se većoj nakupini stijena.
Strmi dio gdje se Mario spušta po guzici jer je tako lakše

Problematično je što ovim putem konstantno idete paralelno s prilično strmom padinom što nije baš praktično, a nije ni ugodno za gležnjeve koji su pod velikim naporom. Na žalost i moje veliko razočaranje, ogromne stijene nisu skrivale ono što smo tražili. Počinje pritisak okoline te ja posežem za tehnologijom: vadim mobitel iz džepa i „okrećem“ Jelenkov broj. U prvi mah nema signala, ne zvoni. Pokušavam nakon pet minuta ponovno i javlja mi se neki tip. Pitam ga dal zna tko zove, smijem se i predstavljam se. Čovjeka sam doveo u neugodnu situaciju – želi mi pomoći, ali ne zna kako. Uskoro i sam shvaćam da mi nema pomoći. Slušamo savjet te se spuštamo do samog dna.
Mobitel na planini - velika hereza, ali ovo je bila skoro pa idealna prilika da se javim prijatelju

Već pomalo izmučeni od strme padine i razočarani što nismo našli špilju, krećemo natrag prema lovačkom objektu. Skalovka mi se naprosto smije. Osjećam „poraz“ kako mi se šulja iza leđa, a Maja ponovno priča o mojim užasnim navigacijskim sposobnostima. Regrupiramo se kod spomenutog lovačkog objekta. Vadim kartu i pokušavam sve posložiti u glavi. Odlučujem da ćemo se vratiti i „još jednom zadnji put pokušati“ naći sv. Luciju.
Konzultiranje karte

Uskoro napuštamo uređeni dio staze (koja možda vodi do izvora Koprivnjak, a naknadno te mnogo dalje i do Pustog Lobora? Da, to je opet pitanje za Jelenka jer mi se već sad formira u glavi novi pothvat), a Maji se ne sviđa što ih vodim po praznom koritu punom lišća. Moji suputnici u jednom trenutku staju, a ja s jednim kupljenim i jednim prirodnim štapom nastavljam dalje. Opet počinje ta prokleta strmina po kojoj napredujem paralelno i sporo. Prolazim stijenu za stijenom, mojih suputnika već jedno vrijeme nema na vidiku. No, to je mozak u planinarsko-istraživačkom modu! Još samo jedno skretanje, još samo jedna stijena, još samo malo boli i skorog pada u provaliju.
Sve polako klizi - strmina se do samog kraja ne predaje lako

A onda u daljini vidim nekakav znak na stijeni, ali ne vidim nikakav ulaz, nikakvu rupu u zemlji. Ipak, već onda sam znao da sam došao! Došao sam! Protiv svih prognoza, protiv svih tamnih komentara, osjećao sam je da tamo stoji. Stoji tamo već milijunima godina, a sad je mene dozvala.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se