VODA, VATRA

i SJEKIRA


Prijatelj* priča:

- Kako sjekira povezuje suprotnosti, vatru i vodu? Voda i vatra još nekako idu zajedno, ali što će tu sjekira? Pa ipak, ako uzmemo u obzir da se bez vode (u kojoj će drvo nabreknuti) držalo sjekire ne može valjano uglaviti, a da se bez vatre (u kojoj će držalo izgorjeti) slomljena drška ne može izvaditi - jasno je da čitava jedna civilizacija tu vezu davno uspostavila.

Novo doba, međutim, ne poznaje sjekiru. U modernom stanu te alatke nema (jer za nju nema nikakvog posla), a nema ni vatre ili je svedena na ukras u kaminu koji se užga jednom godišnje, za slavu. Uskoro će možda izmisliti i nekakvu zamjenu za vodu, a onda će se ove tri imenice ponovo naći zajedno. U prošlosti, u davnini.

Razmislio sam i rekao:

- Lijepo si to ispričao, ali nešto si previdio. Vatrogasca. Onoga koji se vodom i sjekirom bori protiv vatre. Kad se zbudnu katastrofe, elementarne nepogode, ponovo uskrsavaju veze iz prošlosti i čovjek se ponovo laća sjekire kao prvoga u što se mogao pouzdati.





-------------------------------
* Goran Babić

SUŠTINA KAPITALIZMA




Moj stari pas iznenada je jednog dana počeo hodati nakrivljene glave, često je tresti i trljati jedno uho šapom. Simptomi su bili očigledni: nešto ga smeta u uhu. Otišli smo veterinaru.

- Ništa ozbiljno, banalna i vrlo česta infekcija kod pasa - rekao je veterinar nakon pregleda. - Postoji vrlo dobar lijek koji to u dva-tri dana uklanja. Međutim, savjetujem Vam, ako uspijete, nabavite jedan drugi lijek istog proizvođača, ali to bi moglo biti teško jer ga više ne proizvode.

Zapitao sam kakva je razlika između ta dva lijeka.

- Stari, koji su prestali proizvoditi, mnogo je bolji, taj je odličan! No i novi je vrlo dobar. Razlika je što stari uklanja tu infekciju sto posto, a novi u svega devedeset i pet posto slučajeva.

- Pa kog vraga su onda počeli proizvoditi novi lijek, a prestali stari, kada bi stari infekciju potpuno iskorijenio? - kadikad mi je jezik brži od mozga, ali nisam još ni završio pitanje, a već mi je bilo jasno što je posrijedi. Pitanje je i odgovor. Kad bi se infekcija iskorjenila, kome bi proizvođač prodavao ljekove? Veterinar me je samo sažaljivo pogledao i shvativši po mojem izrazu da mi je sinulo, umjesto odgovora, samo se otužno nasmiješio.

ZAŠTO PISATI

I ZAŠTO PISATI

ŠTO BOLJE?


Mnogi su razlozi zašto pisati i uvjeren sam da se možete prisjetiti i nekih koji meni ne padaju na pamet, no želio bih vam na trenutak svrnuti pažnju na jedan od njih koji je toliko važan da bi bilo šteta izgubiti ga iz vida. Pišemo zato da bismo na taj način nešto poručili nekome drugome, a može biti nebrojeno razloga zašto nam je to potrebno ili želimo. Pišemo i zato da bismo nešto poručili samima sebi, recimo kada se spremamo u kupovinu, pa pravimo listu stvari koje ne bismo htjeli zaboraviti, ili kad zapisujemo u dnevnik što nam se dogodilo da bismo to jednoga dana s iznenađenjem i nevjericom pročitali. Ali pišući možemo i postati pametniji.

Dobra ilustracija za to su šahovski problemi na koje se može naići u enigmatskim glasilima ili rubrikama za razbibrigu ostalih listova. Nacrtana je šahovska tabla, na njoj je raspoređeno nekoliko figura, a ispod svega piše "Bijeli matira u dva…" ili "…u tri poteza". Onaj tko zna šah zagleda se u crtež, malko razmisli i obično nakon kratkog vremena nađe rješenje. Međutim, da problem nije nacrtan, već mu ga netko ispriča, onaj koji bi htio doći do ishoda gadno bi se namučio samo time da predoči situaciju. "Bijela kula na A2… crni lovac na G7… bijeli pješak na B4…" Tako bi se izmučio vizualizirajući tablu s figurama da bi rijetko, rijetko, rijetko tko mogao savladati i najjednostavniji problem. No kada je šahovska zagonetka nacrtana, radna memorija se oslobađa pukog memoriranja i može se u potpunosti posvetiti rješavanju zadatka.

Upravo tako je i s pisanjem. Zapišemo li što podrobnije ono što nas iz bilo kojeg razloga zanima, već pišući padat će nam na pamet misli do kojih inače ne bismo došli. I kao sa šahovskim problemima, ako črčkamo i šaramo bez veze tako da se ne razaznaje ni tabla ni figure na njoj, ništa nam to neće pomoći, no ako nacrtamo tako da je sve jasno, i problem je već upola riješen. Tako i opisujući nešto, bilježeći zbivanja, razvijajući misli, što se više trudimo to bolje. Što bolje zapišemo to ćemo više spoznati o onome što smatramo vrijednim zapisati.

STRAST SAKUPLJANJA

Sjedim s Eduardom Prangerom u Tkalčićevoj u podne, pijemo kavu i razmjenjujemo misli i priče. Dvije slabije ili tri ofucane za jednu dobru ili svježu i tako… Prisjeća se on kako je stanovao u jednoj od onih zgradurina sa devet katova i osam ulaza, po pet stanova na katu. Susjed pored njega živio je s punicom. Punica bila dobra žena, a suživot s punicom, pa bila ona i najbolja, ne može se opisati kao ni zebru. Je li to bijela životinja s crnim prugama ili crna životinja s bijelim prugama? Uostalom, tko je bez mane, pa i punice? Ova je imala jednu opaku osobinu - sakupljala je ambalažu.

Najdragocjeniji dio njezine kolekcije bile su staklenke, zvane "za zimnicu". Nije mogla baciti nijednu, a još ih je i donosila, čak i one "samo malo razbijene". "Pa otkada više nitko ne priprema zimnicu?!", nebrojeno puta je rekao susjed. "Od šezdesetih godina!" Uzalud. No ona je sakupljala i kutije od cipela, a tetrapak-pakiranja je prešala i slagala. Limene kutije svih vrsta i veličina bile su posebno dragocjene. Sakupljala je i čepove, plutene, metalne i plastične, te plastične čaše za jogurt. Ladice su bile prepune uredno ispeglanih ukrasnih papira za zamatanje, a u ostavu se nije moglo ući od raznih nedefiniranih "prijeko potrebnih stvari". Imali su i velik balkon, ali nisu mogli izaći na njega jer je sve bilo puno staklenki "za zimnicu". Kad bi se razljutila na česte primjedbe, punica je znala planuti: "Ako ste nezadovoljni, zašto ne odselite?"

Jedne noći punicu trefi srce. U pola noći je odvezli kolima Hitne pomoći. Kad je već dva tjedna bila u bolnici, pozove susjed nakon radnog vremena nekoliko momaka iz firme, dođu oni s TAM-ićem, kupe i gajbu pive, pa krenu čistiti stan od smeća. Kako što snesu, tako iz susjednih izlaza izlaze neke babe i pitaju: "Bacate te staklenke i kutije? Možemo uzeti dvije-tri?" Naravno, samo neka odnesu. A babe ne samo da odnesu dvije-tri nego se vraćaju i po još. Na kraju sve odnijele. Pivu popili, a kamiončić prazan. Ipak, stan se dvostruko povećao.

Kad, nakon desetak dana, pustili punicu iz bolnice. Kako je prešla vrata stana, razrogačila oči, tako ju je srce presjeklo. Morali odmah ponovno zvati Hitnu pomoć.

Oporavila se punica i krenula obilaziti prijateljice po susjedstvu. Svakoj se prvo rasplače što su neljudi i raspikuće kći i zet napravili dok je nije bilo. Na to svaka baba prizna da je i ona malo uzela, sažali se, pa joj vrati. I malo po malo, preko vikenda, dok je susjed otišao svojima u Viroviticu, cijela se kolekcija ponovno našla u stanu. Kako je prešao prag po povratku i spazio u što se stan iznova pretvorio, samo se srušio na stolicu i zamalo ga srce izdalo.

- To ću ja zapisati! - požurim čim je završio.

Zapravo mi i nije trebalo. Imam dovoljno svojih priča, toliko da ih ni ne stignem zapisati, ali ne mogu odoljeti da ne pokupim priču na koju naletim ako mi se svidi. Stan mi je prepun priča i već se pomalo gušim u njima, a kamoli ostali ukućani…

NEMATI NAKON IMATI

Jedna od najperfidnijih narodnih kletvi glasi "Da Bog da imao - pa nemao". Svatko tko je uživao u nečemu do čega mu je bilo stalo, a onda to izgubio ili mu je bilo uskraćeno, razumjet će njezinu težinu.

Imajući to na umu potpuno sam razumio kada je jedna gospođica koju sam svojevremeno ustrajno snubio, kada smo se napokon našli u krevetu, a sve je obećavalo da je to početak dugotrajne i ozbiljne veze, rekla prije nego je išta započelo: "Molim te da mi ne radiš i ne izvodiš ništa što nisi spreman svaki puta do daljnjega".

Nakon ovog uvoda vrijeme je da priznam - ja sam obožavatelj juha. Mogu pojesti i četiri tanjura dobre juhe prije nego se bacim na glavno jelo. Neki bi rekli da sam ovisnik o juhama, ali to bi bilo pretjerano. Obožavatelj, to je prava riječ. A, što bi moglo mnoge začuditi, naročito volim dobre juhe iz vrećica. Ne samo da su pogodne, posebno u nedostatku vremena, nego su mi i zaista ukusne. Lako moguće da se u tome ogleda moja urbanizirana priroda.

Dakle, prošle godine je "Podravka" iznijela na tržište fantastičnu juhu od češnjaka. Češnjak ionako volim, a na juhu od češnjaka se sasvim otkvačim, te me je oduševilo što je ta juha iz vrećice bila sasvim u rangu najboljim juhama od češnjaka spravljenih u laboratorijima ponajboljih majstora koje sam imao priliku probati. Čim sam to otkrio, počeo sam kupovati u dućanima po deset vrećica ili kutija s koncentrat-kockama. Od vrećica sam radio juhe, a od kocki napitak koji sam pio umjesto čaja. I što se dogodilo? Nakon nekoliko mjeseci prestali su je proizvoditi! Ili su je barem prestali prodavati na domaćem tržištu. Nema dostupnog dućana u kojem nisam tražio. Na sreću sam nakupovao dovoljnu zalihu, no - nažalost - zaliha mi je pri kraju.

Ne mogu vjerovati da su je prestali proizvoditi zato jer se slabo prodavala ili zato jer je ponestalo češnjaka. Kada je stizala nova pošiljka, upravo se ta juha prva rasprodala. Pretpostavljam da je uzrok upravo obrnut. Juha je bila predobra, to jest, proizvodnja je koštala više nego što se moglo zaraditi.

Ove godine se dogodilo nešto slično s krem juhom od sira. Odlična! Delikatesa! Samo sam dvaput naletio na nju u dućanima. Prvi puta sam uzeo jednu vrećicu, za probu, a drugi put desetak vrećica, očekujući da je to početak uživanja u njoj, a zatim je i ona nestala.



Upućujem oštre prosvjede "Podravci"! Kakav je to način?! To nije način! Pokazati potrošačima kako je nešto dobro, a zatim im to uskratiti! Takvom politikom moglo bi se dogoditi i onima koji imaju "Podravku" da prvo nešto imaju, a zatim nemaju, počevši od povjerenja potrošača do same "Podravke"!

Viktor Kovačić bio je jedan od najistaknutijih i najuglednijih arhitekata i urbanista svog vremena. Godine 1909. pobijedio je na natječaju za projekt crkve svetog Blaža u Zagrebu. Naravno, svi oni koji nisu pobijedili na natječaju imali su raznorazne zamjerke na njegov projekt.

u epizodi:

KARTONSKE KUTIJE


Šetuckaju Micika i Mucika od izloga do izloga i kaže Micika:

- Daj, Mucika, nađi mi već nekog poštenog, pristojnog, pristalog i privlačnog muškarčinu! Još malo i ponovo će mi himen izrasti!

Kaže Mucika:

- Gle, eno tamo jedan primjerak, sjedi u kafiću. Znam ga, možemo mu se uvaliti. Ne znam doduše kako se zove, ali baš je simpatičan, srdačan, susretljiv, a i seksi. Nije ni oženjen nit' ima djecu iz prvog braka. Da nisam u sretnoj vezi, možda bih si ga i sama priuštila, makar za higijensku upotrebu i mentalnu ravnotežu. Hajde da te udomimo!

Sjednu njih dvije čovjeku za stol i Mucika se odmah upusti u živahno blebetanje, a Micika odmjerava i procjenjuje sa strane. Frajer nekako ni smrdi ni miriši, nema na njemu ništa loše, ali ni ništa naročito. Ni po odjeći ni po ponašanju ni po onome što govori ništa se ne da zaključiti. Mogao bi biti bilo što. Micika se počne osjećati nelagodno jer ga ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, a to je razgoropadi pa se sva ukoči. Mucika prepozna signale i uskoro se njih dvije pokupe, premda je frajer pokušavao nešto kao pružati ticala prema Miciki.

Sutradan se sretnu njih dvije, a Micika napadne Muciku:

- Pa ti stvarno misliš da sam ja glupa plavuša! U što si me pokušala gurnuti?! Vozim jučer noću oko Britanskog trga, a taj tvoj… navodna prilika! Po mraku kopa po kontejnerima sa smećem! Prevrće odbačene kartonske kutije! Sva sreća da sam to vidjela! Danas ujutro izišla iz ureda na kavu, kad evo njega. Sladak k'o šećer! Tako sam ga odjebala, sve onako fino i pristojno, tako da mu nije bilo jasno što se zbiva, ali tako efikasno da mi više nikada neće prići u životu!

U subotu izađu njih dvije na sladoled u Bogovićevu, a Mucika se smije kao da se najela ludih gljiva:

- Srela sam ga, srela… I još s jednim zajedničkim prijateljem koji ga dobro poznaje, pa mi je taj kasnije ispričao… Momak kojem sam te podvela, A TI GA SPIČKALA, prodao vilu na Šalati za dva milijuna eura, pa kupio stan na Pantovčaku za četiristo i pedeset tisuća i još kuću na moru za tristo, pa upravo seli stvari i zatrebale mu u pola noći kartonske kutije da spakira knjige i drangulije. Htjela sam te odmah nazvati, ali sam se jedva suzdržala. Nisam ti to mogla reći, a da ti pritom ne vidim izraz lica…

FEUDALIZAM


Dok smo bili mali i blesavi učili su nas što je bio feudalizam. Kralj je svojim velmožama dodjeljivao zemlju i titule, i - ako su bili dobri i slušali kralja - ta dobra su mogli ostavljati u nasljedstvo i tako se stvaralo plemstvo. Feudalci su davali zemlju kmetovima da je obrađuju i uzimali im praktički koliko god su htjeli od prinosa, a kmetovi su morali ići i na tlaku - besplatni rad na feudalčevu imanju. Feudalci su se ponašali krajnje bahato prema podanicima, mogli su ih nekažnjeno fizički maltretirati, pa čak i ubiti bez ikakvih ili gotovo nikakvih komplikacija. Masovno su napastvovali kmetice, pa je to čak bilo i ozakonjeno u ius primae noctis - pravu prve noći. Pored toga postojale su i takve gluposti da su feudalci, poput drumskih razbojnika, naplaćivali cestarinu onima koji su prelazili preko njihove zemlje ili su postavljali svoje tabađije na mostove i naplaćivali mostarinu. Uza sve to postojao je i najkrupniji kolektivni feudalac - crkva - koja je bezmilosno naplaćivala svoju desetinu od svakoga. Mi mali i naivni smo se zgražali kako su to ljudi mogli trpjeti.

Nasuprot tome, danas kad smo veliki i pametni, odlazimo poslodavcima i dobivamo stol, kompjutor i telefon, a poslodavac nam za to prepusti koliko mu volja od prihoda koji mu ostvarimo. Eventualno mjesecima ne dobivamo nikakvu plaću ili moramo besplatno raditi prekovremeno ili subotom i nedjeljom. Poslodavci su nastali uglavnom tako da su svojevremeno, ne tako davno, Franjo i njegov VONS podijelili tvornice, poduzeća i imanja pristašama i podobnima. Tako se stvorio soj onih koji hodaju naokolo okruženi ćelavim tjelohraniteljima koji mogu isprebijati koga god hoće, pa za to eventualno plate neku minimalnu kaznu, ako slučaj ne ode prije toga u zastaru. Njihova djeca gaze prolaznike po cestama, pa im - zato jer su iz uglednih familija - kazna koja bi vrijedila za sve ostale biva zamijenjena time da, recimo, odu na školovanje u Švicarsku. Kod upošljavanja poslodavci često od žena traže seksualne protuusluge ili stalnu seksualnu podložnost da bi zadržale posao. Svatko tko ide na put mora biti spreman platiti i cestarine i mostarine i naknadu ako igdje ostavi svoje vozilo parkirano. Uza sve to i dalje postoji crkva koja pohlepno grabi sve do čega može doći, pri čemu neprekidno pljandra i pojedince i državu. Mi veliki i pametni smo sretni da napokon imamo svoju državu koju smo sanjali još od feudalnih vremena.

SAMOUBOJSTVO


S ODGOĐENIM


DJELOVANJEM


Kažu da cigarete skraćuju život, svaka cigareta za osam minuta. Ma nemoj! Da pušenje ubija… Da? Odlično!

Naravno da pušim. Manijakalno. Tri kutije na dan. Najmanje! I ne kanim prestati. Ni slučajno!

Zapravo, samo me tri stvari sprečavaju da si odmah ne protjeram metak kroz čelo. Prvo, moja stara majka. Trudim se olakšati joj starost što više mogu. Dovoljno se kroz život propatila da je to zaslužila. Mislim da je dug djece pokopati roditelje. Kada bih se ja ubio, ovo nekoliko godina što su joj još preostale pretvorile bi se u pakao. Drugo, želim završiti kuću. Mislim da bi svatko u životu trebao sagraditi kuću, da ostavi trag. Da njegovi najmiliji ne moraju nakon njega počinjati od početka, da imaju ono bez čega se ništa drugo ne može - krov nad glavom, dom. I želio bih biti uz svoju djecu što duže, da ih gledam kako rastu i uživam u njima, da im se nađem kao potpora kad me zatrebaju. Ali već sam im dao dobre osnove i dobro ih usmjerio i za koju godinu neće me više trebati.

I onda, tu je i moja draga. Njoj sam već samo na teret. Volim je i znam da i ona mene voli, ali potraje li ovako, prestat će me kad-tad voljeti. A ne može drugačije. Ovaj svijet je sve u svemu za kurac, i bio je i bit će. Nit' sam ja za njega, nit' je on za mene. I zato je najbolje da se lagano izblendam, izblijedim, pretvorim se u dim, zalelujam i izvjetrim…

RASPJEVANI


SLASTIČARI


Jedna od misterija Jugoslavije bila je enigma albanskih kolača - kako to da su svugdje isti? Od Vardara pa do Triglava, od Piranskog zaljeva do Đevđelije, gdje god uđeš u neku šiptarsku slastičarnicu - burek drvenast, baklava brašnasta, šampita preslatka, a kremšnita mljeckava. Pa kako im se gdjegdje ne omakne da poneki kolač ispadne drukčije? Nemoguće, nema načina.

Recimo, vrati se netko odnekle, a svi odmah pitaju:
- Gdje si bio?
- U malom mjestu Muć.
- I ima slastičarna…? - ne treba ni pitati tko drži slastičarnicu.
- Ima.
- I je li…? - pitaju ustreptalo.
- Je. Sve isto. Burek suh, urmašice brašnaste, šamrole pretvrde…
- Aaaaaa…..

Koliko god tajna kopkala ljude, podjednako ih je bilo i strah da je razotkriju. Tko zna, možda mi zapravo ne želimo saznati kako postižu taj svagdje isti okus?!

Napokon je tajnu razriješio arhitekt D.R. Razglasilo se među zagrebačkim Albancima i po široj okolici da je stručnjak za preuređenje slastičarnica; kako se razglasilo, tako su samo njega zvali. Nema slastičarnice koju nije obišao, od podruma do tavana, od izloga do stražnjih prostorija. I - veli - marljiv narod. U koje god doba dana da navrati, oni rade: mijese, peku, čiste… I stalno pjevaju.

Kaže jednom D.R. jednom slastičaru koji ga je pozvao:
- Lijepo je to kako ste vi veseo narod! Kad god uđem u kuhinju - stalno pjevaju! Nitko da gunđa ili se buni, samo tra-la-la…

A slastičar se smijucka i, kako je D.R. već zadobio povjerenje, oda mu najveću tajnu:
- Pa moraju pjevati! Tako mi radimo! Nemamo mi napisanih recepata ili knjige-kuharice. Svaki kolač ima svoju pjesmu. Kada bi se prevelo, zvučalo bi ovako: … sas-pem jed-nu žli-cu še-će-ra, do-dam jed-nu žli-cu put-ra, pa pro-mije-šam, mije-šam, mije-šam… pa raz-va-lim, pa ras-teg-nem, i još dva-put i još jed-nom… pa za-mo-tam i sa-vi-nem… I sve to u ritmu i tako se prave kolači. Kada dođe novi šegrt, mora učiti pjesmice, a kada nauči sve pjesmice, može postati majstor. Jednoga dana, kada doraste da sam vodi svoju slastičarnicu, prije nego mu obitelj da novce da je otvori, mora znati sve otpjevati napamet. I onda, kada se radi kako pjesma kaže, u ritmu ljudskih pokreta, svaki kolač uvijek ispadne isto. I tako je još od turskih vremena!

Možda je tako, a možda je to tek priča izmišljena da bi zadovoljila one koji su nastojali razotkriti tajnu, da bi se prestali pitati, kako bi prava tajna ostala zauvijek skrivena.

PISAC U AKCIJI


Pisanje je zanat i pisanje je moć. Često upadnem u razgovor može li se živjeti od pisanja. Može, ako si toliko savladao zanat da imaš moć. Recimo, ulazim u bistro "Velvet" u Dežmanovom prolazu bez kune u džepu, a s obzirom da živim od pisanja, nemam nikakvih izgleda u dogledno vrijeme išta zaraditi. Ipak smireno naručim kavu i pripalim cigaretu ne brinući kako ću to platiti. Uvijek se nešto dogodi da se izvučem.

Kad - dolazi neki nepoznat sredovječni čovjek, sjedne za stol do mojega, sav podbuo od plača, vadi iz džepa neke papiriće, črčka po njima i suzama ih zalijeva. Sjedili smo na onoj dugačkoj klupi ispred koje su stolovi bili jedan do drugoga. Lagano se nagnem i diskretno virnem. "Osjećamo gorku prazninu u našoj sredini koju si ti ispunjavala svojim dragocjenim prisustvom kojeg više nema i koje će nam zauvijek nedostajati…"

- Poštovani gospodine - rekoh mu. - Vidim da ste u nevolji...

Da, već dva dana bezuspješno pokušava sastaviti tekst koji će dati uklesati u nadgrobnu ploču, tekst za osmrtnicu u novinama i traku na vijencu. Nikako da završi ta tri teksta, stalno ima osjećaj da nije sve rekao…Da treba još nešto, još nešto…A sva tri teksta su već trebala biti gotova, posljednji čas mu je u podne, za pola sata.

- Kao prvo - rekoh. - I ne čitajući mogu Vam reći da su Vam sva tri teksta već sada predugačka. Za nadgrobni spomenik imate već sada pol kartice teksta, a traka na vijencu bi trebala biti dugačka sedamnaest metara da stane ono što ste već napisali. Na vijencu ne smije biti više od sedam riječi da stanu još i imena ožalošćenih. Klesar uzima za jedno slovo koje ukleše 50 kuna. Koliko Vi slova već imate? I to ste spremni platiti?

On potvrdi da je spreman platiti, novci su u džepu. Izbrojimo slova: oko osam stotina njih. Tu se ja prisjetim da u cjelovitom tekstu Hipokratove zakletve kojom se, u skraćenoj verziji, medicinari zaklinju pri diplomiranju stoji i mudra napomena liječnicima "Naplatite dok još boli", te predložim: poboljšat ću tekst na licu mjesta, a on će mi platiti pola od onoga koliko će uštedjeti na smanjenom broju slova. On se suglasi. Privučem pred sebe njegov papirić, dohvatim olovku i počnem križati i dopisivati, usput objašnjavajući što i zašto radim.

"U našoj sredini" odmah prekrižim, zatim "kojeg više nema", potom "koje će nam zauvijek nedostajati", te "dragocjenim", da bi preostala očigledna glupost o praznini koju je netko ispunjavao, pa prekrižim i ostatak rečenice, a umjesto nje napišem "Zauvijek ćeš nam nedostajati…" I tako dalje do kraja. Sve što je čovjek htio reći sažeo sam u sto i osamdeset znakova, jasno i efikasno, pravopisno besprijekorno. Zadovoljan formulacijom čovjek izbroji slova i odmah potom i novaca koliko mi je dostajalo za dvije sedmice pristojnog života.

- E, kad smo to obavili - rekoh. - Možemo se pozabaviti i tekstom za traku vijenca…

Cijena? Prava sitnica. Onoliko koliko je iznosila opomena za neplaćeni račun za telefon koja me je čekala kod kuće. Mislio sam: ni cvjećar koji radi vijenac, ni onaj koji naplaćuje lijes nisu nimalo ganuti bolom ožalošćenih dok naplaćuju račun. Ipak, kako sam nenadano zaradio znatno više nego što sam mogao očekivati, tekst za čitulju u novinama sredih besplatno, gratis, kao privagu, "kuća časti".

Čovjeku laknulo, obradovao se koliko mu je bilo moguće, pažljivo spremio ceduljice s tekstom u novčanik i odmah platio konobaru za sve što smo popili, te odjurio dalje.

- Samo navratite ako što zatreba - viknuh za njim. - Znate gdje me možete naći!

Početkom devedesetih godina, dok je Virtuela još živjela u Hrvatskoj, sretnem je u Dežmanovom prolazu, gdje je tada bila Televizija. Izišla je iz zgrade uprave i ide mi u susret s ustima od uha do uha.

- Što je? - pitam. - Kako je?

Ona se smije kao da se napušila:

- Upravo su saznali da mi je otac stara jugokumunjara, pa su mi dali otkaz!

- Dobro da si dobre volje.

- Kako i ne bih? Nisam im rekla da mi se majka preudala, poočim me posvojio, tako da mi je on drugi otac, a on je general Hrvatske vojske, pa oni još ni ne znaju da će me primiti natrag.

I tako je i bilo.

SPOMENIMO SE

JOSEPHA SCHULTZA

Devetnaestog srpnja 1941. godine vojnici 714. njemačke divizije, nakon okršaja s partizanima na brdu Gradište iznad sela Viševca, dotjerali su u Smederevsku Palanku šesnaest zarobljenika koje su ulovili usput u povratku. Iako nije bitno za priču, ipak naglasimo – zarobljenici nisu bili partizani koji su se borili s Nijemcima, nego naprosto nesretnici civili koji su naletili na trupe u povratku. Narednog dana su zarobljenici – neki od njih još dječaci – poredani ispred velikog plasta sijena, preko očiju su im učvršćeni povezi, a ispred njih postrojio se streljački vod.



U trenutku kada su puške već bile uperene, jedan vojnik je istupio iz stroja i rekao da neće sudjelovati u zločinu. Nakon kratkog razjašnjavanja s komandirajućim oficirom, vojnik je odložio pušku, skinuo šljem i laganim korakom krenuo kroz travu do koljena prema zarobljenicima. Stao je među njih, okrenuo se ka svojim sunarodnjacima i prihvatio se za ruke s dvojicom susjednih osuđenika. Njemu nisu povezali oči.


Njegovo ime bilo je Joseph Schultz.

Dvadeset godina kasnije njegove ostatke prepoznao je brat Walter. Rekao je da je Joseph bio dekorater, bavio se slikarstvom, svirao klavir… Navodno je pripadao nekoj tajnoj antihitlerovskoj organizaciji i stalno se suprotstavljao starješinama u vojsci koju nije mogao izbjeći.

U romansiranoj verziji strijeljanja, nakon što je odjeknuo plotun, svi zarobljenici su pali, jedino je Jospeh Schultz ostao stajati neozlijeđen. Oficir je hladno naredio da se ispali još jedan plotun i drugi put ga nijedan metak nije promašio. No koliko se sjećam ostalih fotografija sa strijeljanja, po njima se ne može zaključiti ima li ta priča osnove ili je Joseph pokošen zajedno sa ostalima.

Postoji i tumačenje po kojemu sve to nije bilo tako, nego sasvim drugačije. To mi tumačenje zvuči otprilike kao ona priča da je Jasenovac bio rekreativno ljetovalište. No tumačenje propušta objasniti jednu "sitnicu" – ako ništa nije bilo onako kako priča kaže, što onda pokazuju fotografije?

Bilo kako bilo, ostaje priča, izmišljena ili istinita. U svakom slučaju – moguća. Možemo se zamisliti na mjestu učesnika. Što bi napravili? Da smo jedan od onih prislonjenih uz stog sijena, bi li pokušali pobjeći? Da smo jedan od vojnika s puškama, bi li pucali? A da smo se našli na mjestu Josepha Schultza?

Što bih ja, ti, mi, vi… napravili na njegovu mjestu? Je li znao kako će sve završiti kada je odbio poslušati naredbu? Bi li ga poštedjeli da je u posljednjem trenutku viknuo da se predomislio? Je li prije plotuna uzviknuo da se pokajao, ali je oficir hladno naredio "Pali!"? Bi li se predomislio da ga plotun nije preduhitrio? Nikada nećemo znati. Ja bih bio sklon u njegovoj situaciji, s puškom još u rukama, popločati posljednji put sa što više mrtvih neprijatelja. No ako njemu ni oni protiv kojih se još jučer borio nisu bili neprijatelji, kako bi to bili oni s kojima se borio? Ili je bio uvjeren da zarobljenici nemaju veze s partizanima kao i da su oni koji ga strijeljaju zapravo veće žrtve nego on? Ili mu je naprosto došlo dosta svega?

Ono što je sigurno, u nekom boljem svijetu u kojemu bi se svi ponašali kao Joseph Schultz ili Maximilian Kolbe (katolički svećenik interniran u Auschwitzu, koji se ponudio umrijeti umjesto drugog logoraša) političari i generali vodili bi ratove na drvenim konjićima gađajući se pištoljima na vodu.

PRVO IZVLAĆENJE

Doktora Čurca je usred noći iz najdubljeg sna prenulo srce. Trenutno je bio potpuno budan i znao je što se događa. Udaralo je kao da kani iskočiti iz prsiju, brzinom koju nije trebao ni mjeriti da bi ustanovio da je nekoliko puta veća od normalne, i svi popratni osjeti bili su tu, te je mogao bez greške dijagnosticirati - mnogo puta je svjedočio tim simptomima, no sada ih je prvi puta osjetio u sebi. Osnovno je bilo - suspregnuti se da ne počne paničariti, da se ne prepusti impulsu i počne uzrujavati, što bi samo pogoršalo stvar. Postojala je mogućnost da se srce smiri samo od sebe, ali sve je ukazivalo na to da je u takvom stanju da hitno mora u bolnicu.

Da ustane, sjedne u auto i krene u bolnicu ne bi bilo razborito. U takvom stanju nije sposoban voziti, a da mu u vožnji srce sasvim zakaže, mogao bi prouzročiti i nesreću na cesti. Preostalo mu je samo probuditi suprugu.

Probudi li suprugu, a srce se smiri samo od sebe - bolje mu je da je mrtav! S druge strane, ne probudi li je, pa ga ona ujutro nađe mrtva - teško je reći što bi bilo gluplje. Kratko vrijeme je razmišljao što će, a onda mu je srce koje je i dalje sve jače, sve brže i već pomalo nepravilno tuklo reklo da je ipak mora buditi.

Kontrolirajući se da bi to uradio što obazrivije prihvatio ju je za rame i potresao govoreći: - Samo mirno! Samo se nemoj uzbuđivati! Samo smireno! Moram hitno u bolnicu. Loše mi je. Srce…

Supruga je skočila kao u crtićima. Na trenutak je lebdjela metar iznad kreveta lamatajući rukama i nogama i zaurlala: - AAAAAA! AAAAA! Nemoj me napustiti! Nemoj umrijeti! AAAAAA! Što bih ja bez tebe?!

Onda je jurnula oko kreveta sudarajući se s namještajem, čupala kosu i zapomagala: - OOOOOJ! Ne ostavljaj me! Ne umiri! Jadna ja! Ti si mi sve na svijetu! Nemoj!

Zaletjela se u zid, odbila, pa ponovo priskočila zidu i stala udarati glavom o njega da se prepao da će joj lubanja puknuti, dok je ona vrištala: - Iiiiik! To se ne događa! Ne, to nije moguće! Zašto?! Zašto?! Ne! Ne! Ne! Zašto ti! Zaštoooo-OoOoOoOoooo?

Skočila je njega onemoćalog na krevetu, obujmila ga rukama i nogama i tresla ga manijačkom snagom daveći ga pri tome: - Ne napuštaj me! Ne odlazi! Ne dam te! Neka mene smrt uzme! Nemoj umrijeti! Molim te, samo nemoj umrijeti! Sve će biti u redu! AAAAAAA! Umrijet ću zajedno s tobom! Hoću da umremo zajedno!

On joj je tiho govorio: - Smiri se. Smiri se. Ne smijemo se uzbuđivati. Samo smireno. Važno je da se ne uzbuđujemo. Samo lagano… Moramo se obući i krenuti.

Doprlo joj je to do mozga. Odskočila je s njega, pojurila duž ormara otvarajući vrata i izbacujući odjeću, svejednako grcajući i povremeno vrišteći. On nije gubio vrijeme presvlačeći se u odijelo, nego je preko pidžame navukao kaput, a na noge nataknuo cipele bez čarapa. Ona je za to vrijeme preko spavaćice navukla crveni grudnjak, odnekud je izvukla gumene ribičke čizme, preko svega zaogrnula bundu, a na glavu natukla slamnati šešir protiv sunca. - Idemo! Idemo! - počela ga je gurati prema izlazu udarajući ga u leđa, pa skočila ispred njega i vukla ga niz stepenice da se morao držati za rukohvat da se oboje ne strkeljaju. - Samo se ne smijem uzbuđivati… samo se ne uzbuđivati… - šaputao je pokušavajući se održati na nogama.

U garaži su sjeli u auto, ona za volan. Pritisnula je daljinski za podizanje vrata i upalila motor, ali nije pričekala da se vrata do kraja podignu, već jurnula. BUM! - krov automobila je odbacio vrata u vis. TRAS! - izletjela je na ulicu i odbacila kantu za smeće. ZUM! - projurila je kroz žuto svjetlo na semaforu urlajući: - Brzo! Brzo! Samo da stignemo na vrijeme! Moramo stići!

PRAS! - odvalila je retrovizor parkiranom automobilu pored kojeg su prošli. KRLJUUUUŠ! - ostrugala je drugi. BRUM! - projurila je kroz crveno svjetlo. ŠKRRRRIIIP! - zacijukale su kočnice nekoliko automobila koji su ih nastojali izbjeći.

- Samo smireno! - šaputao je doktor Čurac mlatarajući na sjedalu vezan sigurnosnim pojasom.

Dojurila je do bolnice i PLJAS! - zaustavila se pokraj ulaza za hitne slučajeve zabivši se u zid.

Čim su se pojavili na vratima, iskusno osoblje skočilo im je u susret. Supruga je visjela na njemu i tresla ga ispuštajući neartikulirane krikove. Doktor Čurac je kroz maglu prepoznao doktora Smitha i dobacio mu: - Smirite je!

Dva velika crna bolničara bacila su se na suprugu, odvojila je od njega, preokrenula je na bolnička kolica, a mala hitra bolničaraka joj je već zabijala injekciju za smirenje. Supruga je zastala usred krika, ukočila se, a onda joj se izvinuto tijelo opustilo i prestala se otimati.

Doktor Čurac je klonuo u naručaj kolege i blaženo se prepustio besvijesti znajući da je ovaj puta stigao na vrijeme i izvukao se.

PONAVLJANJE POVIJESTI

Ne bih mogao reći koliko sam puta čuo priču kako su Rimljani progonili prve kršćane, hapsili ih, mučili, ubijali, progonili im vjeru i njih; kako su se mnogi od progonjenih hrabro držali i umirali mučeničkom smrću ne želeći se odreći svoje vjere, te kasnije bili proglašavani svecima… Ne mogu to više izdržati!

Kao prvo, Rimljani su bili mnogobošci. Najveći hram u starim Rimu bio je Panteon - hram svih bogova. U njega je mogao uči bilo tko i slaviti kao boga bilo koga, pa tako i kršćani. No kršćani su sa svojom dogmom da postoji samo jedan bog i nema drugih bogova osim njega i agresivnim fanatizmom dosađivali i gnjavili sve ostale. Utoliko Rimljani nisu progonili kršćane; oni su se branili od njih.

Drugo, Rim je bio uvelike uređena država u kojoj se morao plaćati porez. Kršćani su odbijali plaćati poreze rimskoj državi, pravdajući to vjerskim zasadama. Rimljanima se fućkalo za njihovu vjeru, ali nisu trpjeli neplaćanje poreza. U ono je vrijeme tretman državnih neprijatelja, kriminalaca i građanskih neposlušnika bio isti kao i danas, jedino što su metode obračuna bile specifičnije - bacali su ih lavovima u arenama. No suština ostaje: Rimljani nisu progonili kršćane nego neplatiše poreza.

Oni mučenici i kasniji sveci, pa to je banda religioznih fanatika, luzeri ispranih mozgova, nimalo bolji od ovih današnjih religioznih fanatika koji ugrožavaju svijet terorizmom, jedino što su svojevremeno uspjeli nadvladati, urediti svijet po svojim mjerilima koja ovi novoiskrsli fanatici ne žele prihvatiti.

Dakle, ne gnjavite me više tim bajkama za malu djecu. A i ostale buji-paji priče iz istih izvora ne pušim!

ona nema tajni u novčaniku
njezine su tajne u drugačijem obliku

ne skiva ih u notesu
u maloj crnoj tekici
u tajnoj ladici
nema zabilješki ni kompromitirajućih fotografija
intimni je dnevnik bez inicijala i datuma,
imena, ocjena i lokacija,
njezine su tajne druge prirode

njene su tajne tako sjajne
da gotovo i nisu tajne

one su očite
kao što su joj oči naočite

njezine su tajne najtajnije
u spektru boja noći najkrajnije

saznat ćeš ih, a nećeš znati

otkrit će se same kad čas sazrije
ni tren ranije, ni tren kasnije

ne drži tajne u okovanoj škrinji
otkrite su, na površini
kao trag prsta u prašini

nad njima ne stražari
uvijek budni kokot
ne traži sef, bravu, lokot
ni uz dragocijenosti u trezoru

njezine se tajne saznaju u zoru
kada su snovi na umoru
i kada je jasno
da je sve prekasno

ZAŠTO NE VOLIM

SVOJU VOLJENU

SUPRUGU I dio

Vraća se moja voljena supruga s posla, ulazi na vrata i već s praga ogorčeno viče:

- Kada ću se ja jednom vratiti kući i zateći sve pospremljeno, uredno, da ne moram ulaziti u svinjac!

Imam nekoliko opcija što bih joj mogao odgovoriti. Recimo, da smo već deset godina u braku, da je u tih deset godina barem jedanput tjedno ušla u naš dom nakon što sam ga ja prethodno doveo u red, da je to pedeset i dva tjedna godišnje puta deset godina, što čini najmanje pet stotina i dvadeset puta… I, što je najbolje, ona to zna! Ali već kako je krenula s uvodnim nastupom, očigledno je da ne kani uzeti u obzir, kamoli priznati. S druge strane, ja nisam vodio evidenciju da bih mogao izvući dnevnik rada pokazati: evo, ja sam pospremio, ovog, ovog i ovog datuma…. u dvije tisuće navrata! Nemam ni fotografije da ih razastrem po stolu i kažem: vidi, prebroji, svaka fotografija je dokaz kada i kako sam sve sredio. Ona je moj jedini svjedok, a postavlja se u ulogu suca kojemu treba dokazivati. I kada bih ja sad odgovorio "Nije istina, dogodilo ti se to već nebrojeno puta", znam njezin odgovor. Uzela bi ulogu tužitelja i još me napala da izmišljam i lažem. Zato šutim. Nisam raspoložen za svađu. No evo nje:

- Nemaš ništa reći na sve što kažem?!

To je isto ono kao što svi mi znamo da su naši političari gomila nekorisnih trutova i štetnih parazita, ako ne i nešto gore; oni znaju da mi znamo, mi znamo da oni znaju, ali ne možeš to ni dokazati ni uvjeriti ikoga tko bi mogao s tim u vezi nešto napraviti, niti takav netko postoji, i osuđeni smo da ih trpimo. Onome koji zna, a pravi se da ne zna, ne možeš ništa dokazati, jer kada bi mu bilo stalo do istine ne bi ni istupao sa lažima. Nažalost, u takvim slučajevima istina se ne dokazuje argumentima; ona se ostvaruje odnosom snaga. Kada bi mogli pomesti sve te trutove i parazite, bilo bi sasvim svejedno što oni pri tome kukaju i leleču. Kada mi ne bi bilo stalo do žene, ne bi mi bilo stalo ni do onoga što govori.



u sljedećem nastavku: Tko je ostavio prljavu kadu?

Ova mala kujica je pronađena prije otprilike dva tjedna u zagrebačkom Gornjem Vrapču. Sada je stara otprilike dva mjeseca. Veterinari su uvjereni da je čistokrvna labradorica. Da li netko tuguje za njom i traži je?

Ljudi koji se sada brinu o njoj udomili su već nekoliko pasa, pa je ne mogu zadržati. Nježna je i mazna, a da je preslatka - to vidite. Nazvali su je Lea. Zdrava je i cijepljena. Da li netko ima uvjete i želju da se pobrine za nju?

Molim zainteresirane da se jave na e-mail bablpas@hotmail.com , pa ćemo se dalje dogovoriti.



Hura! Javila se (polu)samostalna žena Red Sonja i Lea sutra odlazi u Samobor. Zahvaljujemo i drugima koji su se javili. I tako će ova priča sutra dobiti happy end.



A ja sad krećem pisati svoju uobičajenu dnevnu gadariju...

PRIJELAZ PREKO BIVŠEG MOSTA


U listopadu 1943. godine Mao Zedong je poveo stotinjak tisuća svojih sljedbenika, boraca, žene i djece, svoju Crvenu armiju, na put od desetak tisuća kilometara, kasnije nazvan Veliki marš. Neprestano se boreći s Chiang Kai-shekovim vojnicima, trpeći strahovite gubitke, osipali su se, ali ih se još više priključivalo. Napokon su, visoko u planinama, stigli do dubokog klanca kojemu je na dnu sukljala divlja rijeka Liutong. Prijeći klanac bilo je pitanje života ili smrti.

Jedini puta preko klanca vodio je preko visećeg mosta. Devet lanaca nosilo je drvene daske nogostupa, a sa svake strane protezala su se još po dva lanca kao ograda. No vojnici Kuomintanga uklonili su daske, a s druge strane prijelaza postavili mitraljeze.

Borci Crvene armije krenuli su po lancima dok su ih mitraljezi kosili, te padali u provaliju. Ipak, poneki od njih uspio se u smrtnom grču uplesti u lance ili bi mu se mrtvo tijelo zadržalo na njima i kako su sve novi i novi pristizali i padali u ambis, sve više ih je ostajalo na lancima. Naposlijetku su lanci umjesto daskama bili prekriveni mrtvim tijelima, preko kojih su ostali, ne obazirući se na mitraljeze, krenuli u nezaustavljiv juriš, zbrisali protivnike s druge strane i preživjeli su nastavili dalje. Koliko ih je mrtvih odnijela halapljiva rijeka? Ne zna se. Osam, dvanaest, petnaest tisuća…

Prisjetim se toga kad pročitam u novinama, recimo, da su neki skinheadsi pretukli nekog Kineza u tramvaju ili štogod slično. Što te budale misle? Da pretukavši jednog Kineza mogu zaustaviti Kineze? Ma ne misle ni to, uopće ne misle. Toliko su glupi da ne mogu ni shvatiti koliko su glupi, pa i nisu zavrijedili išta boljega od onog što će ih snaći.

TESTISI U ŠKRIPCU


Citiram iz dnevnih novina "24 sata" od 1. srpnja izvještaj o događaju u turističkom naturističkom naselju Valalta kod Rovinja:

"…Potpuno nag muškarac spas od ljetnih vrućina u nedjelju je potražio u osvježavajućem moru. Priroda je pritom učinila svoje i njegove su se mošnje stisnule u hladnoj vodi. Čovjek je nakon podužeg boravka u moru izašao van i umoran od plivanja odlučio sjesti na klupu uz plažu. Njegovi stisnuti testisi pritom su propali između poprečnih dasaka na klupi, ali muškarca to nije previše zabrinjavalo.

No razlika između temperature mora i temperature zraka imala je jednu nezgodnu posljedicu. Naime, njegove su se mošnje ubrzo proširile na svoju normalnu veličinu te su mu testisi zaglavili između dasaka klupe. Tako je turist ostao u vrlo neugodnom položaju, jer unatoč svim pokušajima nije pronašao način da se oslobodi zagrljaja klupe. Na kraju mu je u pomoć priskočio jedan od djelatnika turističkog naselja koji je pilom prepilio daske na klupi i oslobodio ga iz bolnog škripca."

Kakav je to vandalizam - prepiliti klupu?! Za onoga s jajima u škripcu još nije čudo da se nije mogao dosjetiti ičemu pametnijem, ali turističkom radniku bi trebalo odbiti od plaće odštetu za uništeni inventar. Njegovom nadređenom bi trebalo odbiti od plaće jer nije osposobio podređene za sve što može iskrsnuti. I ministra turizma bi trebalo smijeniti ovim povodom naprosto zato što je inkompetentni kreten.

Nikome nije palo na pamet da zacijelo postoji nekakva "Miss Rovinja", lokalna "Miss turizma", najvjerojatnije i "Miss Valalta", najljepša nudistkinja ili slično. Pa nisu one tu samo zato da se slikaju! Ako nijedna od njih nije pri ruci, sigurno je bila dostupna neka iskusna jebotovna turistička radnica ili barem neka doktorica ili sestra Hitne pomoći. Mogli su se obratiti i nekoj profesionalki iz najbližeg bara. Ako su i one bile zauzete, zar nije bio u blizini baš nijedan član homoseksualne zajednice? Kad su nevoljniku upala jaja u škripac, nije mu upala i cijela meštrija. Bilo tko od nabrojanih mogao je bez muke naći način da s onim što mu je dostupno isprazni turistu u nevolji jaja na dimenzije lješnjaka i problem bi bio riješen bez uništavanja inventara.

RJEŠENJE SVIH PROBLEMA

Najveći svakodnevni problem u životu Babićevih je besparica i sve što iz nje proizlazi. Zato se mama Mladenka nije nimalo iznenadila kada joj se najmlađa kćerka Nuša jednog dana pojavila sa svom svojom ušteđevinom i zamolila da, kad već ide u grad, uplati listić lota s brojevima koje je sanjala. Otišla je u kupovinu ganuta kako je mala dirljivo izbrojila i posljednji novčić iz kutijice sa školjkama.

Navečer, sve kao inače, kad odjednom obje djevojčice vrište:

- Mama! Tata! Naši brojevi su izvučeni! Maši ćemo kupiti klavir!

Dok su djevojčice izbezumljeno skakale po stanu, Mladenka se smrznula. Tri stotine i četrdeset tisuća eura! Novci s kojima se mogu riješiti svi njihovi materijalni problemi do kraja života! Osjećala je kako propada u zemlju i umire dok su kćerke plesale oko nje.

- Kakva je ovo galama? - upitao je tata Goran. Djevojčice mu, sve upadajući jedna drugoj u riječ, objasne. No on je gledao Mladenkino smrznuto blijedo lice iz kojeg je nestalo i posljednje kapi krvi.

- Ja sam… ovaj… - promucala je Mladenka. - Nisam uplatila listić.

Čuvši za zgodu nazvao sam ga i pitao kako su to preživjeli.

- A kako? Nikako. Ne mislimo o tome. A ako se kadikad i prisjetimo, smijemo se.

- Naravno - suglasim se. - Tako je najbolje. Što bi drugo?

- Uostalom - smireno će on - … da je uplatila, sve bi bilo drugačije. Tada brojevi sigurno ne bi bili izvučeni.

UMILNE UBOJICE

Imao sam svega šest godina, ali sjećam se kao danas - igrao sam se u kuhinji, majka je poslovala nad štednjakom, mala, nedavno rođena sestra spavala je u kolijevci u uglu. Majka se nagnula nad kolijevkom i iznenada je zaurlala kao smrtno pogođena zvijer, zgrabila sestru i podigla je, počela tresti njome kao s lutkom i naizmjenično je stiskati na prsa neprekidno urlajući i jednako je urlala sve dok je nisu odveli. Taj urlik mi je zauvijek ostao u ušima.

Osudili su majku da je ugušila sestru u kolijevci. Govorili su da je nije željela ni roditi, da je tražila pobačaj, ali doktori nisu dozvolili, da je bila nervno rastrojena... Majka je počinila samoubojstvo u zatvoru.

K nama se doselila tetka koja se brinula o meni sve dok se otac nije ponovo oženio. Maćeha me nije voljela. Željela je svoje dijete. Napokon sam ponovo dobio sestricu. Nisam imao sretno djetinjstvo. Imao sam dvanaest godina i sjećam se kao danas - učio sam u drugoj sobi kada se iz kuhinje zaorio strahovit urlik. Utrčao sam u kuhinju i zatekao maćehu kako podiže sestricu iz dječjeg krevetića. Malena je visjela onemoćalo kao lutka i sva je bila poljubičastila. Maćeha ju je počela izbezumljeno tresti i naizmjenično grliti, sve dok se nije začulo dječje vrištanje. Onda je čučnula u kut s njom na koljenima i bukvalno je zalijevala suzama suludo se smiješeći njezinu plaču.

Otac se vratio s posla, čuo što se dogodilo, otišao u šupu po sjekiru i izišao na dvorište. I više nikada nisam vidio našu staru mačku.

Imali smo ogromnu staru mačku, svi su se čudili kolika je. Imala je možda i deset kila. A mačka, bez obzira kolika je, šmugne da je ni ne vidiš; prođe na mekim jastučićima svojih šapa da je ni ne čuješ; skoči da se ništa ne potrese, nema mjesta na koje se ne može prikrasti. Ne možeš je dvadeset i četiri sata držati neprekidno na oku. A mačke vole toplo i mekano. Nema toga što im je draže no smjestiti se na mekanom jastuku ili uvući u još toplu posteljinu. Maćeha ju je zatekla u posljednjem trenu kako se opružila sestrici preko lica i prsiju, tri puta teža nego ona, i zadovoljno prela. Dijete se više nije micalo ni disalo.

NEUTAŽIVA ŽEĐ

Oduševila me ova nova reklama za Coca-colu u kojoj momak prilazi automatu, ubacuje novčić, a na to se unutar sprave aktiviraju druge dimenzije paralelnih svjetova, provru najmaštovitije naprave, robotići, čudovišta i bajna bića, te svi zajedno isfabriciraju flašu osvježavajućeg pića. Sjajno! Pa onda onaj orgazmički izraz užitka na momkovu licu dok prinosi ustima plastični grlić! U posljednje vrijeme jedino zbog te reklame i gledam televiziju. Preskačem s programa na program da mi negdje ne promakne.

Jučer navečer, samo za vrijeme "Seinfielda", prikazali su je dvaput. U isto vrijeme, pomoću daljinskog upravljača, uspio sam je vidjeti još u dva navrata. Sve u svemu, četiri puta u pola sata. I tako u jednom danu dvadeset i četiri sata!. Kako flaša sadrži pola litre pića, to znači da momak dnevno popije 24 (sata) X 2 (dvije polovine u jednom satu) X O,5 (litre) = 24 litre "Coca-cole"! On popije dvadeset i četiri litre tekućine na dan! Ni ne jede ni ne spava, ništa drugo, samo pije "Coca-colu"! Opasan ovisnik! Kakvi su mu samo bubrezi, kako mu izgleda jetra? Zamislite su, na primjer, mozak! Sav natopljen i izgrižen Coca-colom…

Što možemo reći o nekome tko popije 24 litre tekućine na dan, osim da je lud skroz na skroz? Možemo li takvom luđaku vjerovati da je dobro ono što nam on preporučuje? Bio bi luđi od luđaka onaj koji mu povjeruje!

Nevjerojatno mi je, i zato ne propuštam niti jednu reklamu, kako se taj momak ne raspukne? Samo čekam kad će se podrignuti i eksplodirati. Tu scenu ne želim propustiti.

PRIČA S KLJUČEM

Jedna od nezaobilaznih pojava naše literature je i Živi klasik. U početku literarne karijere objavio je nekoliko neupečatljivih knjižica, onda se počeo prtljati u politiku, pa je zglajzao, neko je vrijeme bio kao na ledu, a onda mu je u velikoj nakladi objavljen roman u najprestižnijoj biblioteci, što je već unaprijed osiguravalo da neće proći nezapažen. Bilo je to zaista iznenađujuće kvalitetno djelo, jedino što je zakasnilo stotinjak godina. Usprkos tome doživio je veliki uspjeh. Uslijedilo je još nekoliko romana u istoj biblioteci, postao je maltene kućni pisac najjačeg izdavačkog poduzeća, a i drugi romani bili su jednako dobri. Živi klasik je stekao slavu najvećeg živućeg pisca devetnaestog stoljeća.

No došlo je vrijeme velikih političkih i društvenih promjena i Živi klasik nije odolio da se iznova ne uplete u politiku. Objeručke su ga prihvatili, postao je značajna osoba; dapače, maltene državni književnik. Nažalost, knjige koje je od tada nadalje objavljivao nisu bile ni sjene prethodnih. Svi relevantni prosuditelji literature su to uočili. Nagađalo se svašta: kao - bavljenje politikom mu je pokvarilo talent, publika se zasitila - kao da bi se zasićenje publike na ikoji način moglo odraziti na kvalitetu pisanja, a ostali samo iz pristojnosti nisu izustili ono oko čega su obilazili kao mačak oko vruče kaše - da je Živi klasik naprosto stvaralački ishlapio. Čak ni oni koji javno nisu priznavali taj pad nisu imali obraza ustvrditi, recimo, da su mu knjige iz te nove faze bolje od onih kojima se proslavio.

Jedino što nitko nije spomenuo je ono što mora da mnogi znaju, a ostali bez velike muke mogu provjeriti. Naime, svi kvalitetni romani objavljeni su u istoj biblioteci, kod istog urednika, Mrakača. Mrakač je jedan od ponajboljih prevoditelja, jedan od najboljih urednika koje smo ikada imali, čovjek koji je samozatajno stajao iza mnogih izdavačkih uspjeha. Kasnije su se Mrakač i bard idejno-politički razišli, pa Mrakač nakon toga nije objavio niti jednu njegovu knjigu.

Posjetio sam jednom Mrakača u njegovu uredu u vrijeme dok je njihov odnos još bio idiličan. U to doba su se rukopisi predavali ispisani pisaćom mašinom, lektori su odradili svoje, a zatim su daktilografkinje prepisivale iznova, u čisto, da bi tekst mogao biti poslan u tiskaru. Pred Mrakačem je ležao raskriljeni rukopis toliko iskrižan da tako nešto ranije u životu nisam vidio. Intervencija plavom tintom bilo je gotovo koliko i originalnog teksta. Mrakač je primijetio moj zapanjeni pogled i prokomentirao: - Ah, na tome osobno radim, ali nije to ništa! Maloprije sam izbacio cijele tri stranice, a jučer sam morao izbaciti i cijelo poglavlje! Bit će to izvrstan roman!

Tajna koja zanima mnoge toliko je očigledna da je onima koji je traže u pozadini nevidljiva. Ne, nije Živi klasik zaboravio pisati. On to nikada nije ni naučio. Drljati zna, ali da bi od drljotine postala literatura potrebni su veći maheri od onih koji ga danas opslužuju.

SITNO

Stajao sam s košaricom s namirnicama u ruci treći u redu ispred blagajne. Pred blagajnicom je upravo bio star čovjek u pohabanu odijelu i sa staklima na naočalama debelim kao dna pivskih boca i pružao joj na naplatu pola kruha i konzervu graha.

- Osamnaest i pedeset lipa - reče ona.
- Ali… - osupnuo se starac. - Zar to ne košta šesnaest kuna?
- Poskupilo! - britko odsječe ona. - Prije dva dana!
- Ali… ali… - starac se pokušavao snaći.
- Ne zadržavajte me, vidite koliko još ljudi čeka?! Što niste pročitali cijenu prije nego ste mi tu došli? - sarkastično se nacerila starcu čiji je okvir naočala bio slijepljen flasterom i žicom, što je govorilo da su nabavljene toliko davno da se dioptrija starčevih očiju u međuvremenu najvjerojatnije dva puta pogoršala.

Starac je ostavio na kasi ono što je donio i oteturao iz dućana, reklo bi se potražiti neku drugu prodavaonicu u kojoj još imaju stare cijene.

- Sada ću još morati vraćati ovo! - bijesno je uzviknula blagajnica i tresnula konzervom po pultu. - Što on misli? Da mu mogu pokloniti dvije i pol kune? Ta gdje bih došla kada bih svakom kupcu poklanjala po kunu?

I bila je sasvim u pravu, iako on od nje nije očekivao takvu milost. Zaista, pokloniš jednome, trebao bi i drugome, a koliko ih je, ne bi joj cijela plaća bila dovoljna.

Na redu je bila krupnija sredovječna žena koja je umjesto košare gurala prenatrpana kolica. Trajalo je dok je blagajnica sve ukucala, a račun je bio pozamašan. Žena je platila najkrupnijim novčanicama. Blagajnica joj je vraćala ostatak:

- Dvije stotine… i pedeset… i još deset su šezdeset… i … Oprostite, nemam sitnoga. - preostalo je izbrojiti još tri kune i sedamdeset i pet lipa.

- Ma nije važno - odmahnula je žena rukom.

- Hvala, gospođo! Hvala, gospođo! - blagajnica se naklonila. Treba iskoristiti situaciju, zašto ne bi kada može? Pa to je bit privatnog poduzetništva!

Došao sam i ja na red. Trebala mi je uzvratiti dvadeset i četiri kune i dvadeset i pet lipa. U takvoj situaciji nikada ne bih tražio tih dvadeset i pet lipa, a zavisno o raspoloženju i visini računa često ni onih četiri kune. Ali sada sam je samo hladno gledao čekajući da mi sve izbroji.

Pogledala me je i shvatila da nema smisla pitati može li mi "ostati dužna". Uzdahnula je kao da suspreže ono što bi najradije rekla, izvukla ladicu blagajne do kraja i iz posljednjeg pretinca počela vaditi sitne kovanice. Čekao sam dok nije izbrojala i posljednju lipu. Dakle, mogla je isto tako uzvratiti i ženi prije mene.

Izišao sam iz dućana i okrenuo za starcem kaneći ga sustići. Slučajno sam u vrećici nosio i pola kruha i istu konzervu graha kakvu je on odabrao. Ali vidio sam ga samo na kratko i s leđa, a na ulici je bilo toliko staraca da nisam mogao uočiti nosi li tko od njih one lako prepoznatljive naočale.