RASPJEVANI
SLASTIČARI
Jedna od misterija Jugoslavije bila je enigma albanskih kolača - kako to da su svugdje isti? Od Vardara pa do Triglava, od Piranskog zaljeva do Đevđelije, gdje god uđeš u neku šiptarsku slastičarnicu - burek drvenast, baklava brašnasta, šampita preslatka, a kremšnita mljeckava. Pa kako im se gdjegdje ne omakne da poneki kolač ispadne drukčije? Nemoguće, nema načina.
Recimo, vrati se netko odnekle, a svi odmah pitaju:
- Gdje si bio?
- U malom mjestu Muć.
- I ima slastičarna…? - ne treba ni pitati tko drži slastičarnicu.
- Ima.
- I je li…? - pitaju ustreptalo.
- Je. Sve isto. Burek suh, urmašice brašnaste, šamrole pretvrde…
- Aaaaaa…..
Koliko god tajna kopkala ljude, podjednako ih je bilo i strah da je razotkriju. Tko zna, možda mi zapravo ne želimo saznati kako postižu taj svagdje isti okus?!
Napokon je tajnu razriješio arhitekt D.R. Razglasilo se među zagrebačkim Albancima i po široj okolici da je stručnjak za preuređenje slastičarnica; kako se razglasilo, tako su samo njega zvali. Nema slastičarnice koju nije obišao, od podruma do tavana, od izloga do stražnjih prostorija. I - veli - marljiv narod. U koje god doba dana da navrati, oni rade: mijese, peku, čiste… I stalno pjevaju.
Kaže jednom D.R. jednom slastičaru koji ga je pozvao:
- Lijepo je to kako ste vi veseo narod! Kad god uđem u kuhinju - stalno pjevaju! Nitko da gunđa ili se buni, samo tra-la-la…
A slastičar se smijucka i, kako je D.R. već zadobio povjerenje, oda mu najveću tajnu:
- Pa moraju pjevati! Tako mi radimo! Nemamo mi napisanih recepata ili knjige-kuharice. Svaki kolač ima svoju pjesmu. Kada bi se prevelo, zvučalo bi ovako: … sas-pem jed-nu žli-cu še-će-ra, do-dam jed-nu žli-cu put-ra, pa pro-mije-šam, mije-šam, mije-šam… pa raz-va-lim, pa ras-teg-nem, i još dva-put i još jed-nom… pa za-mo-tam i sa-vi-nem… I sve to u ritmu i tako se prave kolači. Kada dođe novi šegrt, mora učiti pjesmice, a kada nauči sve pjesmice, može postati majstor. Jednoga dana, kada doraste da sam vodi svoju slastičarnicu, prije nego mu obitelj da novce da je otvori, mora znati sve otpjevati napamet. I onda, kada se radi kako pjesma kaže, u ritmu ljudskih pokreta, svaki kolač uvijek ispadne isto. I tako je još od turskih vremena!
Možda je tako, a možda je to tek priča izmišljena da bi zadovoljila one koji su nastojali razotkriti tajnu, da bi se prestali pitati, kako bi prava tajna ostala zauvijek skrivena.
Post je objavljen 18.08.2006. u 15:51 sati.