Kao što Petar Pan treba sretnu misao da bi letio, tako meni kadikad sretna misao pomaže zaspati. Na primjer, ono što zovem sretnom misli je priča Davora Slamniga "Kako smo svi postali Dalmatinci", posljednja u knjizi "Krumpirova rodbina". Kad god je pročitam, tako me oraspoloži da utonem u san glatko i slatko poput anđelčića.
Tako sam prije neki dan iznova prihvatio knjigu iznad uzglavlja i listajući je naišao na zanimljiv odlomak u jednoj od prethodnih priča: buljuk spermića juri prema jajašcu, ali samo će jedan možda imati sreće da dostigne cilj. Ako taj jedan uspije, statistički gledano i svi ostali ostvarit će svoju funkciju. Ako nijedan ne uspije, svi su neuspješni. S druge strane, s individualnog aspekta, svaki od preostalih umire a da nije dotakao točku smisla.
Ako sa stajališta spermića koji nije uspio onaj jedan koji jest daje smisao svima, postavljaju se dva pitanja. Prvo, tko je prosuditelj, i drugo, da li neuspješni zna o dostizanju smisla. Tko može biti prosuditelj: ginekolog, znanstvenik koji gleda kroz mikroskop, Bog? Dakle, ni u jednom slučajnu nijedan od spermiča. Drugo, kako neuspješni spermić nema načina saznati je li itko od njegovih postigao cilj, njemu je u svakom slučaju svejedno. Može se tješiti vjerujući da je netko uspio, te je time i njegovom postojanju dan smisao, ali može konstatirati i da to ne zna, te je time besmislen. U najboljem slučajnu može reći za sebe da je možda smislen.
Nije li i s ljudima slično ili isto? Svaki je čovjek odrasli spermić, a koliki ljudi besmisleno prožive svoje živote ne ostvarivši ni dio ljudskih mogućnosti! Jesu li oni iskupljeni ako jedan ili nekoliko od suvremenika ostvari smisao kao što su svi sretni kada Janica osvoji prvenstvo svijeta u skijanju? Ili generacije mogu stasati uzaludno da bi retroaktivno sve dobilo smisao u generaciji koja će ostvariti ono o čemu prethodne nisu ni sanjale?