SITNO
Stajao sam s košaricom s namirnicama u ruci treći u redu ispred blagajne. Pred blagajnicom je upravo bio star čovjek u pohabanu odijelu i sa staklima na naočalama debelim kao dna pivskih boca i pružao joj na naplatu pola kruha i konzervu graha.
- Osamnaest i pedeset lipa - reče ona.
- Ali… - osupnuo se starac. - Zar to ne košta šesnaest kuna?
- Poskupilo! - britko odsječe ona. - Prije dva dana!
- Ali… ali… - starac se pokušavao snaći.
- Ne zadržavajte me, vidite koliko još ljudi čeka?! Što niste pročitali cijenu prije nego ste mi tu došli? - sarkastično se nacerila starcu čiji je okvir naočala bio slijepljen flasterom i žicom, što je govorilo da su nabavljene toliko davno da se dioptrija starčevih očiju u međuvremenu najvjerojatnije dva puta pogoršala.
Starac je ostavio na kasi ono što je donio i oteturao iz dućana, reklo bi se potražiti neku drugu prodavaonicu u kojoj još imaju stare cijene.
- Sada ću još morati vraćati ovo! - bijesno je uzviknula blagajnica i tresnula konzervom po pultu. - Što on misli? Da mu mogu pokloniti dvije i pol kune? Ta gdje bih došla kada bih svakom kupcu poklanjala po kunu?
I bila je sasvim u pravu, iako on od nje nije očekivao takvu milost. Zaista, pokloniš jednome, trebao bi i drugome, a koliko ih je, ne bi joj cijela plaća bila dovoljna.
Na redu je bila krupnija sredovječna žena koja je umjesto košare gurala prenatrpana kolica. Trajalo je dok je blagajnica sve ukucala, a račun je bio pozamašan. Žena je platila najkrupnijim novčanicama. Blagajnica joj je vraćala ostatak:
- Dvije stotine… i pedeset… i još deset su šezdeset… i … Oprostite, nemam sitnoga. - preostalo je izbrojiti još tri kune i sedamdeset i pet lipa.
- Ma nije važno - odmahnula je žena rukom.
- Hvala, gospođo! Hvala, gospođo! - blagajnica se naklonila. Treba iskoristiti situaciju, zašto ne bi kada može? Pa to je bit privatnog poduzetništva!
Došao sam i ja na red. Trebala mi je uzvratiti dvadeset i četiri kune i dvadeset i pet lipa. U takvoj situaciji nikada ne bih tražio tih dvadeset i pet lipa, a zavisno o raspoloženju i visini računa često ni onih četiri kune. Ali sada sam je samo hladno gledao čekajući da mi sve izbroji.
Pogledala me je i shvatila da nema smisla pitati može li mi "ostati dužna". Uzdahnula je kao da suspreže ono što bi najradije rekla, izvukla ladicu blagajne do kraja i iz posljednjeg pretinca počela vaditi sitne kovanice. Čekao sam dok nije izbrojala i posljednju lipu. Dakle, mogla je isto tako uzvratiti i ženi prije mene.
Izišao sam iz dućana i okrenuo za starcem kaneći ga sustići. Slučajno sam u vrećici nosio i pola kruha i istu konzervu graha kakvu je on odabrao. Ali vidio sam ga samo na kratko i s leđa, a na ulici je bilo toliko staraca da nisam mogao uočiti nosi li tko od njih one lako prepoznatljive naočale.
Post je objavljen 01.08.2006. u 16:08 sati.