Mnogi su razlozi zašto čitati i uvjeren sam da se možete prisjetiti i nekih koji mi ni ne padaju na pamet, no želim vam na trenutak svrnuti pažnju na jedan koji vam lako može promaći. Čitamo zato da bismo nešto saznali ili se zabavili, ili se zabavili usvajajući nova saznanja ili naprosto zato jer nam je zbog bilo čega nužno, korisno ili privlačno. Ali čitajući možemo i postati ljepši.
Da ne duljim, evo primjera. Sjedim u kafiću. Društvu za stolom neposredno ispred mojeg pridružuje se djevojka. Ne mogu da ih ne vidim. Ona je mlada, visoka, vitka, elegantnog elastičnog hoda, vitka struka i prčaste guzičice, bujne kose… Sjeda nasuprot, tako da joj gledam lice. Kako je sjela tako je počela pričati.
Klepeće bez prestanka, ne obazirući se da li tko drugi želi štogod reći. Ne razaznajem što govori, ali dobro vidim kako govori. Koliko god joj brzo riječi teku, svako malo na trenutak zastane i traži riječ, a svaki takav zastoj poprati gadljivom grimasom. Koliko god se razbacuje riječima, nedostaju joj pravi izrazi, pa njihov nedostatak ili manjkavost nadoknađuje kreveljenjem. Lice joj je stoga izuzetno živo, no neprestano iskrivljeno, u nervoznim grčevima, nalik nacerenim gorgolama na fasadama gotičkih katedrala. Izrazi tog lica su neusklađeni, kao da svako oko i usta žive svoj nezavisni život; dojam koji isijava je neusklađenost, nelogičnost, a iznad svega je dominantna sirovost. Povremeno, kao stilsko sredstvo, ubacuje imitiranje karakterističnih beljenja nekih na televiziji aktualnih popularnih komičara. Rezultat svega je da se njezino inače lijepo lice zapravo uopće ne vidi, nego se stalno ističe tek nekakva groteskna grimasa dostojna maskama glumaca u tradicionalnom kineskom kazalištu. Pri tome mlatara rukama i uvija se; priča cijelim tijelom od pasa na gore.
Nije potrebno više od minute da bi se dijagnosticiralo kako je jadnica odrasla u duhovno siromašnoj obitelji i socijalizirala se u društvu urbanih primitivaca i baraba. Ponaša se kao da bi u svakom trenutku mogla, da nešto naglasi, hračnuti, podrignuti se i obrisati nos rukavom. Uvjeren sam, kada mi se skloni s vidika, neću zapamtiti njezino lice, nego samo nekoliko upečatljivih ružnih grimasa. Ono što istovremeno vidim jest da u životu nije pročitala knjigu deblju od sto stranica, a i to izuzetno rijetko. Obaveznu literaturu u osnovnoj školi mora da je preskakala, lektiru prepisivala, srednju školu teško da je završila; ako što pročita, onda su to poneki člančići u revijama za žene s mnogo fotografija.
Načitani ljudi imaju blago usporene reakcije, kao da promisle prije nego će odraziti što su čuli; ova se grči kao da je spojena na struju. Načitani ljudi znaju pratiti tuđe izlaganje; ova se cijela uvija vrebajući priliku da sugovorniku upadne u riječ i preuzme je. Kod onih koji su mnogo čitali pri pričanju se izrazi lica (filmskim jezikom) pretapaju, a ne skaču rezovima. Smiješak, koji inače ozari svako lice, kod nje je keženje. Zaludu sjajno tijelo i pomodna odjeća. Neprivlačna je, čak odbojna. Povesti nešto takvo kući? Ne, hvala. Brrrr! Za to bih trebao biti tetoviran od glave do pete, s čavlom provučenim kroz nos i u navijačkoj majici i toliko uspaljen da mi spermići naviru na uši.
Roditi se sa skladnim tijelom i privlačnim licem je bogomdani blagoslov. Nitko ne može biti ljepši od onoga što mu je rođenjem dano, no nasuprot tome, koliko god se trudili i uređivali, svatko se uvijek može nagrditi. Skučenog vokabulara i nesvikla duljem sustavnom izlaganju, a pod presijom sasvim prirodne želje da se izrazi, pri čemu se mora nadmetati s ljudima znatno bogatijeg rječnika, osuđena je da se pretvori u vlastitu karikaturu. Možda planira ići redovito na fitnes i sanja o plastičnim operacijama, ali jedino što bi joj pomoglo su sabrana djela Zane Graya, za početak, a zatim sveukupni Dostojevski, Tolstoj i Krleža.