nedjelja, 13.08.2006.

samo smireno!


PRVO IZVLAĆENJE

Doktora Čurca je usred noći iz najdubljeg sna prenulo srce. Trenutno je bio potpuno budan i znao je što se događa. Udaralo je kao da kani iskočiti iz prsiju, brzinom koju nije trebao ni mjeriti da bi ustanovio da je nekoliko puta veća od normalne, i svi popratni osjeti bili su tu, te je mogao bez greške dijagnosticirati - mnogo puta je svjedočio tim simptomima, no sada ih je prvi puta osjetio u sebi. Osnovno je bilo - suspregnuti se da ne počne paničariti, da se ne prepusti impulsu i počne uzrujavati, što bi samo pogoršalo stvar. Postojala je mogućnost da se srce smiri samo od sebe, ali sve je ukazivalo na to da je u takvom stanju da hitno mora u bolnicu.

Da ustane, sjedne u auto i krene u bolnicu ne bi bilo razborito. U takvom stanju nije sposoban voziti, a da mu u vožnji srce sasvim zakaže, mogao bi prouzročiti i nesreću na cesti. Preostalo mu je samo probuditi suprugu.

Probudi li suprugu, a srce se smiri samo od sebe - bolje mu je da je mrtav! S druge strane, ne probudi li je, pa ga ona ujutro nađe mrtva - teško je reći što bi bilo gluplje. Kratko vrijeme je razmišljao što će, a onda mu je srce koje je i dalje sve jače, sve brže i već pomalo nepravilno tuklo reklo da je ipak mora buditi.

Kontrolirajući se da bi to uradio što obazrivije prihvatio ju je za rame i potresao govoreći: - Samo mirno! Samo se nemoj uzbuđivati! Samo smireno! Moram hitno u bolnicu. Loše mi je. Srce…

Supruga je skočila kao u crtićima. Na trenutak je lebdjela metar iznad kreveta lamatajući rukama i nogama i zaurlala: - AAAAAA! AAAAA! Nemoj me napustiti! Nemoj umrijeti! AAAAAA! Što bih ja bez tebe?!

Onda je jurnula oko kreveta sudarajući se s namještajem, čupala kosu i zapomagala: - OOOOOJ! Ne ostavljaj me! Ne umiri! Jadna ja! Ti si mi sve na svijetu! Nemoj!

Zaletjela se u zid, odbila, pa ponovo priskočila zidu i stala udarati glavom o njega da se prepao da će joj lubanja puknuti, dok je ona vrištala: - Iiiiik! To se ne događa! Ne, to nije moguće! Zašto?! Zašto?! Ne! Ne! Ne! Zašto ti! Zaštoooo-OoOoOoOoooo?

Skočila je njega onemoćalog na krevetu, obujmila ga rukama i nogama i tresla ga manijačkom snagom daveći ga pri tome: - Ne napuštaj me! Ne odlazi! Ne dam te! Neka mene smrt uzme! Nemoj umrijeti! Molim te, samo nemoj umrijeti! Sve će biti u redu! AAAAAAA! Umrijet ću zajedno s tobom! Hoću da umremo zajedno!

On joj je tiho govorio: - Smiri se. Smiri se. Ne smijemo se uzbuđivati. Samo smireno. Važno je da se ne uzbuđujemo. Samo lagano… Moramo se obući i krenuti.

Doprlo joj je to do mozga. Odskočila je s njega, pojurila duž ormara otvarajući vrata i izbacujući odjeću, svejednako grcajući i povremeno vrišteći. On nije gubio vrijeme presvlačeći se u odijelo, nego je preko pidžame navukao kaput, a na noge nataknuo cipele bez čarapa. Ona je za to vrijeme preko spavaćice navukla crveni grudnjak, odnekud je izvukla gumene ribičke čizme, preko svega zaogrnula bundu, a na glavu natukla slamnati šešir protiv sunca. - Idemo! Idemo! - počela ga je gurati prema izlazu udarajući ga u leđa, pa skočila ispred njega i vukla ga niz stepenice da se morao držati za rukohvat da se oboje ne strkeljaju. - Samo se ne smijem uzbuđivati… samo se ne uzbuđivati… - šaputao je pokušavajući se održati na nogama.

U garaži su sjeli u auto, ona za volan. Pritisnula je daljinski za podizanje vrata i upalila motor, ali nije pričekala da se vrata do kraja podignu, već jurnula. BUM! - krov automobila je odbacio vrata u vis. TRAS! - izletjela je na ulicu i odbacila kantu za smeće. ZUM! - projurila je kroz žuto svjetlo na semaforu urlajući: - Brzo! Brzo! Samo da stignemo na vrijeme! Moramo stići!

PRAS! - odvalila je retrovizor parkiranom automobilu pored kojeg su prošli. KRLJUUUUŠ! - ostrugala je drugi. BRUM! - projurila je kroz crveno svjetlo. ŠKRRRRIIIP! - zacijukale su kočnice nekoliko automobila koji su ih nastojali izbjeći.

- Samo smireno! - šaputao je doktor Čurac mlatarajući na sjedalu vezan sigurnosnim pojasom.

Dojurila je do bolnice i PLJAS! - zaustavila se pokraj ulaza za hitne slučajeve zabivši se u zid.

Čim su se pojavili na vratima, iskusno osoblje skočilo im je u susret. Supruga je visjela na njemu i tresla ga ispuštajući neartikulirane krikove. Doktor Čurac je kroz maglu prepoznao doktora Smitha i dobacio mu: - Smirite je!

Dva velika crna bolničara bacila su se na suprugu, odvojila je od njega, preokrenula je na bolnička kolica, a mala hitra bolničaraka joj je već zabijala injekciju za smirenje. Supruga je zastala usred krika, ukočila se, a onda joj se izvinuto tijelo opustilo i prestala se otimati.

Doktor Čurac je klonuo u naručaj kolege i blaženo se prepustio besvijesti znajući da je ovaj puta stigao na vrijeme i izvukao se.
- 12:31 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker