STRAST SAKUPLJANJA
Sjedim s Eduardom Prangerom u Tkalčićevoj u podne, pijemo kavu i razmjenjujemo misli i priče. Dvije slabije ili tri ofucane za jednu dobru ili svježu i tako… Prisjeća se on kako je stanovao u jednoj od onih zgradurina sa devet katova i osam ulaza, po pet stanova na katu. Susjed pored njega živio je s punicom. Punica bila dobra žena, a suživot s punicom, pa bila ona i najbolja, ne može se opisati kao ni zebru. Je li to bijela životinja s crnim prugama ili crna životinja s bijelim prugama? Uostalom, tko je bez mane, pa i punice? Ova je imala jednu opaku osobinu - sakupljala je ambalažu.
Najdragocjeniji dio njezine kolekcije bile su staklenke, zvane "za zimnicu". Nije mogla baciti nijednu, a još ih je i donosila, čak i one "samo malo razbijene". "Pa otkada više nitko ne priprema zimnicu?!", nebrojeno puta je rekao susjed. "Od šezdesetih godina!" Uzalud. No ona je sakupljala i kutije od cipela, a tetrapak-pakiranja je prešala i slagala. Limene kutije svih vrsta i veličina bile su posebno dragocjene. Sakupljala je i čepove, plutene, metalne i plastične, te plastične čaše za jogurt. Ladice su bile prepune uredno ispeglanih ukrasnih papira za zamatanje, a u ostavu se nije moglo ući od raznih nedefiniranih "prijeko potrebnih stvari". Imali su i velik balkon, ali nisu mogli izaći na njega jer je sve bilo puno staklenki "za zimnicu". Kad bi se razljutila na česte primjedbe, punica je znala planuti: "Ako ste nezadovoljni, zašto ne odselite?"
Jedne noći punicu trefi srce. U pola noći je odvezli kolima Hitne pomoći. Kad je već dva tjedna bila u bolnici, pozove susjed nakon radnog vremena nekoliko momaka iz firme, dođu oni s TAM-ićem, kupe i gajbu pive, pa krenu čistiti stan od smeća. Kako što snesu, tako iz susjednih izlaza izlaze neke babe i pitaju: "Bacate te staklenke i kutije? Možemo uzeti dvije-tri?" Naravno, samo neka odnesu. A babe ne samo da odnesu dvije-tri nego se vraćaju i po još. Na kraju sve odnijele. Pivu popili, a kamiončić prazan. Ipak, stan se dvostruko povećao.
Kad, nakon desetak dana, pustili punicu iz bolnice. Kako je prešla vrata stana, razrogačila oči, tako ju je srce presjeklo. Morali odmah ponovno zvati Hitnu pomoć.
Oporavila se punica i krenula obilaziti prijateljice po susjedstvu. Svakoj se prvo rasplače što su neljudi i raspikuće kći i zet napravili dok je nije bilo. Na to svaka baba prizna da je i ona malo uzela, sažali se, pa joj vrati. I malo po malo, preko vikenda, dok je susjed otišao svojima u Viroviticu, cijela se kolekcija ponovno našla u stanu. Kako je prešao prag po povratku i spazio u što se stan iznova pretvorio, samo se srušio na stolicu i zamalo ga srce izdalo.
- To ću ja zapisati! - požurim čim je završio.
Zapravo mi i nije trebalo. Imam dovoljno svojih priča, toliko da ih ni ne stignem zapisati, ali ne mogu odoljeti da ne pokupim priču na koju naletim ako mi se svidi. Stan mi je prepun priča i već se pomalo gušim u njima, a kamoli ostali ukućani…
Post je objavljen 25.08.2006. u 13:44 sati.