PISAC U AKCIJI


Pisanje je zanat i pisanje je moć. Često upadnem u razgovor može li se živjeti od pisanja. Može, ako si toliko savladao zanat da imaš moć. Recimo, ulazim u bistro "Velvet" u Dežmanovom prolazu bez kune u džepu, a s obzirom da živim od pisanja, nemam nikakvih izgleda u dogledno vrijeme išta zaraditi. Ipak smireno naručim kavu i pripalim cigaretu ne brinući kako ću to platiti. Uvijek se nešto dogodi da se izvučem.

Kad - dolazi neki nepoznat sredovječni čovjek, sjedne za stol do mojega, sav podbuo od plača, vadi iz džepa neke papiriće, črčka po njima i suzama ih zalijeva. Sjedili smo na onoj dugačkoj klupi ispred koje su stolovi bili jedan do drugoga. Lagano se nagnem i diskretno virnem. "Osjećamo gorku prazninu u našoj sredini koju si ti ispunjavala svojim dragocjenim prisustvom kojeg više nema i koje će nam zauvijek nedostajati…"

- Poštovani gospodine - rekoh mu. - Vidim da ste u nevolji...

Da, već dva dana bezuspješno pokušava sastaviti tekst koji će dati uklesati u nadgrobnu ploču, tekst za osmrtnicu u novinama i traku na vijencu. Nikako da završi ta tri teksta, stalno ima osjećaj da nije sve rekao…Da treba još nešto, još nešto…A sva tri teksta su već trebala biti gotova, posljednji čas mu je u podne, za pola sata.

- Kao prvo - rekoh. - I ne čitajući mogu Vam reći da su Vam sva tri teksta već sada predugačka. Za nadgrobni spomenik imate već sada pol kartice teksta, a traka na vijencu bi trebala biti dugačka sedamnaest metara da stane ono što ste već napisali. Na vijencu ne smije biti više od sedam riječi da stanu još i imena ožalošćenih. Klesar uzima za jedno slovo koje ukleše 50 kuna. Koliko Vi slova već imate? I to ste spremni platiti?

On potvrdi da je spreman platiti, novci su u džepu. Izbrojimo slova: oko osam stotina njih. Tu se ja prisjetim da u cjelovitom tekstu Hipokratove zakletve kojom se, u skraćenoj verziji, medicinari zaklinju pri diplomiranju stoji i mudra napomena liječnicima "Naplatite dok još boli", te predložim: poboljšat ću tekst na licu mjesta, a on će mi platiti pola od onoga koliko će uštedjeti na smanjenom broju slova. On se suglasi. Privučem pred sebe njegov papirić, dohvatim olovku i počnem križati i dopisivati, usput objašnjavajući što i zašto radim.

"U našoj sredini" odmah prekrižim, zatim "kojeg više nema", potom "koje će nam zauvijek nedostajati", te "dragocjenim", da bi preostala očigledna glupost o praznini koju je netko ispunjavao, pa prekrižim i ostatak rečenice, a umjesto nje napišem "Zauvijek ćeš nam nedostajati…" I tako dalje do kraja. Sve što je čovjek htio reći sažeo sam u sto i osamdeset znakova, jasno i efikasno, pravopisno besprijekorno. Zadovoljan formulacijom čovjek izbroji slova i odmah potom i novaca koliko mi je dostajalo za dvije sedmice pristojnog života.

- E, kad smo to obavili - rekoh. - Možemo se pozabaviti i tekstom za traku vijenca…

Cijena? Prava sitnica. Onoliko koliko je iznosila opomena za neplaćeni račun za telefon koja me je čekala kod kuće. Mislio sam: ni cvjećar koji radi vijenac, ni onaj koji naplaćuje lijes nisu nimalo ganuti bolom ožalošćenih dok naplaćuju račun. Ipak, kako sam nenadano zaradio znatno više nego što sam mogao očekivati, tekst za čitulju u novinama sredih besplatno, gratis, kao privagu, "kuća časti".

Čovjeku laknulo, obradovao se koliko mu je bilo moguće, pažljivo spremio ceduljice s tekstom u novčanik i odmah platio konobaru za sve što smo popili, te odjurio dalje.

- Samo navratite ako što zatreba - viknuh za njim. - Znate gdje me možete naći!