Zoran Oštrić

Na temelju dokumentacije u spisu i navoda svjedoka, psihologa S. P., razvidno je da je oštećenica pričala o radnjama seksualne zlostave i o drugim okolnostima, a potom je rekla da se to nije dogodilo, pa svjedok kao stručna osoba, psiholog, zaključuje da je oštećenica bila nekonzistentna, nepostojana, a među ostalim i da je prisutno ispreplitanje realiteta i fantazije.
Što se tiče upiranja žalitelja na nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja po vještaku prof. dr. D. K. H., treba istaknuti da je na glavnoj raspravi vještak, na pitanje o mogućoj procjeni kada dijete govori istinu, objasnila da su tijekom obrade dobili jasnu sliku da je majka tukla oštećenicu, no o seksualnim manipulacijama nije dobivena slika, jer verbalno nije ništa iskazivala, a da li se nešto takvo dogodilo može se samo ostati kao mogućnost (list 347-348 spisa). Osim toga i u pisanom nalazu i mišljenju navodi se da je u nekim izjavama oštećenica kontradiktorna zbog čega ne ostavlja dojam vjerodostojnosti (list 197 spisa), tijekom psihijatrijske obrade, kada je oštećenica pokazivala spolni odnos na lutkama, na upit vještaka je li se to njoj događalo, ili je niječno odrekla glavom ili je šutjela, dok konfrontirana sa pitanjem o istini i laži tvrdi da istinu govori kada kaže da joj to nitko nije radio (list 199 spisa), a među ostalim se u zaključku vještačenja navodi da je kod iznošenja događaja u obitelji prisutna disocijacija i povremeno mašta (list 200 spisa).
O nekonzistentnosti i nedosljednosti iskazivanja oštećenice zaključuje i prvostupanjski sud nakon što je na glavnoj raspravi reproducirao video snimku ispitivanja oštećenice u istražnom postupku, u kojem je najprije teretila optuženike za radnje seksualne zlostave, tvrdila da je istina što je rekla, a potom je zanijekala navodom da „ovo sa tatom nije istina, to nije istina“.
Uz sve prethodno navedeno svakako je značajan iskaz svjedoka dr. N. Š. D., ginekologa kojoj je oštećenica prilikom prvog pregleda rekla da joj nitko ne dira spolovilo, da bi na ponovljenom pregledu teretila oca, opt. R. L. za bludne radnje. Osim toga, ginekološki je nalaz bio uredan, primjeren dobi oštećenice tada staroj 6 godina, odnosno nije pronađeno znakova koji bi ukazivali na oblik seksualne zlostave koju oštećenica opisuje u postupku dijagnostičke obrade u Poliklinici za zaštitu djece grada Z. kada primjerice navodi da „osjeća pimpeka u pičici“ na koje navode upire državni odvjetnik u žalbi.
Prema tome ukupnost dokazne građe, poglavito činjenica da je oštećenica i tijekom ispitivanja pred sudom nekonzistentna, da o njenom nedosljednom iskazivanju zaključuju stručne osobe koje su bez dvojbe bile educirane za ispravan i primjeren način ispitivanja oštećenice, potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano sa stupnjem izvjesnosti da su upravo optuženici izvršili terećene radnje seksualne zlostave. Ispravnost zaključka iz pobijane presude nije doveden u dvojbu niti iskazom svjedoka M. L., obranom opt. Z. L. te tek izraženim mišljenjem vještaka prof. dr. D. K. H. da je oštećenica morala imati osobna seksualna iskustva jer se ni vještak nije mogao izjasniti o obliku zlostave i njenom počinitelju.