Promišljao sam i dalje, pregledavao ponovo sve informacije. I mislim i sad, da je moja prva reakcija bila ispravna. Zato sam danas poslao ovaj zahtjev Novinarskom vijeću časti. Podugačak je, ali prenosim ga cjelovitog, neka kao dokument bude dostupan javnosti.
UB ZO-IP-10-03/1
Zagreb, 1. ožujka 2010.
- Hrvatsko novinarsko društvo
- Novinarsko vijeće časti
Predmet: Zahtjev za provedbu postupka
U skladu s člankom 41, st. 2 Statuta HND podnosim Novinarskom vijeću časti
ZAHTJEV ZA PROVEDBU POSTUPKA
protiv novinara "Jutarnjeg lista" Kristine Turčin, Tomislava Novaka i Borisa Vlašića, te glavnog urednika "Jutarnjeg lista" Mladena Plešea
zbog kršenja Kodeksa časti hrvatskih novinara (članci 4, 16 i 19) i akta Međunarodne federacije novinara (Smjernice za novinare o tome kako izvještavati o djeci, članci 3, 4 i 7) u nizu napisa o "slučaju Jagoda" u Jutarnjem listu, objavljenih između 7. i 24. velječe 2010..
PODLOGA U PROPISIMA
Članak 4 Kodeksa časti propisuje: »Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost.«
Članak 16: »Novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti. (...) Posebna se pozornost i odgovornost zahtijeva kad izvještava o nesrećama, obiteljskim tragedijama, bolestima, djeci i malodobnicima, u sudskim postupcima, poštuje pretpostavku (presumpciju) nedužnosti, integritet, dostojanstvo i osjećanje svih stranaka u sporu.«
Članak 19. »Novinari moraju izbjegavati objavljivanje detalja i pejorativne kvalifikacije o rasi, boji kože, vjeri, spolu ili seksualnoj orijentaciji kao i o bilo kojoj fizičkoj ili mentalnoj manjkavosti ili bolesti ukoliko to nije relevantno za javni interes.«
Opća načela Kodeksa časti hrvatskih novinara navode također da je novinar obavezan pridražvati se akata Međunarodne federacije novinara. Međunarodna federacija novinara (IFJ), prihvaćajući načela Konvencije, usvojila je na konferenciji u Brazilu 1998. godine Smjernice za novinare o tome kako izvještavati o djeci, uz napomenu da su novinari dužni primjenjivati vrhunske profesi¬onalne i etičke standarde i širiti znanja o pravima i sigurnosti djece. U Smjernicama se preporuča da novinari trebaju, između ostalog:
3. Izbjegavati stereotipe i senzacionalizam u prikazivanju sadržaja o djeci
4. Istražiti sve moguće posljedice objavljivanja materijala o djeci
7. Osigurati nezavisnu provjeru informacija koje je dalo dijete, ali tako da se dijete ne dovede u opasnost
OBRAZLOŽENJE
1. Prvi napis, 7. veljače
U nedjelju, 7. veljače 2010., Jutarnji list na naslovnoj stranici objavljuje kao glavni naslov "Ne šaljite je ocu: opet će je silovati", s nadnaslovom "Skandal: Pravni sustav vraća 9-godišnju Jagodu ocu zlostavljaču". Naslov se ponavlja na 8. stranici, uz nadnaslov "U stravičnom pismu koje je napisala psihologu moli: Spasite bracu, njemu radi to isto". Članak autorice Kristine Turčin zauzima cijele 8. i 9. stranicu.
Sadržajem i opremom, članak krši članak 4 Kodeksa ("Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju."), članak 16 Kodeksa (posebno, poštovanje presumpcije nevinosti), kao članke 3, 4 i 7 Smjernica za novinare o tome kako izvještavati o djeci (IFJ, 1998). Ta se kršenja ponavljaju u cijelom nizu članaka koji su slijedili, u čemu je uz novinare navedene kao autore tekstova sudjelovao i urednik koji tekstove oprema.
Članak navodi da su 2006. stručnjaci (psiholozi) »nakon vještačenja« dijete, nazvano Jagodom (pravi identitet, na sreću, ostao je sačuvan) proglasili "vrištećim slučajem seksualnog zlostavljanja" (u navodnicima u tekstu, kao citat). Nije navedeno ni tada ni kasnije o kojim se stručnjacima radi. Navodi se zapis, koji je Jagoda navodno napisala krajem 2009. g. tijekom razgovora s psihologinjom, čije ime također, ni tada ni kasnije, nije navedeno. Na taj način, čitatelje se dovodi u grubu zabludu da su stručnjaci nedvosmisleno potvrdili da se radilo o seksualnom zlostavljanju, dok su sudovi to zanemarili i optuženog oca oslobodili.
Tvrdnja je u suprotnosti s iskazima koji su dvoje stručnjaka dali sudu. Jedini pouzdani dokument, koji je javnosti dostupan, o ovome slučaju jest presuda Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 10. rujna 2009., Broj: Kžm 8/07-6, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Županijskoga suda u Zagrebu od 21. prosinca 2006., kojom su dvojica optuženika (jedan od njih je otac) počinili kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa. Presuda s obrazloženjem dostupna je na internetu, http://sudskapraksa.vsrh.hr/supra/Default.asp?Menu=Pocetna.
Niz tvrdnji u članku, kao i u člancima koji su slijedili, zanemaruje i proturječi ovom dokumentu. Neki se dijelovi presude citiraju iskrivljeno, bitno mijenjajući smisao. U početnom članku i cijeloj seriji članaka u Jutarnjem listu iznosi se kao očita činjenica da otac jest kriv.
Niz netočnosti u tekstu usmjeren je senzacionalistički i koristeći stereotipe, da bi se potkrijepila osnovna teza. Navodi se da je dijete progovorilo »prvi put nakon tri godine«, te se dalje citiranu (neimenovani) stručnjaci, koji tvrde: »Nije rijetko da se dijete i poznatoj osobi, s kojom svakodnevno komunicra, otvori tek godinama nakon seksualnog zlostavljanja.« Međutim uvidom u presudu Vrhovnoga suda jasno je da je djevojčica o tome govorila još 2006. godine (vrlo eksplicitno, da »osjeća pimpeka u pičici«), te je upravo na osnovnu njenih iskaza tužba i bila podnesena.
Sugerira se da je sud donio odluku samo na osnovu svjedočenja djevojčice pred sudom, pa se navodi da »stručnjaci koji su proteklih godina radili s Jagodom« kažu »Svi smo očajni. (...) Svi se zgražaju, odmahuju glavom«. Međutim sud je saslušao svjedoke i pregledao video snimku ispitivanja. Sud je saslušao psihologa, koji je s Jagodom radio, te sudsku vještakinju za psihologiji i psihijatriju, koja je također s njom razgovarala i proučila slučaj.
Osobito je indikativno, da se ni u tom ni u seriji kasnijih članaka ne spominje da je ginekološki pregled pokazao da nema nikakvih znakova seksualnog zlostavljanja.
U članku se tvrdi: »Zbog "nekonzistentnog i nevjerodostojnog iskaza" koji je Jagoda dala na sudu kao šestogodišnja djevojčica otac je u rujnu prošle godine pravomoćno oslobođen svih optužbi. Dijete, za koje je i sudski vještak napisao da u dobi od šest godina "nedvojbeno ima osobna seksualna iskustva", ssnije za sud "dovoljno jasno verbaliziralo" s kim je ta iskustva steklo.«
Ovdje je Presuda Vrhovnog suda djelomice točno citirana, a djelomice pogrešno, te su citati grubo istrgnuti iz konteksta te time njihov smisao preinačen. U nizu daljih tekstova ponavlja se kako je sud proglasio iskaz djevojčice "nekonzistentnim", sugerirajući kako je neshvatljivo od malog djeteta tražiti konzistentnost. Međutim, taj termin potječe od stručnjaka, psihologa i psihijatara, koji su pred sudom svjedočili, a odnosi se na to, da je djevojčica povremeno optuživala oca, a povremeno tvrdila da to nije istina.
Navodim te dijelove iz obrazloženja presude:
Na temelju dokumentacije u spisu i navoda svjedoka, psihologa S. P., razvidno je da je oštećenica pričala o radnjama seksualne zlostave i o drugim okolnostima, a potom je rekla da se to nije dogodilo, pa svjedok kao stručna osoba, psiholog, zaključuje da je oštećenica bila nekonzistentna, nepostojana, a među ostalim i da je prisutno ispreplitanje realiteta i fantazije.
Što se tiče upiranja žalitelja na nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja po vještaku prof. dr. D. K. H., treba istaknuti da je na glavnoj raspravi vještak, na pitanje o mogućoj procjeni kada dijete govori istinu, objasnila da su tijekom obrade dobili jasnu sliku da je majka tukla oštećenicu, no o seksualnim manipulacijama nije dobivena slika, jer verbalno nije ništa iskazivala, a da li se nešto takvo dogodilo može se samo ostati kao mogućnost (list 347-348 spisa). Osim toga i u pisanom nalazu i mišljenju navodi se da je u nekim izjavama oštećenica kontradiktorna zbog čega ne ostavlja dojam vjerodostojnosti (list 197 spisa), tijekom psihijatrijske obrade, kada je oštećenica pokazivala spolni odnos na lutkama, na upit vještaka je li se to njoj događalo, ili je niječno odrekla glavom ili je šutjela, dok konfrontirana sa pitanjem o istini i laži tvrdi da istinu govori kada kaže da joj to nitko nije radio (list 199 spisa), a među ostalim se u zaključku vještačenja navodi da je kod iznošenja događaja u obitelji prisutna disocijacija i povremeno mašta (list 200 spisa).
O nekonzistentnosti i nedosljednosti iskazivanja oštećenice zaključuje i prvostupanjski sud nakon što je na glavnoj raspravi reproducirao video snimku ispitivanja oštećenice u istražnom postupku, u kojem je najprije teretila optuženike za radnje seksualne zlostave, tvrdila da je istina što je rekla, a potom je zanijekala navodom da „ovo sa tatom nije istina, to nije istina“.
Uz sve prethodno navedeno svakako je značajan iskaz svjedoka dr. N. Š. D., ginekologa kojoj je oštećenica prilikom prvog pregleda rekla da joj nitko ne dira spolovilo, da bi na ponovljenom pregledu teretila oca, opt. R. L. za bludne radnje. Osim toga, ginekološki je nalaz bio uredan, primjeren dobi oštećenice tada staroj 6 godina, odnosno nije pronađeno znakova koji bi ukazivali na oblik seksualne zlostave koju oštećenica opisuje u postupku dijagnostičke obrade u Poliklinici za zaštitu djece grada Z. kada primjerice navodi da „osjeća pimpeka u pičici“ na koje navode upire državni odvjetnik u žalbi.
Prema tome ukupnost dokazne građe, poglavito činjenica da je oštećenica i tijekom ispitivanja pred sudom nekonzistentna, da o njenom nedosljednom iskazivanju zaključuju stručne osobe koje su bez dvojbe bile educirane za ispravan i primjeren način ispitivanja oštećenice, potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano sa stupnjem izvjesnosti da su upravo optuženici izvršili terećene radnje seksualne zlostave. Ispravnost zaključka iz pobijane presude nije doveden u dvojbu niti iskazom svjedoka M. L., obranom opt. Z. L. te tek izraženim mišljenjem vještaka prof. dr. D. K. H. da je oštećenica morala imati osobna seksualna iskustva jer se ni vještak nije mogao izjasniti o obliku zlostave i njenom počinitelju.
U članku se pak navodi djelomičan i bitno promijenjen citat dijela posljednjeg pasusa: »Činjenica da je oštećenica tijekom ispitivanja pred sudom nekonzistentna potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda«
Tu je, bez oznake prekida s uobičajim znakom tri točke, iz originalnog teksta izbačeno "i", tj. da je »oštećenica i tijekom ispitivanja pred sudom nekonzistentna«, te izbačen dio rečenice »da o njenom nedosljednom iskazivanju zaključuju stručne osobe koje su bez dvojbe bile educirane za ispravan i primjeren način ispitivanja oštećenice«. Falsificiranim citiranjem, čitateljima se sugerira pogrešan zaključak.
Za majku se usput navodi, bez navođenja izvora: »inače osoba sniženih intelektualnih mogućnosti«, čime se krši i članak 19 Kodeksa.
Za oca se navodi da »vrlo agresivno traži svoje dijete natrag, prima briateljsku mirovinu i visini prosječne plaće«, ne objašnjavanjući pobliže u čemu je ta "agresivnost". Čak se kako »ne postoje novi dokazi koji bi upućivali na to da nije dobar roditelj«. NI u slijedećim člancima ništa se konkretno protiv njega ne navodi, ali se ipak u naslovima naziva silovateljem i monstrumom. Osim što je na sudu oslobođen optužbe i što prima braniteljsku mirovinu, o njemu ništa ne znamo.
Novinarka u daljem tekstu članka sugestivno opisuje kako je došlo do Jagodine izjave i zapisa krajem 2009. (tri mjeseca nakon donošenja presude Vrhovnoga suda), koji su povod članku, te osjećaje neimenovane psihologinje koja je s njoma radila: »Psihologinja je ubrzo počela razmišljati racionalno. Bila je uvjerena da je Jagoda, potpuno nesvjesno, napisala presudu svojem ocu i, što joj je bilo daleko važnije, osigurala si trajni smještaj kod udomitelja.« Njeno ime ne znamo, pa ne možemo provjeriti da li je opis točan.
U članku se ponavljaju sugestije kako nešto nije u redu ne samo s ovom presudom, nego i cjelokupnim »pravnim sustavom«, pa čak i sa samim »civilizacijskim stečevinama« na kojima se sustav zasniva: presumpcija nevinosti i načelo da se ne može dvaput suditi za isto djelo. Npr. »Citiraju se zakoni, navodi pravna stečevina, civilizacijska dostignuća po kojem se čovjeku ne može dva puta swuditi za isto djelo ako nisu nastupile nove okolnosti. Jagoda je u svemu tome "tužna posljedica". Kolateralna žrtva.«
Optužbe cijelog pravosudnog sustava ponavljaju se, tako npr. u članku iste autorice u utorak 9. veljače, na 2. stranici: »Apsurd sustava i potresna Jagodina priča digla je na noge cijelu javnost.«
Također je važna manjkavost cijelog članka što se sugerira kako oslobađajuća presuda Vrhovnoga suda znači da će djevojčica morati biti vraćena u obitelj. To je međutim poseban postupak, koji je bio u tijeku pred Općinskim sudom, u kojem se odluka o izdvajanju od obitelji i smještaju kod udomitelja može donijeti i na osnovu drugih razloga, ako i nije bilo seksualnog zlostavljanja, pa ni zlostavljanja uopće. Jutarnji liste upleo se u ovaj postupak i kasnije učestalo tvrdi kako su sve, što nadležne institucije poduzimaju, poduzele tek nakon ovog prvog članka.
2. Napisi u ponedjeljak, 8. veljače
Slijedeća tri dana ta je tema na naslovnici. U naslovu, podnaslovima i u tekstu stalno se ponavlja da je otac zlostavljač, silovatelj, monstrum, kao da se radi o dokazanoj činjenici. Ogroman broj komentara čitatelja na mrežnom sjedištu (web siteu) Jutarnjeg lista te facebook grupama, potaknut ovim pisanjem, poziva na to da "narod" treba preuzeti suđenje u svoje ruke, da oca-monstruma treba osuditi na smrt, kastrirati ili poslati u zatvor u Africi da ga crnci siluju, da treba pronaći suca koji je donio presudu i premlatiti ga (ime predsjednice sudbenog vijeća Vrhovnoga suda više je puta ponovljeno) itd.. Način obrade teme, koju je Jutarnji list sustavno provodio, takav je da izaziva i potiče takvu reakciju.
U ponedjeljak, 8. veljače, na naslovnici, te zatim u članku na 2. stranici, je naslov: »Učinit ćemo sve da Jagodu ne vrate ocu koji je siluje«, nadnaslov: »U Jagodinu slučaju više nije važno ni pravo, ni zakon, ni procedura. Važna je istina. A istina je da bi je društvo ovih dana moglo vratiti zlostavljaču«.
Članak Kristine Turčin, na 2. i 3. stranici, ne donosi nikakve nove činjenice. Ponavlja navedena pogrešna citiranja, te navodi izjavu pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić, iz kojeg izgleda da ona crpi informacije samo iz članka objavljenog dan ranije u Jutarnjem listu.
U članku se navode riječi ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, psihologinje dr. Gordane Buljan Flander. Njezine riječi su međutim kritičke prema metodi zaključivanja koju je novinarka primijenila dan ranije: Ova stručnjakinja »ne želi komentirati konkretan slučaj s kojim nije dovoljno upoznata, no upozorava da se već godinama bori da se dječji iskaz uzme odmah, čim se dijete prvi put uputi stručnjaku. Protekom vremena i brojnim ispitivanjem djeteta dolazi do kontaminacije iskaza, odnosno dijete se ili još više zatvori ili dopunjava i dodaje detalje kako bi popunilo rupe u sjećanju. Stoga struka smatra da dijete btrebga za sud ispitati odmah, od strane stručnjaka educiranog za rađenje forenzičnog intervua, koji neće postavljati sugestivna pitanja. Takav intervju treba obaviti u prisutnosti odvjetnika i državnog tužitelja, koji sjede iza dvosmjernog ogledala, i snimiti ga te koristiti na sudu. (...) Nakon toga dijete više nitko ne bi ispitivao i ono bi moglo ući u tretman.«
Iz gore navedenih citata iz presude Vrhovnog suda, vidljivo je da je u ovom slučaju, u bitnom (ne znamo da li je postojalo dvosmjerno ogledalo) tako i postupljeno: iskaz je uzet odmah od strane psihologa, sud je pregledao video zapis.
Naprotiv, Jutarnji list pokrenuo je kampanju na osnovu (navodne) Jagodine izjave date barem tri i pol godine nakon događaja. Usprkos ovom upozorenju stručnjakinje, Jutarnji list i dalje nastavlja kampanju uz pretpostavku da ne može biti nikakve sumnje da je taj iskaz potpuno istinit.
U istom broju na stranici 3 objavljen je komentar novinara Borisa Vlašića, naslovljen »Kad sustav nije u stanu osuditi, tada djecu mora zaštititi«. Autor piše o »nesretnim djetinjstvima« i o psihopatima koji muče ljude, te tvrdi: »Sud nije imao dokaza da bi osudio zlostavljača koji je silovao vlastitu kćer (...) Silovatelj je zbog toga izbjegao zatvor.« Time jasno krši presumpciju nevinosti. To i ponavlja, tvrdeći da se otac »bori da dobije svoju žrtvu nazad. U skrovište doma gdje će je nastaviti silovati« Tvrdi kako državno odvjetništvo »nije bilo osobito zainteresirano dokazati krivnju oca koji je zlostavljao vlastitu kćer«, iako je državni odvjetnik bio podigao optužbu pred županijskih sudom i žalbu Vrhovnom sudu.
3. Utorak, 9. veljače
U utorak, 9. veljače, ponovo su ovoj temi posvećene naslovnica te druga i treća stranica. U članku Kristine Turčin navode se izjave ministra pravosuđa Ivana Šimonovića (naslovi: »Spasit ćemo Jagodu« i »Jagodu neću dati ocu«) i ministra Milinovića (»Učinit ćemo sve da istražimo i slučaj mogućeg zlostavljanja brata«). Inzistira na pitanju »A što je s bratom?« (podnaslov na naslovnici), jer je u navodnoj izjavi krajem 2009. Jagoda napisala »Braco se skriva od tate. Šapnuo mi je da i njemu radi isto.« (iz prvog članka, u nedjelju 7. veljače).
U članku se navodi: »Kako neslužbeno saznajemo, priča o devetogodišnjoj seksualno zlostavljanoj djeovjčici, koja bi se ovog mjeseca mogla vratiti ocu zlostavljaču jer ga je Vrhovni sud oslobodio svih optužbi, šokirala je i suce nadležnoga Općinskog suda. Niti jedan od njih, neslužbeno tvrde, neće potpisati odluku po kojoj bi Jagodi ukinuli smještaj u udomiteljsku obitelj.« Ne navodi se, opet, nijedno ime. U istom članku navodi se kako je nadležni Centar za socijalnu skrb dan ranije poslao hitni zahtjev Općinskom sudu za produljenje Jgodina smještaja kod udomitelja. Teško je vjerovati da su suci novinaru unaprijed rekli kako će odlučiti u postupku koji tek predstoji.
Poziva se na opet neimenovane stručnjake koji se slažu da bi vratiti djevojćicu doma »bio novi, još gori oblik zlostavljanja«. Ministar Milinović je navodno izjavio da vjeruje »da će sud udovoljiti zahtjevu centra te da će djevojčica Jagoda biti sigurna, ali i da će u tih godinu dana razotkriti i procesuirati zlostavljanje njezina mlađeg brata.« Ministar ne samo da se pridružuje pritisku na sud, nego, ako je novinarka točno prenijela, unaprijed pretpostavlja da je i dječak zlostavljan, iako to tek treba razotkriti»«.
Ispod ovog članka, na stranici 2 nalazi se drugi članak iste novinarke, naslovljen »Sudac nije kriv, Jagodin iskaz bio je neupotrebljiv«. Iznosi proturječne informacije, opet ne navodeći nijedno ime, iako se poziva na osobe i izjave do kojih se moglo doći i njihovo ime u javnosti iznijeti; kao izvor navedeno je »više odvjetnika« te sasvim neodređeno »stručnjaci«. Pažnja se usmjerava na krivicu sustava, odnosno procedure dokazivanja pred sudom.
»Sudac nadležnog Županijskog suda koji je oslobodio Jagodina oca u prvostupanjskom postupku jedan je od naših najkvalitetnijih i najsenzibiliziranijih sudaca za mladež, jedan od najzaslužnijih za uvođenje mnogih novina u sudsku praksu, primjerice ispitivanja djeteta putem videolinka.«
Taj sudac je donio presudu u prosincu 2006., koju je, kako navodim gore, potvrdilo petočlano sudsko vijeće Vrhovnoga suda gotovo tri godine kasnije. (Precizni datumi u člancima u Jutarnjem nikad nisu navedeni, kao ni činjenica da je tekst presude Vrhovnoga suda dostupan na internetu.) Usprko tome, novinarka u članku tvrdi:
»Njegova je presuda u Jagodinu slučaju, tvrdi više odvjetnika, pravno čista i nije problem u sucu, nego u sustavu.«
Kao potkrijepa navodi se:
»- Jagodin je slučaj jedan od onih tijekom kojih je svima u sudnici kristalno jasno što se dogodilo, a za to nema dokaza. Sudski vještak jednostavno nije dobio od edjeteta ništa, iskaz je bio praktički neupotrebljiv. Ovaj je zlostavljač izbjegao zatvor, tu nema povratka, ali mi moramo nešto mijenjati u ovom sustavu - ispričao je nedavno taj sudac u jednom stručnom društvu.«
Ako je to stvarno bilo rečeno, od strane suca čije je ime novinarki poznato, pred većim brojem stručnih osoba, ne bi bilo ništa sporno da se objavi njegovo ime. Dalje se poziva na »stručnjake«, koji tvrde da je problem u tome da je iskaz od Jagode više puta uziman, a trebalo bi uzeti u obzir samo prvi iskaz. Navodi se ponovo dan ranije objavljeno mišljenje dr. Gordane Buljan Flander, koji, kako sam gore upozorio, zapravo ide protiv tvrdnji novinarke i kampanje Jutarnjega lista, koja se bazira na izjavi datoj mnogo nakon događaja. Navodi se kao problem da Jagoda »sudskog vještaka nikada prije nije vidjela« (naravno da nije, zašto bi?), kao da je problem u samom ispitivanju od strane sudskih vještaka, iako je Buljan Flander iznijela nešto posve drugo.
Na strani tri je članak Borisa Vlašića, u kojem se pak tvrdi nešto suprutno: »Problem je kod ovakvih predmeta to da sud posredno, preko stručnjaka, doznaje o događjima o kojim se presuđuje.« Ovo je istaknuto u podnaslovu, a u članku se tvrdi kako je »iskusni sudac s Vrhovnog suda« (neimenovan) rekao da je to problem; što bi bila alternativa, ne kaže se. Članak počinje izjavom glasnogovornika Vrhovnog suda, suca Dražena Tripala: »Sud je, ako ne utvrdi krivnju, dužan osloboditi optuženu osobu«, pa dalje u tekstu: »u razgovoru s nekim sucima došli smo do stava da suci Vrhovnog suda, kao i ostalih sudova, neće donijeti osuđujuću presudu ako je ne mogu poduprijeti odgovarajućim dokazima.« Kao i u cijeloj seriji napisa Jutarnjeg lista, sugerira se da s pretpostavkom nevinosti nešto nije u redu. (Naslov članka iznad: »Čitatelji jutarnjeg.hr: Zar se ovo može dogoditi u civiliziranoj državi? Sramite se«)
4. Srijeda, 10. veljače
U srijedu, 10. veljače slučaj je opet na naslovnici, te na 2. i 3. stranici. Nadnaslov: »Pobjeda 72 tisuće ogorčenih građana«, naslov: »Ocu monstrumu uzimaju i Jagodu i brata«, podnaslov: »Centar za socijalnu skrb godinama nadzirao obitelj, a nisu primjetili zlostavljanje djece«. U glavnom članku, čiji su autori Kristina Turčin i Tomislav Novak, veći dio teksta korektno prenosi informacije, Međutim, formulacije u tekstu i oprema teksta opet polaze od pretpostavke da je sasvim očito da Jagoda jest zlostavljana, a djelatnici Centra to nisu primijetili.
Ponavlja se kao lajtmotiv da su »stručnjaci Jagodu pozvali "virštećim slučajem seksualnog zlostavljanja"«, ne imenujući te stručnjake, dok se ignorira one stručnjake, koji su pred sudom iznijeli drugačije mišljenje. Nastoji se prikazati kako ništa ne bi bilo poduzeto da Jutarnji list nije o tome pisao.
5. Od 11. do 13. veljače
U četvrtak, 11. veljače, tema više nije na naslovnici. Posvećeno joj je 3/4 devete stranice. Dominira naslov: »I Centar za socijalnu skrb treba kazniti za propuste«, članak autora K. Turčin i B. Vlašića. Izvor su ponovo neimenovani »stručnjaci koji su jučer analizirali cijeli slučaj«. Oštrica kritike okreće se tako od sudata na socijalne radnike, koji su navodno napravili cijeli niz grešaka, dapače, »naš sugovornik« (ne znamo tko je i po čemu je kompetentan) tvrdi: »Smatram čak da se ovdje može govoriti i o kaznenoj odgovornosti nadležnih osoba u centru«.
Među navodnim greškama se navodi: »Nalaz vještaka je, osim seksualnog zlostavljanja, kod Jagode utvrdio i fizičko zlostavljanje«, što je laž: kako je gore citirano iz presude Vrhovnoga suda, vještak (ginekologinja) nije pronašao znakove seksualnog zlostavljanja. Ne spominju se ni znakovi fizičkog zlostavljanja: spominje se da je majka Jagodu tukla, ali ne da su ostale trajne ozljede.
Za njenog brata, koji je tada imao jedva godina dana, navodi se, kao citat, da je vještak ustanovio "izrazite emocionalne i socijalne uskraćenosti", međutim ne znamo koji je to vještak i kada utvrdio.
Tek dva dana kasnije, u subotu 13. veljače, u članku »Državno odvjetništvo traži novo vještačenje za Jagodina brata« autorice K. Turčin, navodi se radi o nalazu iz 2006. godine, kad je bilo odlučeno o Jagodinom izdvajanju iz obitelji: »Upozoren je centar za socijalnu skrb na emocionalnu i socijalnu uskraćenost te znakove zanemarivanja djeteta«. To, međutim, nije isto što i zlostavljanje i ne povlači kaznenu odgovornost. Navodi se kako u Centru tvrde da je nadzor nad obitelji i nakon 2006. provođen, ali »Kako neslužbeno doznajemo, Ivica nikad nije doveden na kontrolu.« Ponovo – anonimni izvori.
Dodaje se pak tvrdnja kako je problem u nadzornicima koji nadziru obitelj, te tvrdi da »nadzornik praktički može biti bilo tko!«. Posebno je uokviren tekst, u kojem se autorica poziva na »našeg sugovornika«, naslovljen »Nadzornik sa stranom pušio marihuanu u parku«. Riječ je o navodnom slučaju, koji s ovim nema nikakve veze.
Vrativši se na četvrtak 11. veljače, tu je i članak Borisa Vlašića, u kojoj se osvrće na emisiju "Otvoreno" na HTV, u kojem je sudjelovao i polemizirao s državnom tajnicom Doricom Nikolić, Boris Vlašić objavljuje komentar "»Brige Dorice Nikolić«, te tvrdi: »Opasno je kad Dorica Nikolić, državna tajnica za socijalnu skrb, kaže da je njena služba sve napravila da zaštite zlostavljanu djecu.« Spominje službeni auto koji ju čeka, kao da je to neki argument. Sugerira se, da državna tajnica ne bi smjela tvrditi da propusta nije bilo, kad joj eto (neimenovani) »stručnjaci govore« da je bilo. Komentar je nekorektno korištenje pozicije novinara za nastavak polemike, bez novih argumenata.
Napad na Centar za socijalni rad nastavlja se slijedeći dan, petak, 12. veljače, u članku »Centar za socijalnu skrb zatražio je da se i brat zlostavljane Jagode, Ivica (4) izdvoji iz obitelji zbog sumnje da je i on bio izložen zlostavljanju«. O razlozima, koje je Centar iznio, ne kaže se ništa. Keže se međutim, bez navođenja izvora: »U cijeli postupak uključilo se Državno odvjetništvo i MUP što znači da bi mogle uslijediti i nove kaznene prijave i postupci koji bi, osim protiv roditelja koji su izložili dijete zlostavljanju, mogli biti pokrenuti i protiv nadležnih službi koje su propustile zaštititi dijete. Prvenstveno se to odnosi na Centar za socijalni rad koji ima obavezu odmah prijaviti sumnje da je dijete zlostavljano.« Za tako ozbiljne insinuacije trebalo bi ipak navesti pouzdane izvore.
6. Napisi 23.-26. veljače
Nakon toga, slijedećih deset dana nema tekstova o ovoj temi. U utorak 23. veljače objavljen je tekst »Zbog podrške javnosti Jagoda će imati sigurnu budućnost«. Ponavljaju se falsificirajuće formulacije (pogrešni citati iz presude Vrhovnoga suda), koji su izneseni u prvim člancima. Iznose se optužbe nadležnih institucija, ponovno uz pozivanje na neimenovane »stručnjake s kojima smo razgovarali«.
U subotu, 26. veljače, objavljeno je (izvještavaju Kristina Turčin i Tomislav Novak) kako je Općinski građanski sud odlučio produljiti Jagodin boravak kod udomiteljske obitelji. Postupak je bio zatvoren za javnost. Roditelji su se navodno s odlukom složili i odrekli prava na žalbu. Koji su bili razlozi te odluke, nije objavljeno; ne mora se raditi o zlostavljanju zatakvu odluku, pogotovo ne seskualnim
U članku se međutim ponavljaju iskrivljenje informacije i faslifikati iz prve serije članaka. Ponavljaju se citati istrgnuti iz cjeline, koji grubo mijenjaju smisao: da je razlog oslobađajućoj presudi »nekonzistentni i nevjerodostojni dječji iskaz« te da Jagoda »nije za sud dovoljno jasno verbalizirala s kim je stekla seksualna iskustva«. Žali se kako »Nitko neće odgovarati za zločin«, kršeći ponovno presumpciju nevinosti.
Zaključak
Tijekom tri tjedna Jutarnji list je ustrajao na senzacionalističkom načinu izvještavanja, stvarajući "moralnu paniku". ČItatelji su ostali uskraćeni za bitne informacije (primjerice, da je obavljen ginekološki pregled i da nisu nađeni znakovi silovanja), dijelovi jedinog vjerodostojnog i javnosti dostupnog dokumenta se falsificiraju, izjava djevojčice data nakon više od tri i pol godine tretira se kao neupitno istinita (suprotno upozorenju stručnjakinje da s vremenom može doći do kontaminacije iskaza), oca se uzastopno naziva silovateljem i monstrumom iako je optužbe oslobođen, sugerira se krivica svih institucija i pogrešnost osnovnih pravnih načela presumpcije nevinosti i nemogućnosti da se dvaput sudi za isto djelo, sugerira se čak i krivična odgovornost socijalnih radnika (koja se bazira na tome da nisu vidjeli zlostavljanje, koje međutim nije vidio ni sud...).
Jutarnji list grubo je manipulirao javnošću i vršio pritisak na nadležne institucije, konkretno u sudskom procesu pred Općinskim sudom. Vjerojatno je da u toj obitelji zaista ima problema (navodi se da je stalno bila pod nadzorom), ali podignuta moralna panika ne pomaže da se problemi riješe. Možemo vjerovati da se sumnja u seksualno zlostavljanje godine 2006. s razlogom pojavila, ali sumnja ne znači i dokazanu krivicu. Prema opisu događaja i dostupnom tekstu presude, nema razloga vjerovati da su napravljeni neki bitni propusti u postupku. Razlozi za izdvajanje iz obitelji mogu biti razni, ne mora se raditi o zlostavljanju, pogotov ne seksualnom. Neopravdano je sada dizati paniku kako i dječaka treba odmah izdvojiti iz obitelji; o tome ipak ne bi trebali odlučivati nesavjesni novinari i uspaničena javnost. Cjelokupnom obradom teme, izvršeno je nasilje prema cijeloj obitelji (uključujući i djevojčicu čije ime nije objavljeno, ali je teško vjerovati da nije svjesna kako se o njoj piše). Dovedena je u opasnost sutkinja, kojoj se po internetu prijetilo premlaćivanjem.
Sve zajedno, obrazac za to kako se o ovako osjetljivim temama ne bi smjelo pisati.