21.09.2007., petak
Pacifisti kao, avaj, korisni idioti
Umjesto dnevne politike, zapisat ću nešto o predavanju, na kojem sam bio u ponedjeljak. Organizator je bio Hrvatski Crveni križ, predavanje je bilo u Europskom domu, imalo je bombastičan naslov: Prijedlog rješavanja ključnih globalnih pitanja (opa!, pomislih, pa gdje si bio dosad? ), a predavač je bio prof. dr. sc. Charles Mercieca, predsjednik International Association of Educators for World Peace (IAEWP). "Odgojitelji za svjetski mir", opa! Imaju status konzultantske organizacije u OUN. Kažu na svojem mrežnom sjedištu: »We plan to set up a countervailing force to war, to marshall those forces for peace that now lie latent in every human heart.«
Mirovni sam aktivist više od dvadeset godina. Deklariram se kao pacifist (i to ne zato, jer to odgovara mojoj prirodi: nego zato, jer ne odgovara: borben sam i bijesan; i svako malo mi dođe da "Pobijem sve …" tko mi naleti: ustašoide, četnikoide, komunjare, Židove, Arape, one s druge strane ulice, ćelave, dugokose, žene, muškarce… ili, kako jednom reče Br. 1 iz Alana Forda: "Trebalo bi pobit' sve budale, malo bi nas ostalo!" Forces for war također leže u mojem srcu, pa se trudim, ne uvijek uspješno, da ostanu latent. ).
Ali, nevolja koja me muči jest ispraznost pacifističkog diskursa. Kao sveta vodica: učinak se ne vidi, izgleda zgodno, pa ako i ne pomaže, nema štete. (Inače, pisao sam dva-tri puta o pacifizmu i "mirovnjaštvu"; pogledajte tekst Smije se mrziti, ako je to u unteresu ljubavi?)
Jedna je žena poslije predavanja, u vremenu za postavljanje pitanja, rekla: »sve je to lijepo što vi govorite, ali to čujem svake nedjelje u crkvi«. Charles, postariji gospodin iz Alabame, ostavlja dojam propovjednika: ne doduše katoličkog svećenika, ali recimo baptističkog (mislim da i jest baptist).
Predavanje je bilo rutinsko o svjetskim nepravdama i kako su bekini oni koji vladaju, a osobito u SAD. Korištenje vojske nikad nije riješenje. Kada bi SAD svoj godišnji budžet za vojsku od 455 milijardi dolara uložile u druge stvari, mogle bi zauvijek riješiti problem gladi, nestašice pitke vode i stanova za sve ljude svijeta. Treba ukinuti NATO i izbaciti sve strane baze i Europe… I sam sam već takve govore držao.
Kao primjer za ugled istakao je Kinu (koja ruši slamove) i Kubu (gdje vojnici rade gradeći ceste i uzdajajući hranu za siromahe. Kao svjedoka mira zazvao je papu Pia XII., zagovornika fašizma, koji je pozvao Churchilla i Hitlera da sklope mir, jer u ratu nitko ne može pobijediti. (Pa bi Hitler u tišini obavio Holokaust i pretvorio sve Slavene u robove.)
To je primjer "konflikta vrednota": svatko će se složiti da je mir (odnosno, šire: nenasilje) jedna vrednota, ali isto tako su vrednote i pravda, sloboda, život. A svake dve vrednote ponekad mogu doći u konflikt, i onda je pitanje, kako odlučiti koja je važnija. I problem, koji ukazuje na bijedu pacifizma: nemamo nikakav odgovor o kriterijima odlučivanja. Netko kaže: "Da, naravno, i ja sam protiv nasilja, ali znate, uvijek postoje izuzeci…"
Retorika prof. dr. sc Merciece mješavina je dviju trivijalnih frazeologija pacifizma: ispraznog moraliziranja i naivnog ljevičarenja. On putuje svijetom na račun Organizacije ujedinjenih naroda i drži lijepe govore, tj. škropi svetom vodicom dobroćutni puk. Pade mi napamet Lenjinova sintagma o pacifistima kao "korisnim idiotima". Taj simpatični gospodin je nažalost baš to.
Slobodan Lang, liječnik i humanist, aktivist koji je mnogo puta ulagao trud da pomogne potrebitima (politički se pak angažirao prvo u HSS pa u DC, bez nekog rezultata), provocirao je predavača: Koliko ste puta bili u zemlji koja ratuje, koliko ste se puta pridružili ljudima koji pate? Priznao je, da nije: on samo proučava, i drži predavanja. Dobro, nije to loše samo po sebi. Ali treba malo šutjet i razmišljat, ne samo pričat.
Mercieca je napravio razliku između "kulture mira" koja svoje uspjehe mjeri prema uloženim naporima i poštenom nastojanju, a ne prema uspjehu (dakle: važno je slijediti svoje vrednote), i "kulture rata", koja računa samo uspjehe, zanma ju samo "efikasnost". Ima nešto u tome, kada se radi o osobnom stavu prema životu. Lang međutim reče: mi lijepo pričamo, ali ovi i dalje ubijaju: oni su efikasniji od nas.
Ja sam sjedio malo sa strane (u jednoj skromnoj sobici, dvadesetak nas je bilo, neki aktivisti Crvenog križa isl, fakat jadno sve skupa), nisam se htio miješati, ali Lang me je provocirao da nešto kažem (poznamo se inače dvadesetak godina, kada smo dali "paralelni intervju" za Vjesnik o ekologiji: on kao predstavnik vlasti, bio je koliko se sjećam sekretar za zdravstvo u zagrebačkoj gradskog vladi, a ja kao predstavnik "alternativaca", naime grupe Svarun; godine 1999., kada je došlo do napada profašističkih desničara na skup za povrat imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, on je, tada kao savjetnik predsjednika Tuđmana za humanitarna pitanja, došao u ambulantu gdje su pružali pomoć ozlijeđenima vidjeti što se dogodilo, pa našao i mene s razbijenom glavom, dok me je neki inspektor strogo ispitivao kao da sam ja glavom napao kamen, pa je zaprepašteno skočio kad se pojavio savjetnik predsjednika Tuđmana i prišao mi kao starom frendu), a onda mi i Mercieca gurnuo mikrofon u ruke.
Pa sam govorio nešto o svojem iskustvu, i svojim zamjerkama teoriji pacifizma. Za zelene, postoje četiri teorijska izvorišta, četiri "noge" (zeleni su teorijski prilično eklektični, iako postoji određena idejna koherencija, isprepletanje): ekologizam, feminizam, ljudska prava i pacifizam. Prve tri noge prilično su jake, sa razređenim teorijskim koncepcijama (i strujama koje se međusobno sukobljavaju); četvrta noga je šepava.
Mi zagovornici mira smo dobri u diskusiji, mođemo se pozivati na "zlatno pravilo" etike ("Ne čini drugom ono, što ne želiš da drugi tebi čine"), kao svjetske etike koju možemo naći u srcu svih svjetskih religija; možemo se pozivati na Kantov "kategorički imperativ" isl, i svi će se složiti, ali zagovornici rata su efikasniji.
A to je zato, jer nemamo dobru teoriju. Spomenuh Karla Marxa, koji reče: "Dobra je teorija najbolja praksa". Praksa je bez teorije slijepa.
|
- 13:15 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
18.09.2007., utorak
Zamisli: grad bez automobila
ZAMISLI: GRAD BEZ AUTOMOBILA…
Zagreb, 22. rujna 20__
Nova gradska uprava Zagreba intenzivno je pripremala zaokret "Od prometa ka mobilnosti" tijekom prve dvije godine svoga mandata. Načela i ciljevi bili su jasno postavljeni još prije nekoliko godina, a zatim predočeni građanima putem medija, tribina i pokaznih akcija. Kada je predizborna kampanja za gradske izbore bila započela, ljudi su već znali o čemu se radi. Razumjeli su načela i ciljeve i za njih su glasovali.
Nakon izborne pobjede, nova gradska vlast nije spavala na lovorikama, nego se primila posla. Zaokret u osnovnim vrednotama gradskoga života, od automobila ka osobi i obitzelji, trebalo je pažljivo razraditi u svim detaljima. Svi su intelektualni kapaciteti bili mobilizirani na razradi konkretnih rješenja. Angažirani su domaći znanstvenici i stručnjaci, aktivisti i udruge koje su godinama promovirale drugapčije vrednote; konzultirani su brojni strani stručnjaci, institucije i gradske uprave, istaživana najbolja europska i svjetska iskustva. Zagreb nije prvi grad koji realizira koncepciju "Car Free Cities", ali želi biti najbolji.
Građani su stalno bili obavještavani i uključeni u diskusije putem interneta i klasičnih medija, savjetovanja sa okolišnim i drugim udrugama, javnim sjednicama vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora, javnim raspravama na raznim nivoima. Znanstvenici i stručnjaci promišljali su cjelinu i strategiju, u što su bili uključeni i ekolozi, sociolozi, psiholozi i filozofi, da bi se jasno artikuliralo što se želi postići i kako to napraviti. Na mjesnim odborima i u raspravama u mjesnim zajednicama diskutiralo se o konkretnim lokalnim problemima i rješenjima. (Mjesni odbori konačno su osnovani: demokratska obaveza koju su ranije vodstva političkih stranaka izbjegavala, da im građani ne smetaju u vladanju.)
Sve su raprave vođene jednom osnovnom početnom misli: u središtu grada, samo s ljudima koji tu stanuju, rade, kupuju, zabavljaju se itd., gužva je velika; ulazak vozilom u središte privilegij je, koji valja zaslužiti. Svako vozilo, koje u središte želi ući, mora pokazati da postoji javni interes, da mu se to omogući.
I tako je pripremljen prijelaz. Jednog petka u rujnu, posljednji su osobni automobili vozili središtem grada, napuštajući ga. Tijekom noći od petka na subotu, zona središta grada zatvorena je za sav promet privatnih automobila: između Kvaternikovog trga na i Heinzelove na istoku, Trga Francuske republike na zapadu, Trga Francuske republike, željezničke pruge i Savske na zapadu, te od Ulice grada Vukovara na jugu sve do Sljemena. U drugoj zoni, uvedena su značajna ograničenja, a u trećoj razne poticajne mjere za smanjivanje korištenja osobnih automobila.
Građanima je psihološki olakšan prijelaz time što gradski i državni dužnosnici prednjače u pridržavanju novih mjera. Gradonačelnik i članovi gradske uprave, predsjednik vlade i ministri, voze bicikle, ulaze u tramvaje, ili koriste mini automobile.
Na ulicama sada ima mnogo manje vozila. Nijedno nije parkirano na nogostupu, tako da pješaci natovareni vrećicama s placa, mame i tate s dječjim kolicima i invalidi u invalidskim kolicima imaju dovoljno prostora za nesmetan prolaz. Zrak je čišći. U mnogim su ulicama posađeni novi drvoredi i živice. Buka je znatno smanjena: može se čuti pjev ptica, koje grade gnijezda u starim i novim krošnjama. Pješačka zona u središtu grada proširena je, i potiču se razne aktivnosti na otvorenom koje su do promjene bile ograničene na Trg bana Jelačića, početak Gajeve i Cvjetni trg. Grad živi na svojim trgovima. Ulice pripadaju ljudima.
U okviru opsežnih priprema za preokret, poduzete su mjere da se smanji potreba za putovanjima, pogotovo prema središtu grada. Sagrađeni su novi (ili obnovljeni stari) dječji vrtići, škole, kino dvorane, centri za kulturu, manji trgovinski centri i trgovine, disko klubovi, sportski tereni i dr.. Iako su sa stajališta profita takvi raspršeni objekti manje isplativi (jedno multipleks kino sa deset dvorana donosi veći profit nego deset rasutih dvorana), socijalne koristi su mnogostruke. Grad je imao interesa uložiti u njih novac, direktno ili kroz razne olakšice i subvencije, da bi smanjio prometne gužve i olakšao život ljudima, umjesto da se ulaže u olakšanje života automobila.
Ljudi su potaknuti na samopomoć koja smanjuje pritisak na institucije. Npr. čuvanje djece: grad subvencijama pomaže obiteljima susjeda koje se slože o zajedničkoj brizi o djeci, kada su na poslu. Grad je omogućio besplatnu edukaciju "čuvara djece": to mogu biti i stariji srednjoškolci i srednjoškolke, mlađi nezaposleni ljudi, još dobrodržeći umirovljenici. Na taj način, uz nove dječje vrtiće, otpada potreba za grozničavom jurnjavom svakog jutra da se dijete odvede u udaljen vrtić, a zatim stigne na posao na drugom kraju grada.
Samim uklanjanjem automobila iz svih ulica, kojima prolaze tramvajske pruge, tramvaji voze kroz centar grada barem dvostruko brže. Zbog toga, već sa postojećim brojem tramvajskih kompozicija, moguće je prevesti dvostruko više putnika; a kako se više ne stvaraju čepovi, moguće je uvesti nove. Putuje se brže, i svi mogu sjediti. Izvan centra grada, grade se i nove pruge, uvijek odijeljene od ulica kojima prolaze automobili i bicikli. Čak i u centru, neke nove pruge se grade.
Šinski javni promet bitno je pojačan uvođenjem gradskoga vlaka. Uz postojeća dva kolosjeka željezničke pruge koja vodi kroz centar grada (prije stotinu godina, to je bila periferija), sagrađena su još dva, kojima na relaciji između Dugog Sela i Savskog Marofa voze prigradski, niskopodni tramvaji svakih šest do sedam minuta. Iskorišteni su za promet također kolosjeci nekadašnjih industrijskih željeznica, odavno napušteni zbog seljenja industrije iz grada. Uređena su stajališta, i ono što je ranije bila smetnja, pokazalo se kao dragocjena prednost.
Odustalo se od ideja o golemim investicijama za gradnju metroa: uz novi pristup, to neće biti potrebno čak i ako se broj stanovnika Zagreba znatno poveća (što, međutim, uz mjere decentralizacije koje sustavno provodi Vlada, nije vjerojatno). Mlađe generacije s nevjericom slušaju o golemim investicijama koje su nekada bile planirane za gradnju besmislene "Sjeverne tangente".
Na području prema sjeveru, gdje grad zahvaća obronke Medvednice, uvedene su dodatne autobusne linije i dodatni autobusi na postojećim linijama. Tamo gdje nema potrebe za velikim gradskim autobusima, uvedeni su minibusevi sa 20-ak sjedala.
Godišnje, mjesečne ili dnevne karte, kupljene za javni promet, vrijede jednako za vožnju na svim linijama tramvaja, gradske željeznice ili autobusa. U slijedećem koraku, sav će javni promet biti besplatan za korisnike.
Na nekim linijama, za one koji su spremni platiti nešto više za vožnju, uvedeni su "linijski taksiji", koji uvijek voze istom rutom i primaju pet putnika uz vozača. Dozvoljeni su i klasični taksiji, ali sa gradskim mini-automobilima. Oni su nešto skuplji, ali postoji desetak malih tvrtki koje imaju koncesiju, tako da su cijene umjerene. Građani se dana čude i ne mogu shvatiti nekadašnji apsurdni monopol i apsurdno "nabijanje" cijena.
U okviru priprema za prijelaz, pažljivo je snimljeno stanje djece koja trebaju ići u dječje vrtiće i škole. Tamo gdje je potreban prijevoz, grad je uveo besplatne autobuse ili minibuseve. Snimljena je također situacija invalida, njihova mjesta stanovanja i potrebe za kretanjem. Grad je financirao posebna vozila, koja im na zahtjev stoje na raspolaganju. Njihovi posebno prilagođeni automobili imaju pravo vožnje gradom.
Biciklističke staze sada su proširene, zauzimajući velik dio širine ulice. Fizički su jasno odvojene kako od nogostupa tako i od preostalih traka za motorna vozila, te naravno imaju i posebnu signalizaciju, tako da je mogućnost nesreće minimalna. Pedeset posto građana Zagreba, pokazale su ankete, posjeduje bicikle, ali su ih rijetko koristili, jer je bilo vrlo neugodno i rizično probijati se između motornih vozila. Sada je broj putovanja koja se obavljaju biciklom deseterostruko povećan, a i dalje je u rastu, tako da će uskoro postići nivo koji je Amsterdam imao 1990-ih.
Bicikli sa pomoćnim motorom mogu koristiti biciklističke trake: one su dovoljno široke i preticanje je moguće. Svuda su osigurana parkirna mjesta za bicikle, uz mjere zaštite protiv krađe. Postoji također i sustav bicikala za posuđivanje: preuzmete bicikl na jednoj postaji, uz razumnu naknadu, te ga ostavite na drugoj, uz evidenciju na elektronskoj kartici.
Sličan sustav počeo se uvoditi, na cijelom području grada, sa gradskim mini-automobilima, sa pogonom na gorive ćelije ili električnu bateriju, koje se može iznajmiti na jednoj stanici i ostaviti na drugoj. Oni se kreću maksimalno 50 kilometara na sat: više od toga na području grada nije potrebno.
Dakako, na području središta grada mogu se slobodno kretati vozila vatrogasaca, hitne pomoći i policije. Bicikli i gradski automobili lakše im se sklanjaju s puta nego veliki automobili, a znatno pomaže i odsustvo ranije svuda parkiranih automobila, koji su često spriječavali prolaz. Također u središte grada mogu ulaziti vozila dostave, kombiji zanatlija i druga s posebnom dozvolom.
Privatni automobili, načelno, uopće ne mogu ulaziti u središte grada. Nikakve se garaže ne grade u centru. Sagrađene su garaže na obodu područja središta. Tako, onaj koji želi u centar, može svojim automobilom doći do jedne od tih garaža, a zatim koristiti gradski promet, tramvaj ili unajmljeni mini-automobil.
Koristi su višestruke. Građani koji su se ranije vozili javnim prometom sada su osjetili golem napredak, a njihovi troškovi ostaju isti. Djeca i invalidi također. Oni pak koji su ranije vozili privatne automobile, nisu ništa izgubili, osim iluzije samostalnosti i moći. S obzirom na vrijeme koje su ranije gubili u gužvama, sada putuju jednako brzo ili čak brže, a gubitak udobnosti nije velik, jer u vlaku, tramvaju i autobusu uvijek se može sjediti. Gledajući ukupne troškove koji su ranije išli iz privatnih džepova za automobile, a iz javnih prihoda za javni promet i beskonačne prilagodbe prometnica stalno sve većem prometu automobila, postignuta je golema ušteda. Drastično je smanjena potrošnja neobnovljivih resursa i energije općenito, te smanjeno zagađivanje okoliša. Grad je tako spreman za blisku budućnost, kada se svjet suoči sa nestankom nafte.
S raznim idejama za poboljšanje prometa eksperimentira se u širem području grada. Na nekim mjestima sagrađene su biciklističke staze koje nisu vezane uz prometnice za motorna vozila, a vode do tramvajskih okretišta. Subvencionirana je prodaja bicikala sa pomoćnim motorom domaće konstrukcije i izrade. Uveden je sustav poticaja za građane koji se dogovore o dijeljenju automobila, tako da dvije ili više porodica dijele isti automobil. Sa svim većim poslodavcima na širem području grada gradska uprava razrađuje sustave pomaganja njihovim zaposlenicima na putu na posao i s posla. Poduzeća u tome vide korist, jer radnicima ionako za to plaćaju naknadu, a zbog gužva su ranije često kasnili na posao.
Stotinu godina sustav prometa razvijao se divlje i nekontrolirano, uvijek potican najezdom njegovog veličanstva automobila. Sada, konačno, odlučeno je, i odluka provedena, da se postupi racionalno, i grad ustroji po mjeri čovjeka.
______________________
Ovo gore, jest vizija. Utopija: nešto što ne postoji; ali ne znači, da ne može biti ostvareno.
Uobičajeno, počinjemo opisom problema, koji su mučni i isprepleteni. To izaziva depresiju. Onda oprezno predlažemo neke mjere, pazeći da budemo "realistični". Da ne predlažemo nešto "nerazumno".
Jedan razumni korak za drugim rezumnim korakom, i iznenada se nađemo pred ponorom.
Treba biti drzak. Krenuti od drugog kraja. Od vizije, utopije, ideala. Od vrednota i načela. Ideal postaje djelatan, kada ga prihvatimo kao izvor "regulativnih ideja", koje usmjeravaju naše korake: ne jedan po jedan, nego cjelinu. Vizija usmjeruje cjelinu.
· Grad pripada ljudima.
· Dva tijela ne mogu zauzimati isti prostor u isto vrijeme.
· Nije važan "promet", nego mobilnost.
· Ući vozilom u središte grada privilegij je, koji valja opravdati.
U Zagrebu, 18. rujna 2002.
Zoran Oštrić, Zelena lista
|
- 18:17 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
17.09.2007., ponedjeljak
Tribina sutra u Europskom domu
Evo odmah i najave: sutra,, u utorak 18. rujna u 19:00, u Europskom domu u Zagrebu, stranka Zelena lista organizira javnu tribinu pod naslovom:
Glas građana- glas Zagreba
Sudionice i sudionici:
Darko Stošić – građanska inicijativa sa Ferenščice
Dragutin Ribarić – građanska inicijativa Horvačanska
Sanja Stipandić – građanska inicijativa iz Gorje Dubrave
Milja Kvesić Čanić i Svjetlana Lugar – udruga Travno-moj kvart
Vesna Kušanić – građanska inicijativa sa Sigečice
Mirna Lipovac i Robert Markušić – građanska inicijativa iz ulice Biskupa Josipa Galjufa
Tomislav Toth – građanska inicijativa iz Nove Vesi
Moderatorica: Vlasta Toth, Zelena Lista i građanska inicijativa iz Nove Vesi
Kompletnu obavijest pogledajte ovdje.
|
- 15:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Objašnjenje
Pozdrav svima!
Ovaj sam blog počeo raditi na adresi zelenastranka.blog.hr kao glavni tajnik Zelene liste, političke stranke aktivne u Hrvatskoj (ogranci u Zagrebu, Karlovcu, Ogulinu i Varaždinu), koja se sprema za parlamentarne izbore ove godine. Stranka je ranije bila regionalna, pod imenom Zeleni za Zagreb. Kada smo pripremali širenje na državni nivo, jedno vrijeme je bio u opticaju naziv Zelena stranka, pa otuda i adresa bloga.
Nažalost, od početka svibnja, zbog bolesti, nisam bio aktivan, pa nisam ni održavao blog. Šteta, jer u kratkom sam vremenu postigao dobar uspjeh, dospjevši i na cool listu (a bez da je to sponzorirano…). Nažalost, tako je kako je.
Sada više ne obavljam dužnost glavnog tajnika, iako to još formalno jesam. No, prema mogućnsotim,a sudjelovat ću i u izbornoj kampanji. Pa sam prebacio blog na novu adresu, i povremeno ću neku informaciju napisati.
Inače, bavim se sada teorijom. Želja mi je napisati knjigu o pacifizmu, i pokušati unaprijediti teoriju pacifizma, koja je na mizernom nivou.
|
- 15:04 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|