Usputne bilješke

Znate za onu izreku da knjigu ne treba suditi po koricama. To pravilo vjerojatno je u suštini ispravno i točno, ali kao i svako drugo svoju potvrdu traži u iznimkama. Meni se zna dogoditi da onaj prvi vizualni dojam o knjizi, kad je tek uzmem u ruke bude presudan u odluci da je posudim i pročitam. U prošlom postu napisao sam kratak pasus o izgledu zbirke poezije „In A Sentimental Mood“ Ivane Simić. Postavio sam link za taj tekst na facebook. Jedna poznanica u komentaru je napisala kako ju je baš taj opisani vizual omota i korica ponajviše zainteresirao za sadržaj.

Za razliku od spomenute zbirke, čije su korice gotovo u potpunosti crne, vanjštinom knjige „Tišina u doba buke“ norveškog pisca i pustolova Erlinga Kaggea, dominira bijela. Ako ćemo pokušati neku boju prispodobiti zvuku, onda će većini nas sinonim za tišinu biti crna. Tu ćemo opet biti u pravu, ali samo djelomično. U mraku, po noći, evidentna je odsutnost mnogih poznatih nam zvukova. Ali ono malo što ih ima, čuje se kao da je podne. Doživljavamo ih intenzivno jer oni u tami strše. Istinska tišina zapravo je bijela, kao bešumni snijeg što prekrije sve, pa ostanete nasamo s vlastitim mislima.

Otraga na koricama ove knjige piše da je Kagge prvi čovjek koji je osvojio sva tri „pola“: Južni, Sjeverni i Mt Everest. Pretpostavljam da to osim fizičke spremnosti i izdržljivosti podrazumijeva i ogromnu mentalnu snagu i odlučnost. Kao jedan od rezultata, „nus-produkata“ tih i sličnih iskustava nastala je knjiga o tišini. Čini se da čovjek treba poduzeti velike napore i potegnuti u najskrivenije i najnedostupnije kutke našeg planeta kako bi otkrio dublji smisao svojeg postojanja i pronašao mir, odnosno tišinu. Ako je vjerovati Kaggeu i to je samo djelomično točno. Prema njegovim riječima odlazak na takva mjesta može biti itekako inspirativan, u mnogome obogaćuje. Ipak naglašava u pomalo filozofskoj maniri kako apsolutnu tišinu ne treba tražiti oko sebe, već u sebi.

Erling Kagge u vrlo je teškim uvjetima sam pješačio na Antartici pedesetak dana. U tih više od mjesec i pol nije imao nikakvog kontakta sa drugim ljudima. Za Antartiku kaže da je jedno ogromno prostranstvo bjeline. Jedina dva zvuka što ih je danima slušao bili su vjetar i njegovo vlastito kretanje. Ustvrđuje tako da je Antartika kontinent tišine i bjeline, prekriven debelim slojem leda i snijega, okružen oceanima. Nasuprot je Arktik zaleđeno more okruženo kontinentima. Kagge je također pokretan energijom vlastitih mišića dugo putovao po toj ledenoj kori kako bi dosegao najsjeverniju točku našeg planeta. Za Arktik kaže da obiluje zvukovima. Ledene mase neprestano su u pokretu, pa se u dubini čuje se glasno drobljenje, a na površini pucanje leda. Ipak i u toj moćnoj grmljavini nazire se tišina, „ona koja govori“.

Autor ove knjige za zvuk kaže da je nešto pojavno, može se izmjeriti decibelima, ali tišina je više ideja, osjećaj, predodžba. Tvrdi kako smo u stanju kreirati je sami, svatko za sebe. Naglašava kako tišina može biti i neugodno iskustvo, može biti isključiva, čak zastrašujuća, kad je čovjek nemiran. Ljudi ne znaju dugo ostati mirni u sobi, moraju biti zaokupljeni nečime. Takve radnje često su nepotrebne. Poduzimamo ih kako bi maknuli fokus sa samih sebe, bježeći od vlastitih misli. Moderne tehnologije umnogome nam pomažu u tome. Kreirane su brojne komunikacijske aplikacije koje umanjuju udaljenost među ljudima, ali istovremeno stvaraju ovisnost, koja kasnije uzrokuje osjećaj usamljenosti. Neprestano smo u bjesomučnoj potrazi za informacijama, ipak kad ih pronađemo hoćemo još. Znanstvenici koji proučavaju mozak taj fenomen nazivaju dopaminska petlja. Kagge nudi jednostavan savjet kako ju izbjeći i postići bliskost, trebamo se služiti više istinom a manje tehnologijom. U protivnom možemo distrahirati, odmaknuti se od sebe.

Kegge nadalje navodi da je znanost dokazala kako intervali tišine generiraju intenzivne i pozitivne neuronske aktivnosti. „Mozak voli kontraste, probudi se kad se zvučna slika mijenja, a uspava kad je monotona. Tišina stvara očekivanje da će se nešto dogoditi“. Za tišinu kaže da je vrlo važna u glazbi. Poznati njemački skladatelj Ludwig van Beethoven i američki jazzer Miles Davis koristili su dramatične periode tišine u svojim skladbama i izvedbama. Shvatili su kako se, dok smo prepušteni tišini, naša svijest i misli protežu izvan poznatih granica, kao da mozak prebaci u višu brzinu. Promatrana u tom svijetlu, činjenica da je Bethoven kasnije izgubio čulo sluha, pomalo pradokslano sugerira da je glazbu bolje razumio i osjećao kroz tišinu. Ne unatoč, već zahvaljujući gluhoći razvio je nesvakidašnju originalnost i osjećaj potpune slobode.

Osim u glazbi tišina je važna i u svakodnevnoj komunikaciji. Stanke između riječi ili rečenica nekad više kažu od izgovorenog. Kegge ih naziva mostovima koji spajaju riječi, ja bih pridodao i ljude. Tišina može biti dobar pokazatelj bliskosti, ugodno možemo šutjeti samo sa onima koje dobro poznajemo, prema kojima osjećamo naklonost. Tada tišina ne stvara nelagodu, već nasuprot postaje vezivno tkivo među ljudima.

Tišina je u vizualnim umjetnostima više pravilo, nego iznimka. Kao vrlo upečatljiv primjer te tvrdnje autor spominje poznatu sliku „Krik“ norveškog ekspresionista Edvarda Muncha. Iako se radi o kriku, njegova snaga je baš u tišini kojom bezglasno progovara. Mnogi su utihnuli kad su stali pred tu sliku.

Na kraju Kagge piše da tišinu možemo pronaći u knjigama. Navodi tako dvije znakovite rečenice: „Najvažnija knjiga koju možete pročitati upravo je ona o vama. Ona je još otvorena, još je pišete“.

Ako sam vas ovim tekstom bar nakratko potaknuo da uronite u vlastite misli i osjetite unutarnju tišinu, isplatilo se sjesti i napisati ga. Ako želite više, posegnite za „Tišinom“ Erlinga Kaggea.