Usputne bilješke

Tko o čemu, ja o šumi, ali ovaj put ne iz prve ruke i bez fotografija. Pročitah naime neveliku knjigu Damira Karakaša „Sjećanje šume“. Nije prvi put da se susrećem s njegovim književnim radom i čini mi se da je ovim uratkom dostigao spisateljsku zrelost i prepoznatljivi stil digao višu razinu. U knjizi tematizira odrastanje u malom zabačenom selu u Lici. Njegovi književni likovi su članovi obitelji, prijatelji i drugi stanovnici tog mikrosvijeta u kojem je na cijeni fizička snaga, spretnost i izdržljivost. Kržljav i boležljiv dječak ponekad je samo smetnja kod obavljanja teških manualnih poslova kojima je ispunjena nimalo laka egzistencija njegove obitelji. Na prvu događaji i okolnosti koji prate to odrastanje djeluju pomalo okrutno, ali lakoća pripovijedanja čini ih prirodnim i kod čitatelja stvara neku vrstu blagonaklonosti, osobito prema glavnom liku. Karakašev stil pisanja je štur, kratkih jasnih rečenica bez dugačkih opisa, bez dociranja i objašnjavanja. likovi su živopisni i uvjerljivi, osobito kad „progovore“ prepoznatljivim lokalnim govorom.

Kroz knjigu se u više navrata provlači motiv šume koja je za dječaka pomalo mistično mjesto, i uglavnom joj pristupa sa strahopoštovanjem. Unatoč tome on ju posjećuje i istražuje u raznim prilikama, bilo da se radi o čuvanju stoke, dječjoj igri ili odlasku u lov sa ocem. Autor vrlo dobro oslikava ambijent šume i stvara atmosferu, koja u konačnici na čitatelja djeluje umirujuće. Rečenice poput, „Magla je gusta, pomiješana s mrakom, ali kako idemo prema šumi sve se više razrjeđuje, zelena boja šume sasvim vidljivo prelazi s lista na list“ djeluju kao neki prozni akvarel nanesen ovlaš, usputno. Lakoća pripovijedanja koju spomenuti prozaik posjeduje, ogleda se recimo u jednostavnoj rečenici: „Autobus drnda i vuče za sobom sunce.“ Takve minijature pružaju dojam da je pisanje, a posljedično tome i čitanje, igra čiji je poligon nepregledno prostranstvo mašte.

Važno ulogu u Karakaševim autobiografskim knjigama, a osobito u ovoj, zauzima lik njegova oca. Opisuje ga kao osobu teške naravi i specifičnog karaktera. To je čovjek čvrste krupne tjelesne građe neprestano zauzet raznim fizičkim poslovima oko kuće ili u polju. Ne pokazuje strpljenje niti naklonost prema drugima. Kao da je u svakodnevnoj borbi s oskudicom izgubio sposobnost biti pažljiv ili je nije ni posjedovao. Na samom početku autor opisuje jednu zanimljivu, pomalo nadrealnu zgodu u kojoj glavnu ulogu igra otac, koji odlučuje srušiti staru drvenu kuću u kojoj je obitelj do tad živjela. Oko nje veže masivne konopce i upreže volove, koje vičući tjera da svom silinom vuku i prevrnu kuću. Nakon što na taj način, uz pomoć životinja, staru trošnu građevinu jednostavno prevrne i iščupa iz temelja, pogleda na trag koji je ostao iza nje u zemlji i ustvrdi: „Nis ni znal koliko je bila gnjila“. Sličnim pomalo neobičnim epizodama i prostodušnim izjavama aktera knjiga obiluje.

Svi smo mi manje-više sebični i uglavnom stvari promatramo kroz prizmu u kojoj se zrcali naše ja. Ta sklonost očituje se i kad smo u ulozi uživatelja nečijeg djela, koje ima umjetničke pretenzije. Tako je meni specifičan odnos autora i njegovog oca zanimljiv, između ostalog, i zato ponekad vučem paralelu sa sobom i vlastitim ocem. I on je dugo radio razne fizičke poslove i tako našoj obitelji osiguravao egzistenciju. Sad zadovoljstvo pronalazi uređujući okućnicu i vrt i tako ostaje u pkretu. Pri tom ima, za njega važan osjećaj, da radi nešto korisno. Neke moje aktivnosti, kao što su fotografiranje, bloganje ili vožnja biciklom, smatra običnim gubljenjem vremena. S druge strane, lik oca iz knjige dovoljno je slojevit i dobro prikazan da u njemu nekad prepoznam sebe. Kad imam malo razumijevanja ili strpljenja za ono što okupira i pokreće moje klince, činim se sam sebi težak i zatvoren. Nakon čitanja, dok ovo pišem, razmišljam, kako obiteljske i druge međuodnose teško možemo jednostavno definirati i smjestiti u kalupe. Možda to nije ni potrebno. Ostaje nam truditi se i iznova ih nadograđivati, kako bi bili kvalitetniji.

Tiho nenametljivo kroz retke ove knjige provlači se i samozatajna i nenametljiva majka. Osoba koja miri ukućane i strpljivo odgaja djecu, imajući pri tom puno senzibiliteta za njihove strahove, snove i nadanja. Možda se donekle uklapa klišej prisutan u književnosti, kad je takav lik u pitanju, ali to joj ne oduzima na snazi i dojmu koji na čitatelja ostavlja. Zabrinuta je za krhko zdravlje dječaka, pa danonoćno bdije nad njim u strahu da za njegovo „falično“ srce. Upečatljiva je scena kad se pješice vraćaju u selo nakon posjete liječniku. Kad dospiju na dio puta koji prolazi kroz šumu, sa obližnjih brežuljka začuje se zavijanje vukova. Majka mu tada samo jače stisne ruku, pa nastave dalje ubrzanim korakom.

Osim šume još je jadan snažan motiv prisutan u imaginariju dječaka koji odrasta u tom izrazito ruralnom ambijentu. Selom se pronese glas da je na obroncima koji ga okružuju nekoga napao medvjed. Lik te životinje, koju zapravo nitko nije ni vidio, naseli se u njegovu maštu sklonu preuveličavanju. Sanjari kako se bori protiv zvijeri koja sije strah među stanovnicima sela. Vidi sebe kao heroja koji seljane oslobađa tereta i straha, kojeg slave svi. Medvjed ga posjećuje u snovima i stalno podsjeća da je tu negdje, kao da vreba. U završnom poglavlju čitatelj svjedoči svojevrsnom finalu te fascinacije, kad dječak uzima očevu pušku, puni je i kreće u konačni obračun, odlučan pronaći zvijer i suočiti se s njom. Na samom kraju Karakaš ispisuje nekoliko efektnih slikovitih rečenica, nakon kojih čitatelj spokojan može zatvoriti knjigu: „Hodam, gazim čas po mahovini, čas po debelim slojevima staroga lišća: grančice mi pod nogama krckaju kao koščice u stopalima. Oko mene noge divovskih stabala: jedva se probijam. Kako ulazim dublje, šuma je sve gušća, mračnija. Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi.“