Usputne bilješke

Već duže vrijeme, od kad se intenzivnije zanimam za fotografiju, u potrazi sam za nekom knjigom koja će znati proniknuti u tajne tog medija i dobro ga opisati. Ne mislim pri tom na foto-priručnike, kojih ima vrlo dobrih i mogu pomoći kad ste početnik, ali u njima su uglavnom savjeti i opisi koji se odnose na tehničke i estetske komponente fotografije, koje se uz povećani trud i interes mogu naučiti i savladati. Mene kod fotografije ponajviše intrigira treći aspekt, vjerujem najvažniji, onaj psihološki. U kakvim okolnostima je pojedina fotografija nastala? Koja je njezina namjena? Koliko spretno autor interpretira stvarnost? Kakvu impresiju gledatelju želi prenijeti? Kakav dojam na njega ostaviti? Uspijeva li pridobiti pozornost? Koja je njegova priča, pa ako hoćete i životna? Na takva pitanja možda može odgovore imati dobra književnost. Kad sam uzeo u ruke knjigu „Povijest svjetlosti“ mladog češkog pisca Jana Němeca, već letimičan pogled na naslovnicu na kojoj je stilizirano ljudsko oko, koje u sredini ima fotografsku blendu, dao mi je nasluti da sadržaj knjige krije zanimljivu foto priču. Dodatno me zainteresirao pomalo intrigantan i smio naslov. Kad sam otraga pročitao kratki opis definitivno sam odlučio da ću je posuditi i pročitati. To je obiman biografski roman u kojem autor na zanimljiv način, u formi u kojoj se pripovjedač obraća glavnom liku, ispisuje sagu o životu poznatog češkog fotografa Františeka Drtikola.

Němec nas uvodi u priču kronološki, prezentirajući na početku djetinjstvo glavnog junaka u češkom rudarskom gradiću Příbramu krajem devetnaestog stoljeća. Rano Frano pokazuje zanimanje za slikarstvo, želi upisati višu gimnaziju, sanjari o akademiji u Pragu, ali uspjeh u školi ne obećava takav ishod, pa otac pronalazi kompromisno rješenje i upisuje ga u školu za fotografa. Nadalje pratimo njegovo naukovanje u lokalnom foto-studiju, gdje se upoznaje sa osnovama zanimanja, ali nije u prilici pokazati kreaciju jer ga vlasnik koristi za pomoćne tehničke poslove, pa gotovo cijelo školovanje provede u tamnoj komori okružen kemikalijama. Pisac u pripovijest vrlo vješto komponira dijelove u kojima glavnu ulogu igra svjetlo i način na koji ga, sada već tinejdžer Franc, poima i postepeno razumijeva njegove zakonitosti. Autor tako kao da i sam piše svjetlom, a njegovi reci su kao negativ i obrnuta slika koju čitatelj treba razviti, fiksirati, osvijetliti, povećati i okrenuti radi lakšeg razumijevanja i potpunog doživljaja. Jedan od presudnih događaja, koji je dobrano odredio njegov umjetnički i životni put, je upisivanje na višu fotografsku umjetničku školu u Munchenu. Tu mladić Franzi otkriva čari velikog grada, upoznaje zanimljive ljude, posjećuje kavane i pivnice i širi vidike do neslućenih razmjera. Pohađa zanimljivu nastavu na kojoj kreativni predavači stavljaju naglasak na umjetnički potencijal fotografije i to predano prenose na polaznike. U prilici je stvarati vlastite radove i kreativno se izražavati. Do izražaja dolazi njegov talent i osobnost, pa na kraju školovanja biva proglašen najboljim u klasi i nagrađen medaljom i novčanom nagradom. Na zajedničkoj završnoj izložbi predstavlja se sa nekoliko portreta i pejzaža koji plijene pažnju posjetitelja.

Životni put mladog Františeka nastavlja se trogodišnjim služenjem u vojsci, nakon čega pokreće foto-studio u rodnom gradu. Posao mu baš ne ide pa je u prilici nadahnjivati se čitanjem i fotografiranjem okolice. U jednom unutarnjem monologu postavlja sebi jednostavno, ali znakovito pitanje: Kako nagovoriti objektiv da postane subjektiv? Němecova knjiga povremeno zatekne čitatelja s takvim minijaturama, koje plijene pažnju i potiču na razmišljanje. Nakon neuspješne poslovne epizode seli Prag, koji mu daje priliku primijeniti znanja sa studija i iz njega izvlači na površinu potencijal i kreaciju. Pokreće umjetnički atelje s partnerom koji spremno ulaže novac. U velikoj konkurenciji praških foto-studija nameće se kao poželjan portretist kojem hrle slavne osobe iz tadašnjeg javnog života. Prvi je češki fotograf koji se usudio izložiti, za to vrijeme, vrlo smjele, foto-aktove. Němec čitatelju kroz priču suptilno približava tu vrstu fotografije koja koketira s erotikom, ali uvijek kroz umjetničku formu, izbjegavajući pri tom banalnost. Drtikol je taj umjetnički izraz, sudeći prema napisanom, doveo na jednu vrlo visoku estetsku i izražajnu razinu.

Čini mi se da nema dobre priče, ako njeni protagonisti nisu smješteni u nekakav povijesni i sociološki kontekst. Tako osim osobnosti i međuodnosa s okolinom živote likova oblikuju i na njih neposredno djeluju društveni događaji. Jedan od važnijih, za Františeka Drtikola bio je prvi svjetski rat u kojem je aktivno sudjelovao od početka do kraja. Autor nam taj dio njegovog života predstavlja u središnjem djelu knjige kroz intermeco koji se sastoji od kratkih pisama koje je vojnik Frana slao djevojci u Prag. Čini to oskudno, ali dovoljno upečatljivo da nas podsjeti na te četiri mračne godine dvadesetog stoljeća, koje na najteži mogući način mladića pretvaraju u muškarca, tjerajući ga da praktički preko noći sazrje i počne svijet gledati drugim očima. U ratnim godinama Drtikol ne fotografira, ali se često vraća djetinjoj ljubavi, slikarstvu koje mu je utočište i bijeg od surove stvarnosti koja ga okružuje.

Nakon Velikog rata slijedi povratak u Prag i ponovno bavljenje fotografijom, oživljavanje studija, na neki način. Sada već renomirani stvaralac opet privlači pažnju svojim radovima, pa osim umjetnika, pred njegovu kameru staju mnoge poznate i važne osobe uključujući i predsjednika mlade Čehoslovačke republike Tomaša Masaryka. Eksperimentira s novim tehnikama, od kojih neke postaju uspješni patenti. Izlaže u inozemstvu i osvaja nagrade, što doprinosi tome da postaje međunarodno priznat i poznat. U to vrijeme započinje ljubavnu vezu, koja kasnije rezultira i brakom, s poznatom plesačicom Ervinom Kupferovom. Time postaje dio praške umjetničke elite, ali taj svijet s vremenom mu postaje isprazan i izlišan i sve lošije se osjeća unutar njega. Na jednom mjestu uspoređuje ga s ruletom u kojem kuglica lupka i poskakuje od broja do broja. Praćenje iste stvara nemir i tjeskobu, a svi protagonisti te igre klade se samo na jedno, svoj ego. Erva mu rađa kćer, ali brak dvaju umjetnika izrazite osobnosti, možda i zbog međusobne sujete i ljubomore, ne traje dugo. U vrijeme krize u vezi i nakon razvoda počinje njegov interes za spiritualno, pa u tom razdoblju nastaje nekoliko autoportreta prilikom meditacije. U tom djelu knjige Němec kroz priču o Drtikolu piše o unutarnjem svijetlu, koje je simboličke naravi, ali ga on u trenucima samospoznaje na neki način otkriva i to ga duhovno ispunjava. Svjetlo je vrlo upečatljiv motiv i kada ode u posjet majci, pješačeći iz Praga puna dva dana. Sudjeluje potom u tradicionalnoj Povorci svjetla, koloni hodočasnika, koja se sa svijećama u rukama u večernjim satima, uspinje stubama prema crkvici iznad grada.

S vremenom raste njegov interes za istočnjačka učenja i budizam. Provodi vrijeme meditirajući i promišljajući, a studio postaje mjesto za seanse na kojima debatira s ljudima sličnih interesa. To dovodi do postupnog prestanka fotografiranja i okretanja duhovnosti, pa ga okolina sve više percipira kao čudaka. Ima to i svoje financijske posljedice, pa je prisiljen prodati studio i opremu, oskudno životareći i oslanjajući se na staru slavu. Cijeli život inspirira se svjetlom, pa tako u knjizi, koju piše, teoretizira i radi paralele između svjetla i svijesti. Kompletan stvaralački foto-arhiv daruje muzeju i seli se iz Praga, da bi zadnjih dvadesetak godina života proveo uronjen u neki svoj svijet. Po treći put u životu okreće se slikarstvu i u miru provodi dane slikajući apstrakcije koje možda dobro ilustriraju njegov nemiran i smio unutarnji svijet.

Pisanje ove knjige zahtijevalo je opsežne pripreme i strpljivu pretragu raznih arhiva. Ispričati uvjerljivu priču o umjetniku koji je rođen još krajem devetnaestog stoljeća, a dobar dio života je proživio u turbulentnoj prvoj polovici dvadesetog, nije lak zadatak. Ipak to je romansirana biografija koja piscu da je slobodu utkati fikcionalne fragmente, što on sam u bilješci navodi. Mišljenja sam da nema potrebe detektivski na internetu istraživati što je fakt, a što plod piščeve mašte i imaginacije. Ovako prezentirano djeluje više nego uvjerljivo. Iako, priznajem da sam upisao František Drtikol u sveznajući Google i pročitao par natuknica i naravno razgledao dostupne fotografije među kojima prednjače aktovi i portreti. Jan Němec ovu knjigu piše nepretenciozno, a opet plijeni pažnju svojim rečenicama i originalnim stilom. Na prostranoj bjelini papira idealno eksponira, raspršeno i prigušeno osvjetljuje, dinamično kadrira i stvara tako portret umjetnika zagledanog u čitatelja, a iza njega slaže pozadinu koja je kontekst i kulisa. Nisam neki stručnjak, ali dojma sam da je i prijevod vrlo dobar i da od izvornika ne odstupa puno. Nije mi bio cilj sadržaj ovog djela prepričati. Ono što navodim su samo natuknice, dijelovi koji su me se dojmili. Tekst je puno opsežniji i sadrži mnoštvo događaja i detalja koji čine panoramu umjetnikova života i dobrano prenose duh epohe u kojoj je djelovao i koja ga je oblikovala. Ova knjiga može poslužiti kao poticaj svakome kome fotografija nije samo puko preslikavanje stvarnosti, zamrzavanje trenutka, beskrajni snapshotovi ili samodopadni selfiji. Ako se ovim medijem hoćete kreativnije izraziti, prenijeti neku poruku gledatelju, zadobiti njegovu punu pažnju, Němecova knjiga vas može u određenoj mjeri nadahnuti. Uživat će u njoj i ljubitelji pisane riječi, brodeći kroz tekst koji se lagano valja prema cilju, kao Vltava kad dospije u prostranu ravnicu.