|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
by Tincha
...još jedna djevojka ukradenog srca...
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
ČITAM
Tonka-zanimljiva i draga,
Selma,
All alone,
Skladateljica snova,
Provincijalka,
Rainbowsky,
Avatea,
bottomofmysoul,
unfaithful girl,
popocatepetl,
FemFem,
cvjetovi zla,
Amy,
Čudo,
Miki,
Teuta,
Megane,
lolita,
zara,
poeta,
pozoy,
PROdotes,
Fem,
Nice Guy,
vrag s licem anđela,
sss,
angel in dark,
cranberriesica
Moj mail doe_doris@yahoo.com
MOJA ARHIVA
tijelom žena, srcem stijena
ponovo na istom
kao nekada
ne mogu više ovako
mislila sam da te neću sanjati
to što vidiš, suza to je
uz tebe izgubim dah…
zašto?
lijep i sunčan dan
zločesto…
nikada…
nemam riječi
zdravo za gotovo
put putujem...
povratak kući
nešto drugačije
vrijedi, zaista…
svatko ima Nekog Svog
nažalost
dok ljuljaju se kreveti
kontrola podsvijesti
vatromet
vječna nada
još jedan kraj
sve se vraća, sve se plaća
da li sam nešto značila tebi
poneki leptir
vjerujem
srušio se moj svijet...
c´est la vie
nije me briga
posljednji oproštaj
još poneka istina
zalazi sunce
priznanje
jedna bajka
hvala ti što nisi
slučajno te sretoh...
srce je zapelo
kako divan dan!
zanimljivosti
smućeno jedno more
vrijeme i prostor
vruće, vruće
bojim se...
usne kao čokolada
ljeto ide,kako si mi ti?
Bolje biti sam, nego sa bilo kim
Najveća pobjeda
Filmski nestvarno
sjećanje, samo to
ludim
nesuđeni
-sinoć-
nešto veoma dugo
vidjela sam mu u očima
ljubav
Hm...da...
I ti tiho ode
From here to eternity
Zašto sam se ja zbog tebe pretvorila u depresiju? Zašto si ti za mene toliko poseban? I kako uopće možeš biti netko toliko poseban u mome srcu kad si mi nanio toliko boli? Zar su zaljubljeni ljudi stvarno toliko nebulozni i slijepi? Došlo je do toga da samoj sebi idem na živce...
Razmišljam o tebi, sanjam te, želim te, plačem, cvilim i jaučem. Čemu? Kad tebe baš boli briga... Uvijek je vjerojatno tako i bilo. I sad je. Moja tugovanja ništa neće promijeniti. Ne vidiš ih ni ne čuješ. A i da čuješ, sumnjam da bi to nešto značilo.
Zašto si ja onda to dopuštam? Mučim sebe, a i druge ljude. Prijatelje, i neke normalne dečke koji su možda zaslužili priliku, a meni se taaaako ne da ni pogledat ih jer ˝znam da nisu bolji od tebe˝. A možda baš i jesu. Možda bi me baš voljeli, cijenili i poštivali. Ono što ti nikada nisi. Nadam se da je sve ovo što sam shvatila barem mišji korak prema zaboravljanju.
Ne želim više biti sjena. Želim ponovo postati čovjekom.
Ne želim biti gusjenica. Želim postati leptir. Makar živjela kratko, pobrinula bih se da to bude veličanstveno i sretno. Ipak, dosad mi se činilo da je ta kratka veličanstvenost moga života kao leptira bila vrijeme tebe i mene, vrijeme nas. Sad više nisam u to toliko sigurna. U biti, to i jest bilo to, ali zašto i leptir ne bi dobio drugu priliku? Zašto leptir nakon veličanstvenog života, ne bi dobio priliku za još boljim, sretnijim i ljepšim životom? Ili barem jednako lijepim?
Ja vjerujem da svaki leptir dobije još jednu priliku, samo da od njega ovisi hoće li je iskoristiti. Kad moja dođe, želim biti pripremljena da je mogu raširenih krila dočekati i prepoznati... I do kraja ju iskoristiti, a ne plačući gubiti vrijeme i propustiti... Kao što naša Provincijalka kaže: ˝Jedan je život i što u njemu propustimo, propustili smo zauvijek.˝ Jer, nema prilika baš na bacanje, pa ih lukavo moramo prepoznati.
Zato sam odlučila odsad dobro paziti. Pošto sam s pričom o nama došla do dna i od mene je ostao samo pepeo, uz ovaj novi entuzijazam i snagu jedino mi preostaje veličanstveno se iz tog pepela ponovno roditi. Kao feniks. Jaka. Samouvjerena. Nepobjediva. S novom prilikom na obzoru.
Prilikom koja na nikakav način nije povezana s tobom.
Ovaj vikend nisam bila vani. Jednostavno objašnjenje - nije mi se dalo. Zašto mi se nije dalo? To je već neka druga priča... Ovaj vikend me uhvatila neka nostalgija i sva sam bila u razmišljanjima... Po stoti put isto. Šta bi bilo da je bilo?
Zbog toga sam ovaj vikend provela na našem mjestu... Tamo se bude sjećanja, pa se lakše ufuram u depresiju... A i... priznajem, željela sam te vidjet... Nekako sam te se zaželjela na taj način... Samo da te vidim, pozdravim... Opet zavedem... Ups... Da, istina, živa istina... Htjela bih vidjeti sad nakon ovih mjesec dva, kad me vidiš, dal ćeš imalo trznut... Dal ćeš namjestit onaj svoj izluđujući pogled koji je uvijek bio dovoljan nasprem moje beskrajne ljubavi koja nikad nije bila ni blizu dovoljnom... Baš me zanimalo. Došla sam tamo s pet kila parfema kojeg si obožavao... Nije meni ni bilo do nečeg... Samo sam željela vidjet dal ćeš me primjetit... To bi bilo dovoljno. Samo da ti u očima vidim da me želiš. Da sam ti ipak nešto značila. Samo nekakav znak da bih te mogla opet imati. Opet. U vrućoj, proljetnoj, zanesenoj, nezaboravnoj noći. Samo ti i ja, noć i strast. I moja ljubav. Tebi nebitna, pa ovdje stoji zadnja.
Samo sam to htjela vidjet. Izgleda da je bilo previše jer...nije te bilo... Kako te nije bilo? Na našem mjestu? Našao si sreću drugdje, s drugom?
Ma briga me. Znamo i ti i ja da bolju od mene nećeš naći. Za sebe bolju. Nikad. Jer dala sam ti sve. I šta si tražio i šta nisi. Šta sam mogla i šta nisam. I nudila sam još. Bila sam voljna dati još. I još i još. I to vrlo dobro znaš. Voljela sam te kao što nikad nitko nije i neće. Jednom ćeš to shvatit. I bit će ti žao. Bit će ti žao što nisi tu...
A do tad, ja ću i dalje pjevati s dobrom starom Nedom
Makar iz inata dođi mi na tren, moja nevoljo, usnama od zlata platit ću ti sve, moja glavoboljo...
Oh, Bože da mi te prominit
ili tebe ili sebe, isto je
moglo bi bit'
da je lakše umrit'
nego judima reć' oprosti...
Jednom kad usne
ne budu htjele
u strancu utjehu tražiti,
suze će srcu šapnuti
da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo
gdje je jedino voljelo...
Kada tuga jednom
na vrata dođe
a samoća zaboli,
hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti?
What goes around comes around...
Čekam dan u kojem ćeš ti mene tražiti...i moliti...voljeti.
Sanjam...kad će se i moj san u javu pretvoriti?
Dragi moji, samo da vam javim da sam živa... Prošlo je i to... Famozna norijada. Ono glupo vrijeme mi uopće nije pasalo, ali ni to me nije spriječilo da dođem doma u pet ujutro i prespavam cijeli današnji dan... Sve u svemu nije bilo loše, napili se 
, zabavljali, plakali... I zasigurno smo imali najbolje majice! 
Zato danas imam osjećaj da sam cijeli dan jučer radila ovo 
... Fakat boli glava... 
Danas mi je završila škola... I bila sam pjevala, i bila sam vrištala, i bila sam ludovala, i bila sam nasmijana... O, kako sam se samo smijala.... A kako ću tek sve to sutra... I pjevat ću, skakat ću, pit ću, zabavljati se, smijati se.... A jesam li bila sretna, hoću li sutra biti sretna?
----------- Ravna crta. Jedna briga manje, nakon koje dolaze još veće. Prijamni, fakultet, rad, rad. Novi ljudi, novo okruženje, novo sve. A bar bi ti trebao znati da ja ne volim ništa novo. Nedavno sam tebe izgubila. Sad ću se odvojiti od prijatelja. Bit ćemo si mi super i dalje, naravno, ali.... neće to biti to. Neću ih viđati svaki dan.
Neću se svakodnevno smijati sa svima njima... Neću se smijati našim novim provalama, dogodovštinama i situacijama.... smijat ću se samo lijepim sjećanjima...
Ne volim odvajanja, ne volim rastanke, prijelaze i opraštanja.... Takve stvari mi ne leže.... Ne volim novo... Iako mi se ispočetka cijelo to srednjoškolsko društvo nije sviđalo, vezala sam se za sve njih i našla neko utočište u tim ljudima... Kako ne bih kad ih gledam svaki dan... A ja kad se usidrim, i utoplim, taman namjestim i uživam, nemam potrebe više se od tog mjesta odvajati. Daje mi sigurnost, osjećaj da me to nešto štiti i čeka... Zato volim stare prijatelje, dugo su tu, bit će i još… Zato ne želim otići iz tog razreda, četiri godine nečeg lijepog…čemu da završi? Zato volim obitelj… Uvijek je tu. I zauvijek… Pruža sigurnost i zaštićenost. Zato volim naše mjesto. Opuštena sam i bezbrižna. Bila. Zato volim našu ljubav, mili… Uvijek si bio nježan, pažljiv, bio si mi utočište… Oaza mira…. Zato ne želim nikog drugog… Ja moram imati neko mjesto na koje mogu baciti sidro ljubavi…. Kad sam se već s tobom opekla, ne smijem si dopustiti to ponovno… Radije ću plakati nad jednom ranom, nego nad dvije na jednak način uzrokovane… Mojom krivicom. Na greškama se uči. Ja sam na svojoj naučila. Možda prenaštrebala, ali to sad nije bitno...
Bitno je da mi se u ovih, evo, prvih nekoliko mjeseci ove godine život promijenio skroz naskroz. Sami rastanci, tuge, i muke.
Izgubih tebe. Sad gubim njih. Dva utočišta. Izgubih i naše mjesto. Tamošnje prijatelje. Završih najbolji dio svoje mladosti, školovanje i đačke muke. Izgubih mogućnost markiranja tjelesnog, pisanja lažnih ispričnica i odlazaka na najluđe izlete. Ode i onaj famozni veliki odmor. Izgubih dane spavanja pored tebe, nježnih poljubaca, riječi, dodira... Treba se na to sve naviknuti... Budem počela prekosutra, ako me ne bude jako boljela glava... Treba se puno toga sutra, a ja bih trebala napokon naučiti kako se najljepše rastati....
Dosad mi to nije išlo, al svakodnevne kave s ovakvim prijateljima želim lijepo pozdraviti... Iako mora i to biti bolno... Bar kad sam ja u pitanju....
Pamtit ću vas zauvijek, znam da hoću... Pa i kad svega nestane, sjetit će se nebo i rijeke neke koliko smo toga prošli... Pričat će cvijeće o danima sreće, pričat će noći kako je kraj jednom morao doći, kako je tako suđeno svima... Dođi će druga djeca, sjest će na naša mjesta, prolazit kroz dobro, zlo ili nešto treće, baš kao i mi u onim trenucima sreće...
Ne znam... Moje vječno pitanje – zašto je sve tako kako je? Ja hoću drugo, želim ljepše, želim bolji svijet...!
Puna mi je ona stvar muških. Ne svih, dakako, nego onih kojima je svrha izlaska zbarit nešto.
I bila tako ja jučer lagano vani, tamo gdje sam se družila s Onim Koji Se Nije Javio. Laganini. Cugica, čagica. Nakon malo više cuge, malo i poludim. Tko me zna, zna da to nije ništa neobično. To znaš i ti. Zato si me uvijek pazio... No, nekima je to poziv da krenu u lov na malu. I to još prijatelj Onog Koji Se Nije Javio. Naravno, dobio je odjeb. A Onog Koji Se Nije Javio nije bilo. U žaru alkohola i moje muzike prvi put da mi je sve i svatko bio ravna crta. Stvar je u tome što ne želim nikog osim tebe, a tebe više ne mogu imati. Zato ne želim više ništa. I nikog. Nikada.
Ali, tako nema smisla živjeti. Ne želim vječno biti sama. Ja sam jedna od onih koji dišu za ljubav.
Uvijek postoji nada da se opet sretnemo...ti i ja...
U nekom ljepšem, pogodnijem i sretnijem vremenu... Vremenu kad ćeš i ti mene voljeti...
Nemoguće? Je li, zaista?
Ma tko tu išta zna...
Evo, nakon dugo vremena bila sam sinoć na piću na onom mjestu. Koje je nekad bilo moje, pa si ga ti pretvorio u naše. A više nije ni to. Sad je...ničije. Sad je to jedno posve neobično mjesto koje budi mnogo, čak previše osjećaja. Previše različitih osjećaja koji se sudaraju u srcu i glavi i uzrokuju raspad sistema.
Prvo me obuzeo topao osjećaj mira, jer sam napokon bila svoj na svome, opuštena i jednostavno...mirna.
Tu se priključila nostalgija. Famozna terasa, naša terasa. To je jedino što nije bilo moje prije nas.
Onaj miris... prokleti miris tog mjesta ispremiješan s mirisom najljepšeg godišnjeg doba. Našeg godišnjeg doba. Proljeća.
Nostalgija. Flashevi. Proljeće 2005. Ja. Ti.. Upoznavanje. Mi. Naše mjesto. Prijatelji. Zabava. Smijeh. Alkohol. Jedan BMW. Sreća. Ljubav. Sve.
Zatim, slijedila je uzbuđenost. Što se promijenilo?
Tu je i tjeskoba... Što ako te vidim? Joj, ako te vidim....
Razočaranje...ništa nije kao prije...
I neizostavna tuga.... Zašto se sve nepovratno mijenja? Zašto se ne može vratiti na staro? Barem na jedan dan.... samo jedan dan....
Nedostaje mi naša ljubav, mila
bez nje se život kruni uzalud
nedostaješ mi ti, kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud.
Ja znam da vreme svemu menja boje
i da je silan sjaj pomračilo
al' meni, eto, ništa sem nas dvoje
nije značilo….
.....ja znam da vreme uvek uzme svoje
i ne znam što bi nas poštedelo
al' meni, eto, ništa sem nas dvoje
nije vredelo.
Jedan dan takve sreće...dala bih sve...sve...sve...sve...sve...sve....
Bio si tamo. Samo se jedna stvar promijenila od prošlog proljeća... Ja sam te čekala...na famoznoj terasi. Na našem mjestu. Nije te bilo. Bio si unutra. S prijateljima.
Ah, barem znam da ni ti nemaš nikoga. Sam si. Kao i ja.
Nisam te vidjela. Ali, u prolazu, na putu do wca, čula sam tvoj smijeh. To me dokrajčilo, stari moj. Vjeruj, nije bilo dobro. Taj smijeh je bio zaštitni znak nas.
Nas više nema. Tvoj smijeh je još tu. Samo da ubija vraćanjem sjećanja. Koliko god ja mislila da jesam, ili se pravila da jesam jaka, suza je pala. A nikada prije tamo nisam plakala. No, za sve postoji prvi put. Samo, muči me što si za puno previše mojih prvih puta kriv ti. Promijenio si me. Okrenuo si mi život za 360.
Svejedno, nije mi žao. Ni najmanje. Jer bilo je lijepo. Bilo je savršeno. Bilo je to ono nešto za pamćenje. Samo šteta što je završeno. I koliko god sad sve to boli i tako je kako je, toliko sam ti zahvalna što si makar toliko svog života posvetio i poklonio meni. Samo meni. I nadam se da je i tebi nešto značilo. Nadam se da je i tebi bilo lijepo. Nadam se da se ponekad sjetiš nas. I nasmiješiš. Nadam se da se ponekad sjetiš reći: ˝Joj, ona mala. Bila je tako draga, a koliko me tek voljela...˝ I još se nadam da sve to cijeniš.
Jer bilo je ko u snu. I...ponovila bih to još sto puta. Šteta, to znam da ti sigurno ne bi. Ili možda...?
Ponekad netko pravi možda naiđe, ja ostavim ga kada mi je najslađe, jer samo jednom vatra vodi zapali, jer samo jednom sreća tugu prevari...Jedini...samo s tobom lep je bio svet, samo ti si bio vatromet....
Danas, na kavi sa svojom najboljom prijateljicom, dotakla sam temu koja se ticala mog jučerašnjeg posta. Baš smo počele pričati kako nas ti neki dani stvarno mogu oprati...kako smo nekad stvarno brutalno nadobudne...lude i napaljene...
Na to se ona nadovezala da bi u tim danima svakog zgodnog tj. privlačnog dečka. Tu sam se zamislila. Sjetivši se svog jučerašnjeg posta stvarno sam se zamislila.
Ja ne bih svakog dobrog. Ja bih Njega. To sam i jučer napisala.
Kako je moguće da u tim napaljenim danima ja ne bih nikog nego njega? Dobro, bih možda još ovog jednog. Ali to ako. Sigurno ne bih bilo kojeg dobrog. No way, no how....
Možda...Možda je stvar u tome što je seks meni nešto posebno... To sam isto jučer napisala. Meni to nešto znači. Nema toga sa svakim. Meni je on bio prvi. I zasad jedini.
Možda ja u svojoj podsvijesti slažem kombinaciju tipične ženske sheme. Seksom ću ga zadržati. Iako sve mi kažemo da tako ne razmišljamo, nije istina. Možda svjesno ne, ali ta neka lampica uvijek gori. Tamo negdje u podsvijesti.
Ako čitajući ovo, cure, komentirate da sam luda, odgovorite - zašto onda uvijek nakon seksa očekujemo da se jave? Ili šta će reći? Bilo kako bilo, nešto očekujemo. Neki znak, pokazatelj smjera razvoja situacije.
Shvativši sve ovo, prevrtila sam film u glavi. Nisu me dočekali baš oduševljavajući rezultati. Tek danas sam shvatila koliko gro puta sam ja to napravila. Spavala s njim s ciljem tj. mišlju ili nadom, ne znam ni sama više, da će se on napokon zaljubit, tra la la.... Da će to završit drugačije, lijepo, onako kako sam uvijek željela. Cure, kad ćemo shvatiti da film s istim početkom i zapletom ima uvijek isti kraj?
Ja to svjesno razumijem, ali podsvijest ne. Ona uvijek brije na svoj film. Nikad odigran. A i lukava je. Tek poslije shvatimo šta smo napravile. Je li ju moguće kontrolirati? Mislim da ne. Zašto bi se onda tako zvala?
Kako smo mi žene promjenjivog raspoloženja i želje nam se tako lako mijenjaju... Od nemogućih snova drugi dan pređemo na mrvu ili postanemo brutalno perverzne... A sve su krivi prokleti hormoni... Kad same sebe ne shvaćamo kako će nas shvatit muškarci...?!?
Danas nisam tužna. Ne razmišljam previše o tome što je bilo. Ne razmišljam zašto je bilo, ni kako se desilo. Ne zanima me ni zašto je završilo. Ta i slična razmišljanja danas se ne motaju po mojoj glavi, iako ne mogu garantirati da se sutra neće... Sve je relativno... A moje raspoloženje posebno...
Danas nisam tužna, ne žalim, ne patim, ne boli me i ne plačem...
Danas je jedan od onih dana. Znate, cure, oni dani kad vas počnu šorat hormoni tolikom brzinom da vam se zavrti u glavi. Oni dani kad razumijete konstantne nezasitne muške tjelesne potrebe. Oni dani kad baš vas ne zanimaju razgovori i slično, kao što njih nikad, a danas iz baš za inat ˝boli glava˝. Ili su umorni. E, danas je takav dan. A ja nemam Onog Svog pored sebe.
Danas mi nije do razgovora, objašnjavanja, ispričavanja, opraštanja i svih tih komliciranih stvari. Da ga vidim, ne bih ga ništa pitala. Bilo bi mi svejedno. Samo bih ga zatražila da bude još jedanput. Ništa me drugo ne bi zanimalo. Samo mi, mrak, strast, želja i zadovoljstvo. A najveće je s njim. Jer, nije sve u fizičkom spajanju tijela. Potrebno je, osim kemije i želje, određena doza....ne bih to nazvala ljubavi, jer je očito da on to nikada nije osjećao baš toliko kao ja da bi se to moglo nazvati ljubavlju...određena doza...nečega...jednostavno nečega...vjerujem da svi znate što mislim, ali ne mogu to opisati.. Uz to, užitak je neopisiv. A i moji hormoni se smire.
No, ja nemam njega. Ja nemam nikoga. Sve se uvijek vrati na isto.
A stvarno ga ništa ne bih pitala ni tražila. Ništa ne bi morao obećati.
Danas mi je na pameti samo to. S njim. Ponovo.
Pitam se...da sve ovo zna, bi li i on želio?
Opet... Samo ti si mi u mislima... Ova glupa nedjelja za sve je kriva. Ovaj glupi opušteni bezbrižni nedjeljni ugođaj kad nemam šta radit, pa krenu teške i bolne misli.
Danas je bila dovoljna samo jedna pjesma i eto...opet suze...
Nažalost te znam,
nažalost spavaš s drugim,
nažalost sam sam,
a boli mlada duša kao stara kost
jer volim te, nažalost...
Di me nađe ta prokleta pjesma? Da, volim te...nažalost...
Nisam te vidjela...ima mjesec dana...vjerojatno si shvatio, to jest, ne vjerojatno, nego jesi, da izbjegavam naše mjesto...Mjesto koje nikada prije nisam izbjegavala, već šest godina... Mjesto gdje sam provela najljepše dane svoga odrastanja, mjesto gdje su mi svi prijatelji, svoju oazu mira koja se pretvorila u pakao...nažalost...Mjesto koje prije godinu dana nije bilo naše nego moje, a ti si ga pretvorio u naše...bezobrazniče...sad kad dođem tamo, znam, vratit će se sjećanja...iz prve ruke....a to je nekad bilo moje mjesto...dok nisi došao ti...prijatelje nisam vidjela mjesec dana, izlazim s ljudima koji mi nisu dragi...sve si kriv ti...tako bih željela doći tamo...opet...ali kao da nikada ništa nije bilo...doći onako nasmiješena, samouvjerena i ponosna kakva sam bila prije nego sam tebe upoznala...doći, pozdraviti sve prijatelje, smijati se s njima bezbrižno i uživati u životu...kao što sam s njima uživala punih pet godina...prije nego sam tebe upoznala....volim to mjesto i žudim za njim, ali...žudim i za tobom, a nemam te i ne mogu više imati...nikada...Ne želim te tamo gledati!Kada si me već tako lagano i bez imalo krivnje osudio na patnju, pusti da patim tamo gdje je to najlakše...sa svojim prijateljima...Šta ti radiš tamo? Ionako svi znaju što si mi napravio i svi ti zamjeraju...to su moji prijatelji... Zovu, traže me, a znaju zašto me nema... I to ti zamjeraju... Ne želim doći zbog tebe... Ne smijem te vidjeti... Ne želim ti pokazati kako sam slaba. Ne želim da vidiš moje suze. Ne želim da vidiš da od one mene kakva sam bila nije ostalo ništa. Sad sam tuga. Vječna tuga. Ne želim da to vide ni oni. Moji prijatelji. Ne želim... Al to je tako... Nažalost.
Sve si kriv ti...gade. Najviše od svega mi smeta što nakon mjesec dana ne znaš nazvat i pitat kako sam, di sam, šta radim...Barem iz pristojnosti. Ma, ne moraš ni nazvati, samo pošalji sms, tek toliko da znam da nisi đubre. Ali, očito jesi...nažalost.
Jednu stvar ti obećajem. Kad dođem barem malo k sebi, kad se lagano oporavim, tek toliko da znam da neću zaplakati kad te vidim, doći ću na svoje mjesto, s najiskrenijim osmijehom ikad, pozdraviti sve prijatelje, čak i tebe koji to nisi i praviti se da nikad nismo bili mi, da to nikad nije bilo naše mjesto i nastavit tamo gdje sam bila prije godinu dana. Po mogućnosti će to biti dan našeg upoznavanja, da zaista zaboravim tu godinu, da ju izbrišem iz sjećanja. To je uskoro, ali nema veze, napravit ću se jaka. Za sebe. Zabavljat ću se s prijateljima, opet u živati u životu, a tebi ću, nakon bezveznog pozdrava, samo okrenuti leđa. Bez ikakve ljutnje, krivog pogleda. Tek onako. Jer mi se ne znamo. Zašto da pričam sa neznancem? Svašta... Samo ću okrenuti leđa. Ne demonstrativno, nikako. Nonšalantno, bezosjećajno, zauvijek.
Sinoć sam bila vani. Nakon dugo, dugo vremena, ozbiljno sam zaružila. Došavši doma u rane jutarnje sate, još uvijek pomalo pijana, pokušala sam si u glavi prevrtit cijelo veče s ciljem davanja ocjene sinoćnjem izlasku.
Duboko vjerujem i znam da ni jednom prilikom nisam toliko popila. Ni onda u mlađim danima kada sam cjelokupan sadržaj nakon konzumacije iz sebe izbacivala. Po tome bi izlazak bio odličan. No...
OPREZ! Cijela stvar je bila za mene poražavajuća. Činjenice toliko uvjerljive da umreš od tuge... Opet sam pokleknula...
Prvo, došla sam na mjesto gdje sam se zadnji put družila s već spomenutim poznanikom, koji se, naravno, nije javio. Da, pa to sam ja, zašto bi se meni netko javio... Njega nije bilo, ali zato se tu našao moj bivši koji je bio potpuno suvišna osoba u cijeloj priči. Recimo da nismo u baš divnim odnosima.
Baš kad sam počela negodovat zašto nema onog tipa da ga malo skontam jer je stvarno dobar, začula sam prve taktove pjesme koju će mi Moj Netko jednog dana pod prozorom na koljenima i u suzama pjevati... Da, da, mo´š mislit...
Sanjao sam da si kraj mene i da mi opet pripadaš sva, sanjao sam to i molio nebo da me ne budi iz sna... ...nisam našao mir ni sa jednom od sto, samo dublji je vir što me vuče na dno...
Sve mi tvoje nedostaje, otkad se bez tebe budim.
Sve mi tvoje nedostaje, bojim se da ne poludim.
Sve mi tvoje nedostaje, tražim oči kao tvoje.
Sve mi tvoje nedostaje, vrati mi se milo moje...
Činio sam gluposti mnoge, da otjeram te od sebe ja, ni slutio nisam da volim te više od života malena... Sad dolazim pod prozore tvoje da ugledam te samo na tren...
Tu je krenula suza. Jedna, druga, treća... Što od alkohola, što od sjećanja, uspomena.
On je onaj. The one. Taj. On je Netko Moj. Svatko ima Nekog Svog, kog želi, ne da i... voli. Svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Kao što voli dragog Boga. I drugačije ne ide. I tako će bit za vjeke. A baš sam neki dan razmišljala kako sam počela zaboravljati. Kako ću preboljeti. Ne. Sve je to bila zabluda. I, iako nesvjesno, sve uspoređujem s njim. I svi su nasprem njega nula. Ništa. Ravna crta. Ni jedan nije ni približno blizu. Niti jedan, a pogotovo oni od sinoć. Koliko god sam bila pijana, nije im išlo. Jer ja imam Nekog Svog. Zapravo imam ga u mislima, snovima, željama, sjećanjima, uspomenama i srcu, no fizički više ne. Više ga uopće ne vidim, počela sam izbjegavati naše mjesto. Rekli su mi da će tako biti lakše. Usprkos svemu tome, on je ipak Taj. I biti će...koliko još? Pojma nemam, ali znam da će biti dovoljno da izgorim do kraja. Da mi izvor suza i one boli u srcu presuši. Do kraja.
Kada će se pojavit jedan koji će ga nadmašiti? Taj dan čekam. Taj dan bit ću najsretnija osoba na svijetu. Čekam tu osobu koja će mi, nakon što izgorim, dati poticaj da se kao veličanstveni feniks ponovno rodim. Jaka. Ponosna. Neuništiva. Svoja. Po prvi put nakon dugo vremena, svoja.
Ipak, znam to neće doći brzo, izbrojit će se tu par godina, ako ne i više. Samo želim znati da se i on katkad sjeti. Sjeti sebe, sjeti mene, sjeti nas. Više od toga mi ne treba. Da znam da je i njemu to barem nešto značilo. Najmanju mrvu, samo da nije nula. Da na mene potroši sekund svojih misli, kad ja na njega svoje trošim 24 sata na dan. Jer meni je to bilo više od nečeg. Meni je to ljubav. Samo takva. Prava. Ona koja se jednom dogodi, kratko traje, ali dovoljno dugo da uspije zadati smrtne rane s kojima ipak živi od uspomena koje je bezobrazno pokupila i sačuvala. Ljubav koja se pamti cijeli život. Ona prva i prava. Previše sam si bila dopustila. Glupača. Naš zadnji put intimnog kontakta, zadnji put kad sam mu se predala, kasnije je bio, sasvim slučajno, popraćen stihovima....
Jutro donosi kraj, al prije svitanja, budi još malo moj. Sutra već, znam, ti odlaziš zauvijek...
Ne njoj, doduše, ali nekamo, jer moja ljubav nikad nije bila dovoljna. Zašto? Ne znam. Jednostavno nije. Ne tebi.
U svoj toj opitoj atmosferi sinoć, ruka mi je poletjela prema telefonu, ali je i ona brzo odustala. Nikada nije bilo dovoljno, zašto bi bilo sad? Ne bi, znam.
Opet suza. Iskrena, bolna, nepoželjna. Ali ipak je tu. Uvijek. I zauvijek. Za koju pičku materinu je ti nikada ne vidiš? Molim te mi reci, objasni. Nećeš? Nije me briga.
Ja ću i dalje plakati u nadi da ćeš jednom primjetiti...
Ali, i to već znam-uzalud...
O vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.
Al ja zaludu molim vrijeme neka stane-
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći ˝Lakše˝, al sjaj zore rane
Već je razbi siv.
Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala
- Prolaznici mi!
Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l´ opet dati
Čas taj, tako drag?
O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?
O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo, sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!
I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori, što čuje, vidi, diše:
˝Ljubav bješe to!˝
(Alphonse de Lamartine, ˝Jezero˝)
Evo, vratila sam se kući. I to još jučer ujutro, a trebala sam doći tek danas naveče. Eh, duga priča... Sve što želim danas je odmoriti se, lijepo naspavati i uživati. To želim i vama, da vam ovaj praznik rada stvarno prođe bez ijedne misli o poslu, školi i sličnom.
Jučer sam išla van...ha ha...nije ono što mislite. Nisam išla tamo i nisam vidjela njega. Nego, dogodilo se nešto što ni sama ne mogu objasniti.
Ne želim sve to u pojedinosti pisati, reći ću samo da se vani našao dečko kojeg znam iz viđenja otprije. Malo stariji, zgodan, šarmantan... I počeo on nabacivat sprehice, dok je meni automatski u glavi bilo i iz ustiju izlazilo odbijanje... Međutim, naočigled sviju prisutnih, nakon gotovo cjelonoćne priče i plesa, kada me krenuo poljubiti, ja nisam okrenula glavu. Naravno, ništa više od malo diranja preko hlača nije dobio. To ni pod razno. No, svejedno, začudila sam samu sebe. I ne mogu reći da je kriv alkohol, kad nije. Nisam baš bila raspoložena, onako umorna s puta, pa sam cijelu noć pila sokić.
Ali, ljudi, ja sam uspjela poljubiti drugog dečka! Dobro, nije da nisam razmišljala o njemu, ali ipak...
Jer, otkad sam njega upoznala, drugog dečka nisam ni poljubila... A ima već...godina dana...
Mislim da je počelo. Iako će on uvijek biti najdraži, najbolji i najvažniji, nikad zaboravljen, vječno voljen i neopisivo poželjan, bilo je i vrijeme da se počnem opušteno družiti s drugim ljudima. Ali, nakon ovog jučer, shvatila sam da to nikada neće biti kao prije... Naivno i nepromišljeno. Jučerašnji poljupci meni su bili samo neobavezno slatko druženje.
Ne želim više u nikakve veze, viđanja i odnose takovoga tipa ulaziti. Jednostavno mi se ne da.
Dalo mi se s njim...
Ne želim da se jednom možda opet prepustim, zaljubim i da se dogodi ista stvar.
Zato me jako iznenadilo kada me je nekako sramežljivo zatražio brojček... Ja sam mislila da je to bilo onda i više nikad. Barem sam tako željela. Navikla sam da od mene traže samo jedno. Iako ni ne dobiju, on to uvijek iznova traže.
A, dala sam mu broj, šta sam mogla. Uhvatio me na prepad. Samo, valjda neće nazvat.
Ne želim nikakva mučenja. Da, dobro ste čuli, mučenja.
Žalosno...
Počinila sam grijeh.
Ne vidjevši te više od dva tjedna, još nakon tvog bezobraznog ponašanja, počinila sam grijeh.
To je jedna od stvari, jedna od mojih želja koje sam te zatražila u jednom od zadnjih postova.
Citiram sebe samu...he he...
...tijelo još jednom za vjeke obilježi...
...svojim poljupcima, dodirima, željama, cijelim sobom...
...da nikog drugog nikad ne poželim...
...da samo tebe volim, želim i za tobom žudim...
Oprosti. Zaista mi je žao.
Nakon dugo, dugo vremena, ja sam...ne želim to ni napisati...
Poželjela drugog.
Uhvatila sam se da razmišljam o dotičnoj osobi od neki dan... i poželjela sam ga... razmišljala zašto ne zove...razmišljala kako je drag, pažljiv i nježan kao što si ti nekad bio...nekad bio... zašto više nisi?... ...razmišljala sam kako isto priča kao ti, isto me dira kao ti... a ima i isti pogled... onaj nježni, sneni, čarobni... podsjetio me na tebe... a kako tebe više ne mogu imati, tražim te u drugim ljudima... to je, vjerojatno...
Sad sam postala njega željna, i čekam taj poziv, iako znam da nikad nije bio i neće biti ti...zavaravam se, jer jedan si i jedini, za mene savršen, vječno voljen, a nisi moj... više nikada...
...mene pijanog su odveli, moji prijatelji, vjerni psi,
i do jutra me tješili da ima milijun takvih kao što si ti
i da ću te preboljeti...
Ne, nema milijun takvih kao što si ti i dala bih tisuću i jednog ovog dotičnog koji me podsjeća na tebe, kad ni tisuću i jedan takav ne bi bio ti. Ti si ti. Poseban, jedan... jednom je uz to stajalo i moj...više ne...
Iako sam počinila velik grijeh, oprosti mi...jer...
Da, njega sada želim, ali tebe zauvijek volim...jedini...
Večeras idem na put...poželjeh iskoristit ovaj dugi vikend za lagani odmor i razmišljanje daleko od ovog Zagreba. A i ne škodi mi malo veća udaljenost od njega. To jest, ne bi mi trebala škoditi, ali... Znam da bih ga vidjela danas da izađem, a ja njega jako volim gledati...he he.... Ipak, vjerujem da ću za neko, sad još neodređeno vrijeme, biti sama sebi zahvalna... Jer koliki sam god romantičar, vjerujem u ono Daleko od očiju, daleko od srca. Posebno ako se trudiš, a ja pokušavam. U početku sam, ali valjda će krenut...I mene barem jedanput. Nadam se...Trebalo bi, ali...
Sve mi više nedostaje. I koliko god se trudim negirati i potisnuti to, još uvijek je tu. I uvijek ispada da se ne trudim dovoljno...
Ipak, samo sebe krivim
jer, ja sam birao taj put
e, al' da pevam to što živim
o, ja bi pev'o čisti blues
Koliko god ovog trena bila tužna, očajna, jadna, izgubljena, zbunjena i ljuta, bijesna…. Najviše sam, jednostavno, razočarana… Od njega ovo nisam očekivala, zaista, od njega zadnjeg. Ponio se kao zadnje smeće i najveće dijete. Što u biti i jest.
Naravno da se nije javio. Znala sam da će tako bit i u redu. Nema beda. Sve pet. No hard feelings. Nema ljutnje. Ali da mi tako nešto napraviš, stvarno, nevjerojatno…
Već pomirena s tim da se neće javit, samo sam mu, u subotu, indirektno, u kontekstu, željela napomenuti da nisam povrijeđena. Iako jesam, kako neću bit, ljudi, pa zaljubljena sam. Po prvi put u životu, on je jedini do kojeg mi je stvarno stalo. No...
I došla ja, a njega – nema. Sati prolaze, nema ga i nema. Svi prijatelji su mu ovdje. Sa mnom. Znači, nije vani. Nema nikakvu. Znači, nije s nekim. Frend ga zove. On doma. Gleda TV i to. On ne gleda TV u subotu naveče. Nikad. Meni se nije javio. Naša priča ga uvijek muči. Ne zna bi li ili ne bi. Znači, izbjegava mene zbog nedostatka smišljenih riječi kojima bi objasnio svoje neobjašnjivo emocionalno stanje. Nisko. Bezveze. Zaista.
Već dugo, dugo vremena znam njegovo razmišljanje - mala je super, ali ja bih nju samo, kak bi on rekao-karao, ona želi vezu, ali bi pristala i samo na seks. To mi je rekla, dokazala i pokazala, na kraju krajeva. Ja nju ne bih htio, kak bi se reklo, povrijediti. Pa ne bum niš. He he.
Ali još je gore što ti njoj to nećeš reći, nego se praviš glup i daješ lažne nade, idiote! Zar nisi dosad vec naučio da zaljubljenim djevojkama moraš takve stvari reći i ponoviti da bi im ušle u glavu? Jer ljudi s osjećajima, ljudi koji vole, uvijek imaju nadu. Koja vlada razumom.Nije svima smisao života pokarat nekog. Neki ljudi vole.
Evo, našla se i glupača koja voli tebe. Glupača koja nakon svih poniženja sa svojom ljubavi ne odustaje. Glupača koja ne traži ništa osim da primiš tu ljubav, jer ona je ima previše. A ne može je pružiti nikom drugom jer je namijenjena tebi.
Samo tebi.
A ti si jedno bezosjećajno sebično biće koje ne zna cijeniti druge ljude, njihov trud, volju i ljubav. Jedan gad koji odbacuje nešto za što je sam rekao da bi bila velika ljubav, zato jer mu se trenutno ne da. Želiš sto i jednu koje će ti samo širit noge, ne tražeći ništa drugo, jer ti je to opterećenje. Nemaš pojma kako sam u ovom trenu bijesna. Nemaš pojma koliko puta više si me povrijedio ovakvim nebuloznim ponašanjem, nego da si mi jednostavno rekao kako stvari stoje. Ja nemam riječi za tebe. Ne mogu te nazvati čovjekom. Ljudi jedni drugima ovo ne rade, barem ne bi trebali.
I sama sebe mrzim što ovo mislim i još više što ću to reći, ali… Iako su svi ovdje tebi dodijeljeni epiteti točni, iako je sve to tak kak je i iako si bezosjećajna sirovina, jedan, samo jedan pogled bio bi dovoljan. I oprostila bih ti sve…. Ne samo oprostila, nego i zaboravila. Kao što sam to radila puno puta prije. Ne puno, čak previše….
Nemam riječi…
Jedan dosadan dan. Danas. Lijepo je vrijeme, sunce prži, terasice otvorene i zovu me... A ja u školi cijeli dan, evo maloprije došla doma, jela i...uči, mala..već. Ah, tak to ide.
U školi sam, naravno, bila prisutna samo fizički. Moj duh i misli su uvijek u nekoj drugoj dimenziji. Nekoj nepostojećoj i neostvarivoj. Kao i obično.
Čudna smo mi ljudi bića. Kad nešto imamo ili dobijemo, uvijek to primamo zdravo za gotovo. Rijetki su koji čine drugačije. I uvijek želimo više. Pohlepni smo. Netko ti da prst, ti bi cijelu ruku, kako se kaže. U mom slučaju - dobila ja svu pažnju, bez problema ukrala mjesece i mjesece vremena, riječi, poljupce, dodire, najintimnije moguće trenutke, ali ne. Time se nisam zadovoljila i željela sam još. Željela sam sve. Pravu ljubav. Previše.
Dok sad, s ovog gledališta, u skladu s trenutnim okolnostima, tj. posljedicama svih situacija, ne znam kako sam mogla biti toliko pohlepna, umjesto da sam uživala u onom što sam imala, onome što mi je pružao. Uopće nisam cijenila te trenutke, ja sam samo tražila, tražila i tražila... Sve više, više, više... Glupača.
A znate i kako se kaže:˝Tko najviše očekuje, najviše se razočara.˝
U tom grmu leži zec. Nije moja patnja bezrazložna. Sama sam je nesvjesno pozvala.
Kako sam samo mogla biti toliko pohlepna...?
U zadnje vrijeme sve više ljudi razmišlja na način da ako nešto što taj tren žele ne učine, kasnije će im biti žao ili više neće imati priliku. S jedne strane je to ok, ali ne uvijek. Može vam se desiti da, ako ne/imate sreće kao ja, sami sebi utuvite u glavu da ste, kak bi se reklo, pizde, nemate muda i slično, daj ajde napravi to, kaj ti je bed, ovo, ono....
I onda sam sebi zajebeš stvar još više. Da oprostiš na izrazu. I sve je još gore. Još si luđa i zbunjenija i... ne znam. Sama sebi ne super.
Ne znam kako kod drugih, ali kod mene je slijedilo: ˝O, glupačo jedna, morala si, morala.....!?!˝ Zamislite iza toga još tri stranice onih znakića koji predstavljaju prostote...
Ako još ne znate razlog zbog kojeg zaista ne shvaćam samu sebe, dovoljno je samo reći da sam učinila jednu stvar koju nikad prije nisam,bar bez nekog prethodnog poticaja druge strane i to što zbog svog karaktera, što zbog nepotrebnosti...he he... A učinila sam je u biti zbog njega. Nije bilo previše uspješno, pa me to obeshrabrilo u mom budućem prilaženju dečkima i gotovo sam sigurna da mi je ovo bilo prvo i jedino takvo iskustvo. Da se razumijemo, znam da nisam napravila sad nešto strašno. To je uobičajena stvar vjerojatno svakoj curi, osim meni. Osim meni.
Najgore od svega je što sam ja to učinila sa 99postotnom sigurnošću da neću izvisit, ne od njega... On je uvijek za malo intimniji tjelesni kontakt... Nekad baš nevjerojatno malen, nevažan postotak, pokaže da i on može bit netko i nešto kad želi.
A uvijek to pokaže kad ne treba. Bezobrazno zločesto.
Ništa mi nije super u zadnjih par dana. Od subote, ja se nisam pomaknula s mrtve točke. Od subote, ja nisam promijenila svoj izraz lica široko otvorenih očiju. Kako sam onda zinula, nisam se pomaknula.
Sad je stvarno kraj. Kraj našeg slatkog, mukotrpnog navlačenja... A taman smo dobili naslov vječnih ljubavnika... he he...
Već je četvrtak, od njega ni traga ni glasa. A obećao se javit. No, on to voli. Baš kad obeća, to ne napravi. Iako sam ovaj put bila sigurna da će nazvati... S obzirom na okolnosti...
Ali, kako nije, nikad više ni neće. Zaključujem s obzirom na okolnosti. Bilo kako bilo, ja i dalje ne vjerujem u kraj. Trebali su me roditelji nazvati Nada. Baš bi bilo simbolički. Paše uz moju osobnost. Moja najveličanstvenija osobina. Ovisi o prilici je li mana ili vrlina. U ovom slučaju je mana. Nažalost.
U subotu sam prvi put od njega doživjela odbijanje. Nakon što me ostavio u, na početku posta opisanom, položaju, opet ga je nešto...ne znam... i vratio se s kombinacijom čujemo se idući tjedan, javim se.
Ali ne javlja se... Da ga je..š...
Iako ja to znam, ja to ne prihvaćam. Ne da ne želim, nego ne mogu.
Mislim da ću biti mirna tek kad dođem do stanja da se zagledam u njega kad ga vidim razmišljajući otkud mi je ovaj čovjek poznat...
A to će biti... Nikada.
Dakle...
Hm, sviđa mi se vrijeme vani, iako mi ne bi smetalo da je temperatura još za koji stupanj viša. No, dobro, glavno da sam ja uspjela jutro provesti na jutarnjoj kavici sjedeći na terasici. Sa sunčanim naočalama na licu, veseleći se lijepom vremenu, Uskrsu, ovim praznicima (kad se vratim s praznika, još samo mjesec dana mog srednjoškolskog školovanja) i petku.
Danas je taj dan.
Danas ću po zadnji put igrati se sa svojim životom i pokušati nešto unatoč više nego očiglednim posljedicama... Ako ga vidim... I ako ću imati snage... Pošto sam danas ovako sva vesela, vjerujem da mi hrabrosti neće nedostajati, iako to nikada nije ni bilo upitno. Kad se treba brukat, ja sam uvijek hrabra...
No, više nego hladno odbijanje, plaši me pomisao da ga neću vidjeti. To bi značilo da ima nekoga... Da sam sa svojim pokušajima i željama već zakasnila... To si nikad ne bih oprostila.
Sve u svemu danas je rasplet he he... Koji nikad nije bio u moju korist, pa zašto bi bio sad? Ali ja nikad ne odustajem, što nije baš uvijek pohvalno...
Današnji dan…Znala sam… Nikad nas dvoje na zelenu granu…. Ja inače ne plačem i prekjučer sam prvi put uhvatila sebe da plačem zbog nekog dečka, i to još zbog njega.
Najgore je bilo što je te suze izazvalo sjećanje na dan našeg upoznavanja. I nije da sam se ja rastužila i to, nego sam shvatila da plačem tek kad sam počela gutat suze… Kasno palim… Nikad nisam ni pomišljala da će mi netko postati ovoliko drag…… Stvarno….
Nevjerojatno kako nas dvoje jednako razmišljamo i jedno drugo osjećamo…. Sinoć me na to podsjetio… Jebiga… Po drugi put u dva dana ja cmizdrim. A to prije nikad nisam. Zaista nisam. Nikada. Uvijek sam bila ponosna s lažnim, ali jako jako uvjerljivim osmijehom. Ja da drugima pokažem da me boli i da mi je stalo? Nikada. Tako je bilo i sinoć….
Zna on mene.. Osjetio me čim me vidio. I došao je, prišao. A ja vječno zbunjena u njegovoj blizini, opet sam sve sjebala… A već danima mi se vrti misao da ja moram nešto započet. Ne samo da nisam ni to, nego sam na sve moguće njegove rečenice, monologe, komplimente, ulete, sprehe, poglede i slučajne dodire samo…. …..šutila…. Kad sam shvatila šta radim, pokušala sam popraviti situaciju pokojim dodirom, ali riječi nisu izlazile iz mojih ustiju… kao i uvijek… uvijek i zauvijek… Bio je tako nježan, sladak, neodoljiv…… A ja sam i dalje šutila… Nevjerojatno….
Toliko ga želim, a stvarno ne znam šta mi je.. Što se sa mnom događa? Zašto šutim? Zašto ne odgovorim na njegovu lijepu riječ? Više nije problem u ničem nego u meni… a ja ga zaista ne znam riješit… Izgubljena sam…. Izderala bih se sama na sebe – čuj, curo, koji ti je?... I izderem se, vrištim, ali odgovora nema… U glavi mi je totalni raspad sistema… Zašto?
Opet sam sama sebi sve sjebala… Od muke ne znam što bih.. A opet ne mogu očekivat da će on čekat dok ja odlučim doć sebi i samo reći da ili i ja bih to isto željela… S tim da je, po njegovim riječima od prije par mjeseci, meni više stalo…
I šta da ja sad radim? Može li mi netko reći? Mislim da ne. Ovo ludilo poput mojega, ne stvara se dvaput… Svašta….
Brijem da ću ja ipak morat skupit hrabrosti i prvom prilikom u lice mu stresti nekoliko rečenica da se pomirim sama sa sobom. Mi smo ili nešto ili ništa. Ako je nešto, onda jebeno, ak nije nema više cici-mici. I to ću jednom prebolit. Bolje nego ovo natezanje. I to je moja zadnja.
No…lako je to meni reći sad tu, ili nekom drugom, al njemu… ne ide… nikad nije… Zašto?
….uz tebe zaboravim na sve…
Ipak sam se prevarila. Opet je padala kiša… Nevjerojatno… I nepoželjno, u potpunosti. Ponovo razmišljam, sjećam se. Ovaj put mi u tome pomaže naša stara slika koju slučajno nađoh u novčaniku. Ovjekovječeni trenutak dvaju nasmijanih lica sa nježnim pogledima. U zagrljaju.
Sve je to u redu… dvoje sretnih ljudi, ali teško je vjerovati da sam jedna od te dvije osobe ja… Ja? Sretna? Bilo je, bilo… Jednom….
No, zaista se ne sjećam kad sam zadnji put osjetila sreću, ne prepoznajem taj osjećaj… Zanimljivo i poražavajuće – na temu sreće, sjetim se samo vremena provedenog s njim…ostalo ne postoji… sva moja sreća skriva se u njemu…. a on ju je ubio i odnio umjesto da ju je raširenih ruku pružio…. valjda nije znao da bi čak i prevelik dio te sreće bio vraćen natrag u te ruke…. meni je malo potrebno za sreću, dok njemu bih dala sve… baš sve… njegova sreća je moja sreća…. njegov osmijeh i meni stvara osmijeh…. njegova tuga i mene boli…. dišem za njega…. i živim…
Naša stara slika…. Jedini fizički dokaz naše nekadašnje sreće koji će još hiljadu godina postojati… I živjeti…
....ne što moje srce voli, nego što me duša boli...
Danas je skroz neki tužan dan… Ova kiša… Baš sam se bacila u neki bed… Ništa mi se ne da…. Samo razmišljam i zamišljam… Što bi bilo kad bi bilo… I te sprehe… Živim u snovima….
Uvijek i jesam i budem još dugo…Jer, još nisam odustala od ponovnog osvajanja nikada potpuno osvojenog teritorija…
Dobit ću tijelo, ali srce… malo teže…. ….malo puno teže… No, što danas u životu nije teško? He he
Nisam ga vidjela čak tri dana… Sad mi to teško pada, iako sam ga znala ne vidjeti po tjedan, dva…
Znam… Sve je kriva ova prokleta kiša…. Prokleta kiša koja samo tiho lupka o prozor stvarajući tmuran i zamišljen ugođaj… Ugođaj koji budi tugu, sjetu, nostalgiju i osjećaj osamljenosti… Taj zadnji je još najgori…
Ne, nije… Tu ipak prvo mjesto drži nostalgija za pradavnim danima…
….pradavnim danima sreće… koji se nikada neće vratiti…
A, više ne znam da li na sreću ili žalost, ali ta sjećanja nikako da počnu blijediti...
…..ni kiša tu ne može pomoći……
...čaše tuge, noći muke, a nigdje tvoga ramena...
...da se ljubav može i prespavati...i kad te sretnem da te neću ni primijetiti...
...al srce me je izdalo...
Baš kad sam ga najviše trebala. I ono je zakazalo. Ne mogu... Ja jednostavno ne mogu...
Evo, pišući ovako pomalo valjda sam izbacila negativne osjećaje iz sebe i sad mi opet dolaze kojekakve lude misli.......prelude misli...
Iako u zadnjem postu podebljana stoji rečenica ˝Moram ga zaboraviti.˝, odlučila sam pokušati ga vratiti. Znam, znam... Luda sam... Ali znam ja sebe, dok ne dođem do dna, neću odustati. Ja ću i dalje voljeti...
U biti ni sama ne znam zašto to želim... Ne, kad se upitam, zaista ne znam. No, jednostavno želim.
Postala sam luda od toliko razmišljanja, razmišljanja, razmišljanja.... O sebi. O njemu. O svemu. Njega ne mogu i ne mogu shvatit. Od toliko mogućih razloga njegovog neshvatljivog ponašanja sam se izgubila. Evo, čak se gubim u svojim rečenicama. Nevjerojatno...
Ne, ja moram...pokušati ću ponovno. Više mi nije važna ni nikakva veza. Samo želim njegovu prisutnost, ponovni dodir, poljubac, šapat na uho.... Ma samo osmijeh... ništa drugo. Nije to valjda previše... Ali onaj iskreni, u kakvim smo nekada zajedno uživali. To su bili dani....sretni dani... Želim ponovo bar jedan takav.... Samo jedan... Za moju izgubljenu dušu i to će biti previše.
Na kraju krajeva, takav jedan dan sam po sebi čak bih i bez teškoća mogla dobiti. No, takav dan bez ikakvih posljedica? Veoma teško. Budimo iskreni – nikako. A meni poslije Njega posljedice nisu baš lako prolazne i zaboravljive. Kad je on u pitanju ne mogu ih ni predvidjeti.
Ipak, riskirat ću iako bi se to teško moglo nazvati riskiranjem. Prije je to jednosmjerna karta za propast. Koju sama svjesno plaćam... Glupača, što drugo...
On i ja… Mrzim samu sebe… Moja žudnja, želja i ljubav su se otele kontroli. Ne prestajem misliti na njega. Jednostavno ne mogu… Ne mogu… Toliko to želim…preboljeti. Ali ne ide.
I baš kad mi krene, on se opet pojavi. Ali točno kad đođe, a ja zadrhtim manje no inače, on mi posveti više vremena. Kao da osjeti da sam počela zaboravljati, a to mu smeta, pa me svakom riječju, dodirom, pogledom vraća na staro. I to uvijek iznova uspije.
˝I tako to krene…. kad neće, neće…. kad tuga stisne, ne pušta lako… sve bih dao za malo sreće, al neće sreće doći tek tako…˝
Čak sam ga bila prestala pozdravljati jedno vrijeme. Bilo mi je puno lakše. U sebi sam napravila obrambeni sustav iluzijom da se mi ne poznajemo. Nisam ga željela ni pogledati. No, opet, to nije imalo smisla.
Dobro, lažem. Željela sam komunicirati s njim. Želim to i sad. Ali ne samo iz razloga da želim s njim biti prijateljica. Zato mogu reći da sam luda. Nakon svega što se dogodilo, svih izgovorenih riječi, ja ga još želim vratiti. I to želim toliko da … ne znam. Vjerojatno ga zato ne mogu preboljeti. Želim jednu od dvije opcije: zaboraviti ili vratiti. Moj problem je što se još uvijek ne mogu odlučiti za najbolju opciju koja bi trebala biti i jedina.
Moram ga zaboraviti.
Teško… Što ga duže znam i ovako promatram sa strane, sve mi je draži i draži. Zato mi je još gore. Uzalud si pokušavam prikazati ga ovakvim i onakvim, ne znam ni sama kakvim, ALI…
Uvijek postoji ali…nažalost.
Najviše od svega me boli što ni on nije nastavio sa životom. Oboje stojimo na mrtvoj točki po pitanju svega.
Uvijek je u istom kutu sa par starih prijatelja i čeka… tko zna što.
Na kraju ispada da je gori od mene. Ja bar izađem, družim se. Koliko stignem, želim i imam volje. Jest da nije često, ali nije nula. Kao njemu.
Smiješno, a on je mene…zaboravio. No, tko bi njega shvatio kad ni sam sebe ne shvaća?
Ipak je njegova osjetljivost previše uzela maha. A moglo nam je biti lijepo. Mogli smo imati sve. Nije htio… Ne želi… Boli…
˝Ponekad stanem, pa karte zbrojim. Puno sam dao, ništa ne osta. Al ja se ne dam i još postojim. Tuge će jednom već biti dosta.˝
Što te imam, moj živote, kad mi ništa nisi dao? Stoput si me izigrao…
Večer nije bila loša. Dok se opet nije dogodilo i to. Baš kad sam zaboravila da se nalazimo na istom mjestu, došao je do mene i sa malo alkohola u krvi, krenuo u akciju. Opet… Nevjerojatno…. Što da čovjek kaže na to? Od toliko ljudi, moraš biti baš sa mnom koju ovo najviše boli? Pa nisam ti ja igračka... Već sam si u glavi isplanirala kako ću ga lagano otkantat... no.... kod mene nikad ne ide sve po planu. Nažalost.
Nježno, a opet prodorno i samouvjereno gledajući me, sve više se približavao tiho i zavodljivo mi šapćući već dobro provjerene komplimente koji me pale. Dok sam uživala u njegovom dahu na vratu, osjetila sam i ruku koja me gladi po leđima. Kao nekada. Naježila sam se…. Znala sam – oprostit ću mu sve…
Vjerojatno bi se puno meni nepotrebnih i nepoželjnih stvari dogodilo da konobaru nije dopizdilo što mu je radno vrijeme završilo prije dobra četiri sata i da nakon razilaženja nisam otišla kući.
Dobro da jesam.
On je ostao pomalo razočaran kao da sam mu nešto bila dužna.
Nevjerojatno…
Uspjela sam posložiti sve. Složila sam sve stvari u životu, sredila sve do savršenstva. Sve osim jedne... Kako dani prolaze, sve je teže i došla sam do zaključka da po tom pitanju vjerojatno nikad ne bu bilo sve OK. To pitanje, taj odgovor, taj objekt, subjekt, velik i važan dio mog života je on. Moja draga prijateljica bi rekla bio je on. Ali ja kažem da ipak jest.
I uvijek će biti. Nažalost.
Kako prestati misliti na nekoga tko ti je bio sve, nekoga tko ti je još uvijek sve? Na nekoga tko ti još uvijek daje povoda da ga ni ne pokušaš zaboravit? Kako?
Tu je opet pitanje njegove emocionalne zrelost koja, izgleda, nije baš primjerena njegovim godinama. Mnogi kažu da sam po nekim pitanjima zrelija od njega iako sam dosta mlađa. Ma nisam ja zrelija, ljudi, ja samo znam što želim…
A želim njega…. Kaže - i ja tebe želim. Ma, dragi, ne želim ja samo tvoje poljupce, ili prijateljstvo. Želim tebe cijelog, sto posto tebe, ono najbolje što možeš dati. A nikada ne tražim više no što sam ja spremna dati. I on to zna. Dala bih sve, ma pokušala sam dati sve. Uzalud.
Ne znam jel to neka stvar starenja, pa se sve više bojiš vezanja, odgovornosti i obveze. Što mu reći kad kaže da se boji vezati za bilo koga ili što? Što reći čovjeku koji sam ne zna što hoće?
Kada ćeš znati?
Samo mi to reci.
Hoće li biti dovoljno rano da uspijem preživjeti? Ili ćeš pričekati dok do kraja poludim i tek onda odlučiti? Kad bude bilo prekasno za bilo koju soluciju? Nažalost...
...da, da, da... možda jednog dana. Još nisam spremna na to... to jest spremna sam i želim to, ali još nisam dovoljno jaka. Ne još. Dobro pjeva naša Neda, ali moje srce, bojim se, nikad neće postati stijena... Barem ne za njega, nikad. Uvijek ću biti tu sa svojim ranjenim srcem na vječnoj samrti, stalno primajući nove udarce njegovih riječi ili pogleda, ali nikako da dođe onaj posljednji, odlučujući... Samo da bi bol trajala što dulje...
Vidjela sam ga ovog vikenda. Nažalost. Jedva sam to izdržala. Taj nekakav osjećaj tuge, boli, razočaranja... ljubavi koja još traje, osjećaj poraženosti i očaja, bijesa i želje... Želje za njim. Ponovo. Želje za njegovim dragim očima, poljupcima i pričama... Želje za prošlošću, onim lijepim danima srće, uzbuđenosti i strasti...
Baš kad sam se ovih proteklih dana već pomirila sa svojim porazom, došla je ta želja...
Nažalost kod mene ništa ne ostaje na želji... Uvijek se pojavi moja nagora pratnja, nada.
˝U nadi se živi, u nadi se mre,
u nadi je život, u nadi je sve.˝
Čula sam to još ko klinka i zapamtila, nesvjesno živeći po tome.
I tako...
Želja pobudila uvijek postojeću nadu, a nada dovukla razna pitanja na koje je sama i našla odgovor.
Ako sam ga jednom imala, zašto ne bih mogla opet? Bih. To znamo. I on. I ja. Sam mi je priznao. Priznao je da ga osvajam jednim pogledom i da zato ne funkcioniramo kao prijatelji. Nije li to tužno?
Ne razgovaram s čovjekom koji mi znači sreću, ispunjenost i ljubav, zbog takvog razloga.
Nemojte ni pomisliti da me voli. Nije on ni blizu toga. Stvar je u seksu. Uvijek je tako. Nažalost.
Ja njega privlačim i ne može mi odoljeti. To su njegove riječi.
Ali ništa drugo. To su moje.
Tu se opet vraćam na svoja pitanja dovučena nadom, zapravo na bijedne odgovore koji donose kratkotrajan osjećaj srece, zatim još veću bol... Mogla sam ja njega opet imati taj dan, ma taj tren, samo da sam mu prišla... Dobila bih taj tren sve što sam željela... I više od toga. Tako je bilo već par puta. On zanesen mojom ljepotom i privlačnošću, daje mi sve što želim samo da me dobije... U tom trenu sretni smo i on i ja, a kad i to prođe,
meni vraća se bol.
On je zadovoljan.
Meni se vraća istina i stvarnost.
On je sretan.
Koliko god puta mi odigrali te uloge, svaki puta film završi jednako. Ostajem sama... Poslije divne noći, razgovora, prisjećanja... Potpuno sama... Bez njega. Bez ikoga. Čak bez polovice sebe, ali uvijek sa onom nadom koja me prati. Zauvijek.
Kao sol na ranu dolazi i taj njegov zanos mnome, zaluđenost i želja, njegova nevjerojatna sreća kad me dodirne, još veća kad me poljubi. Pitam se čemu. Pitam se zašto.
Istina, nikad nisam bila ružna cura, lijepa sam, ali ljudi ipak prije kažu da sam slatka i umiljata nego seksi ljepotica koja napaljuje. Nikada me nitko nije doživljavao TAKO lijepom, seksi i poželjnom kao on. Dao bi sve da me dobije, a onda me opet ne treba. Kako možeš za nekim toliko žudjeti, a ne osjećati ništa više? Kako možeš s nekim ne samo spavati nego provoditi dane, večeri, lijepe trenutke u društvu, solo, a da ne osjećaš barem nešto? Kako možeš s nekim sve navedeno raditi godinu dana svog života bez ikakvog početka i kraja? Bez ijednog od dva moguća rješenja te situacije: započeti divan odnos ili jednostavno reći to nije to.