Dok ljuljaju se kreveti...ti da bu di bu da...

utorak, 16.05.2006.

Kako smo mi žene promjenjivog raspoloženja i želje nam se tako lako mijenjaju... Od nemogućih snova drugi dan pređemo na mrvu ili postanemo brutalno perverzne... A sve su krivi prokleti hormoni... Kad same sebe ne shvaćamo kako će nas shvatit muškarci...?!?
Danas nisam tužna. Ne razmišljam previše o tome što je bilo. Ne razmišljam zašto je bilo, ni kako se desilo. Ne zanima me ni zašto je završilo. Ta i slična razmišljanja danas se ne motaju po mojoj glavi, iako ne mogu garantirati da se sutra neće... Sve je relativno... A moje raspoloženje posebno...
Danas nisam tužna, ne žalim, ne patim, ne boli me i ne plačem...
Danas je jedan od onih dana. Znate, cure, oni dani kad vas počnu šorat hormoni tolikom brzinom da vam se zavrti u glavi. Oni dani kad razumijete konstantne nezasitne muške tjelesne potrebe. Oni dani kad baš vas ne zanimaju razgovori i slično, kao što njih nikad, a danas iz baš za inat ˝boli glava˝. Ili su umorni. E, danas je takav dan. A ja nemam Onog Svog pored sebe.
Danas mi nije do razgovora, objašnjavanja, ispričavanja, opraštanja i svih tih komliciranih stvari. Da ga vidim, ne bih ga ništa pitala. Bilo bi mi svejedno. Samo bih ga zatražila da bude još jedanput. Ništa me drugo ne bi zanimalo. Samo mi, mrak, strast, želja i zadovoljstvo. A najveće je s njim. Jer, nije sve u fizičkom spajanju tijela. Potrebno je, osim kemije i želje, određena doza....ne bih to nazvala ljubavi, jer je očito da on to nikada nije osjećao baš toliko kao ja da bi se to moglo nazvati ljubavlju...određena doza...nečega...jednostavno nečega...vjerujem da svi znate što mislim, ali ne mogu to opisati.. Uz to, užitak je neopisiv. A i moji hormoni se smire.
No, ja nemam njega. Ja nemam nikoga. Sve se uvijek vrati na isto.
A stvarno ga ništa ne bih pitala ni tražila. Ništa ne bi morao obećati.
Danas mi je na pameti samo to. S njim. Ponovo.
Pitam se...da sve ovo zna, bi li i on želio?

| komentari (3) | print | # |

<< Arhiva >>