Još jedna djevojka ukradenog srca...

subota, 26.08.2006.

Krećem, nekim čudom, odmorna i orna u novu bitku...jer ne sjećam se nikakve bijele zastave, rat još nije završio...a u nekim bajkama, jednom, čula sam...da ljubav uvijek pobijedi

Danas nisam tužna, iako nebo jest. Možda je došao dan kad će netko drugi plakati umjesto mene.
Plači, nebo, plači... Kada grmi pokaži moj bijes...
Padaj, kišo, padaj, jednom moraš stati...
A kada ti staneš, kiša na mom licu ponovo će početi. To je tako, život nije vreća puna sreće, nije ni vreća kajanja, možda nešto slično vreći neostvarenih snova koja leži u pustinji, mičući se centimetar godišnje, a gura ju čovjek koji više na čovjeka ne podsjeća. Od onoga što ga čini čovjekom ostao je samo izraz lica koji se pojavi u trenu maštanja o ispunjavanju barem jedne želje, da vreća bude lakša, a put brži.
No, to je samo iluzija, mašta, fatamorgana....
Vreća i dalje leži u pustinji, čovjek više nema snage, pa zadnje atome skuplja upravo uz pomoć te fatamorgane. Na kraju vreća zapne i ni uz kakve napore ne da se pomaknuti, život je postao besmislen. Ipak, teško je povjerovati da je čak i ona nada za malo snage kojom bismo pomaknuli vreću bliže sreći (koja bi je pomogla otvoriti i barem za deset na minus osamtisućasedamstošesdesetpetu uspjela olakšati) postala besmislena. Ali jest... Postala je dosadna, jednolična. Nikako da urodi plodom i za to nema nikakvih naznaka.
Zatim se dogodi ono neopisivo zbunjujuće. Slijedi neka anomalija.
Znate, ona snaga, spomenuta par redaka iznad, nad kojom je čak i nada prestala strepiti, odjednom se pojavi.
Nema nade, nema sreće, nema lakše vreće, ni kraćeg puta, ali snaga je odjednom baš kao Bogom dana.
I jesam, rekla sam, hvala Ti, Bože, i znam da će te pitanje razljutiti, ali što da s njom učinim? Znam, trebala bih biti sretna, ali ne znam, zaista ne znam koji potez da napravim, a da nije krivi, koji potez neće ponovo tu snagu otjerati? Otkud da počnem? Toliko sam o tome razmišljala da više ne znam koji bi scenarij bio pogodan... Ipak ovu priliku kad sam ja sebi za to kolko tolko na mjestu, moram iskoristit.
Dakle, snage imam. Snage za probati započeti to ponovo, snage za razjasniti sve s njim, snage za uvjeravanje da imam dovoljno snage, snage za prvi korak i sve što to nosi... I, evo ovaj tren, vjerujem da je ta snaga dovoljna i za bijeg od ponovne depresije ako odmah u početku završi poražavajuće, scenom njega s nekom malom koja ga drži oko struka.
Sad, ta bi snaga trebala biti dovoljna da probudi nadu.
Dobro, bila je. Nije joj stvarno dugo trebalo, nada je uvijek za. Lisica lukava...
Nakon šake snage, prsta nade (kojem nokat sve brže raste i na kraju će se pretvoriti u divovsku kandžu), treba izazvati mrvu sreće koja bi zatim pomogla skratiti put ovoj umornoj čovječici koju još samo Bog nije iznevjerio.
Eh, kad bi se to dalo izdurat...ali gdje da nađem tu mrvu sreće koja bi pomogla ispunjenju najljepšeg sna moga života?
Nekako osjećam tu sreću, negdje u sebi, da su to neke stvari na kojima trebam proradit, osobine koje trebam istrenirat, pa će doći i hrabrost koja će skupa sa snagom pogurnuti tu vreću u nikad dosad viđena prostranstva.
A te osobine bi bile...ima ih dosta.
Prvo moram biti sigurna u ono što želim. To jesam. Već jako dugo vremena.
Moram znati kako ću i na koji način to pokušati dobiti i moram prvo biti sigurna u to da ću uspjeti. E, to treba ispitati...
Zatim, treba mi odvažnosti za realizaciju i strpljivost i upornost jer nije baš to tako lako i brzo servirano.
Treba još puno toga, a ne znam koliko će se snazi dati čekati. Uzet ću si još tjedan dana zastoja u pustinji gdje ću trenirati svoju psihu za veliki napor koji slijedi. Za to vrijeme neću smjeti ni pogledati na onu punu vreću da se ne obeshrabrim. (i ne moram se bojati, znam da je nijedna budala neće htjeti ukrasti, dovoljno su im teške njihove)
Pomirisat ću samo onu drugu, vreću uspomena, koju čuvam i nosim u srcu, da se podsjetim za kakvu se stvar borim. Vama, dragi moji, dovoljno je samo reći riječ.
Ljubav.

| komentari (33) | print | # |

nedjelja, 20.08.2006.

Vidjela sam mu u očima...

Neočekivani susret dvoje bivših ljubavnika...čudne osobe, oboje...

Činilo se tako neprirodno gledati ih svakog za svojim stolom, svakog u jednom kutu mjesta koje ih je spojilo, mjesta na kojem su se upoznavali, družili s prijateljima, ljubili, a nekoliko puta i ... he he...

Došla je s dvije prijateljice na subotnju jutarnju kavu. Sjela je za stol koji baš ne voli jer njezin omiljeni nije bio slobodan, uočila je to krajičkom oka. Nije željela gledati tko to tamo sjedi jer zna da je to i njemu omiljena pozicija za čitanje novina, a nekad davno, i ljubljenja dotične.

Kad joj je dobro jutro uputio njegov glas, mislila je da opet halucinira kao neki dan. Okrenula se i opet ga vidjela. Bio je s nekim prijateljima, čitali su novine, pili kavu... Ovo je najobičnija slika...ovo je, znači, stvarno! Odzdravila mu je gledajući u pod i mrmljajući neke nebuloze sebi u bradu dok je u biti čula samo glasno ubrzano kucanje svoga srca, ruke su joj se tresle i nije mogla zapalit cigaretu, a slučajno (kako je bila sva zbunjena) je sjela okrenuta prema njemu, tako da se ne može sakriti. Samo je molila Boga da on sve to nije primijetio.
Uza sve to, frendica joj je (kao da ovo nije bilo previše) digla tlak sa izjavom da šta nisu sjele kod njih za stol, šta su došle u drugi kut. Dok su se one šapćući svađale, on je izdiktirao nekoliko općenitih pitanja koje je ona vratila i to je bio završetak razgovora. Naime, uplele su se više sile dopeljavši još neke ljude i potaknuvši nekoliko telefonskih poziva. Nju je zvala frendica, a njega...? Nadala se, i još se uvijek nada, da nije bila nikakva pripadnica ženskog roda koja je izvan njegove familije.

No, uglavnom, režem glavu ako ju nije onako dobro pogledao i odmjerio prije nego ju je pozdravio. Par se puta zagledao, no svaki put kad bi ga ona pogledala brzo je sklanjao pogled.

Ona je, međutim, dobro iskoristila par minuta u kojih je uhvatila priliku dobro ga promotriti (već dugo nije), a da on to ne primijeti. Šta ima novo kod njega?
Pa da jednostavno počnemo komentarom njene prijateljice čim su sjele za stol: Jebote, kako dobro izgleda...dobar je, dobar, već sam zaboravila...

Evo tih par minuta i njena razmišljanja...

Dobro je pocrnio, grrr.... Uh, šta bih ga... Joj... Tako si seksi...
Pustio je bradicu, a uvijek sam mu govorila da mu ne stoji. Ipak, izgledala je jako šarmantno.
Obožavam one njegove oči, uvijek izgleda kao da se tek probudio...savršene su...a da znate kako tek izgleda kad se tek probudi i onako slatko rasteže...ja znam
Još me onako isto gleda i to me zbunjuje...zagonetno se smješka i izluđuje me...u tome uživa...vidim mu to u očima...
Vrat...ja još vidim otiske svojih usana...mislim da ih vidi i on...
Vidio je i svoje svuda po mojem tijelu...i želio je dodati još neke, za svaki slučaj, da ih se nađe...vidjela sam mu to u očima...
Oboje smo u jednoj sekundi imali u glavi istu sliku i isti osjećaj. Sliku našeg vođenja ljubavi i osjećaj potpunog zadovoljstva. Taj pogled nije bilo teško prepoznati, vidjela sam ga masu puta...točno sam znala o čemu razmišlja... vidjela sam mu to u očima...
No, također sam vidjela da se počeo odupirati želji koja mu je prolazila kroz misli...
Ta bi bila i ona moja vječna – još jednom...
Dvije potpuno obične, a tako čarobne riječi s mnogo osjećaja, koje sam mu opet vidjela u očima...malo je falilo da to izrekne naglas...
Odupirao se mišlju da to nije fer prema meni...i to sam mu vidjela u očima...
Kad bi samo znao koliko dugo mene nije briga hoće li on biti fer, ja samo želim JOŠ JEDNOM...

Krenuo je kući. Ručak, kaže prijateljima. Željela sam mu reći, iz sveg glasa viknuti, zavapiti, zatresti sve ručaj mene, šta čekaš? Zar ne vidiš kako ludim?
Ne znam kad ću ga opet vidjeti i željela sam da ostane što duže...
Željela sam ga (opet) odvući nekamo na neodređeno (zauvijek).
Ali nisam ništa. Nisam ni zinula da bih nešto probala reći, a kamoli se digla i krenula ga odvlačiti pred svim prijateljima.
Otišao je. Pozdravio je, a nije ni pogledao. Čak je i taj pozdrav promumljao sebi u bradu, čudno. Nije se ni nasmijao, samo je otišao.

U strahu od toga da je ovo možda zadnji put našeg susretanja do nekog dalekog vremena, okrenula sam se i nostalgično i čežnjivo gledala za njim. Nakon nekoliko metara hoda, okrenuo se i pogledao me. Brzo sam skrenula pogled. Prvo se cimnuo jer nije znao da ga gledam, pa se nasmijao. Gledala sam u zid, ali krajičkom oka sam to uhvatila.
I on bi želio još jednom, ali treba moju animaciju, tako da ga poslije ne bih mogla nazvati đubretom. To mi je htio reći tim smješkom i pogledima.
Znam.
Vidjela sam mu to u očima.

Oči su ti izdajice male,
svaku vijest mi prije tebe jave,
ono što mi tvoje usne šute,
govore mi oči kad se mute...

| komentari (16) | print | # |

četvrtak, 17.08.2006.

Nešto veoma dugo

Evo ga...vratila se ja i ostavljam vam, dragi moji, veliki pozdrav...

Bilo je dobro, ipak, nije se dogodilo ništa previše zanimljivo.
Uspjela sam od sebe napraviti prepečeni tostić,
uspjela sam se razboljeti i
morala sam odolijevat cugi zbog konzumiranja antibiotika...
Malo sam se ljubila...ni sa kim posebnim, doduše, no to je dio ljetnog izlaska...
Upoznala sam ljudi,
srela poznanike,
a i neke prijatelje pa mi je zbog toga bilo posebno drago... yes
Mnogo sam razmišljala o Njemu...
Onaj moj Nesuđeni se prestao javljat. Gotovo i to. Malo me pogodilo, priznajem, i još se uvijek ljuljam... Ma, proći će i to. Mene zabrinjava ono što nikako ne prolazi, ono par redaka ispred...

Danas je točno dva mjeseca prošlo otkad sam ga zadnji put vidjela. Ne pitajte, dobro pamtim datume, posebno one koje ne treba. A ovaj zadnji pms je bio užasan. Puno sam plakala, žalila i željela vratit vrijeme da neke stvari promijenim. (Ili to nije bio samo pms...?) Na kraju, kad opet (!?!) razmislim o svemu čini mi se da je ipak bio problem u meni. Sad bih mu mogla pružiti mnogo više, toliko toga što nisam, a sve sam to naučila od njega. Da sam samo bila malo starija, iskusnija, zrelija...

I zato mi je žao. Žao mi je jer sam još uvjerena da smo savršen par bez mane, samo jedno drugom to nismo željeli priznati. Žao mi je što smo se upoznali u glupo vrijeme – mjesec dana nakon što je prekinuo s dugogodišnjom curom, a ja sam mu lagala da sam isto tako prekinula s dečkom dok sam još bila s njim. Bila nam je godina dana, a tek kad sam upoznala Njega shvatila sam da mi ništa ne znači i prekinula tu vezu. Žao mi je što vjerojatno misli da sam još uvijek ona ista klinka i žao mi je što mu ne mogu pokazati i dokazati drugačije. Nema ga. A tako bih ga rado vidjela, makar u prolazu.

Zanima me je li još s njom, s nekom drugom ili nema nikoga. Je li sretan, kamo je išao na more, s kim i kad... Zanima me kad je dobio godišnji i tko mu je čuvao psa... Kako mu je bilo danas na poslu i jel jako umoran... Kako mu je na kraju baka... Gdje su nestali i prijatelji, ni njih nisam dugo vidjela... Da li još uvijek ima onu moju sliku u novčaniku? Da li me se sjeti? Poželi li me katkad nazvati i zašto to ne učini? Zašto mu ne nedostajem i zašto ga nema? Jel zna koliko plačem?

Bio mi je sve... Kad netko koga tako volite i s kim ste toliko toga prošli jednostavno jednog dana nestane iz vašeg života, bez ikakvog razloga, što da radite?

Prvo, ne shvaćam zašto. Onda se ne mogu priviknut na činjenicu da ga ne mogu nazvat kad god i da sam nakon dugo vremena ostala sama... Kad dođem na naše mjesto više ne smijem automatski sjesti za njegov stol... Sve mi je to čudno, treba vremena.
Tako se naglo dogodilo da se nisam mogla priviknuti, bilo je preteško sve odjednom. Još uvijek je. Samo, sad ga više uopće nema, ni za jednim stolom. I još je gore.

Jučer sam bila na našem mjestu.

Sva uzbuđena, spremala sam se dva puna sata, isprobala sve kombinacije odjeće, dugo se fenirala, lakirala nokte i na kraju izgledala (bez lažne skromnosti...he he...) bolje nego ikad. Kad sam primijetila da mi se tresu ruke i kad sam sasvim slučajno pomislila ubit ću se ako ne bude bio tamo, zaključila sam da sam luda. A zatim sam zaključila da samu sebe ne razumijem, a više ne želim ni pokušavati.
Došla sam tamo sva sretna, uzbuđena i onako zbigecana, a od njega ni nj, kaže moja draga prijateljica kao da mi je čitala misli.
No, ja sam ga vidjela. Svakim treptajem oka sve jasnije. Vidjela sam ga za onim stolom u kutu. Bio je tako sretan, smijao se, nešto pričao, namjestio onaj svoj neodoljiv pogled. Vidjela sam svaku kretnju. Kad se počeškao po vratu, kad je ispio gutljaj pića, kad je krenuo rukom prema cigareti, upaljaču, vidjela sam kako je uvlačio i ispuhivao dim cigarete cijelo vrijeme ju pomno gledajući i slušajući. S vremena na vrijeme ju je pogladio po koljenu, primio za ruku ili nježno pogledao. Činilo se da mu je ta djevojka jako draga. Kad se nagnula prema njemu i poljubila ga, vidjela sam joj lice i moja slika više nije bila tako jasna. Oči su se napunile suzama. Ono ne mogu biti ja jer stojim upravo ovdje. Pogledala sam malo bolje. Tamo nije on, stol je prazan. Samo da nisam njoj vidjela lice, još uvijek bih njega kristalnim pogledom gledala.

Još se nadam da mu nijedna druga neće biti draga kao ta djevojka koju je tako gledao i ljubio. Još se nadam da kad to shvati, da će ju pronaći. Jer ona je za njega tu. Uvijek i zauvijek.

| komentari (18) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>