Još jedna djevojka ukradenog srca...

nedjelja, 30.07.2006.

Sinoć

Nedjeljna popodneva
zadnjih nekoliko mjeseci su drugačija.
Ne čujem više pjev ptica.
Ne osjećam više leptiriće u trbuhu,
ni u glavi
prisjećajući se sinočnje večeri.
Prisjećajući se lude subote.
Nema te.
Više ne razmišljam kako si me ljubio sinoć.
Ne ljubiš me.
Ne čekam porukicu
u kojoj mi pišeš da je i tebi bilo lijepo.
Ne šalješ mi je.
Ne čekam veče da dođem na naše mjesto
gdje mi kažeš da ono sinoć
hitno moramo ponoviti.
Ne idem više tamo nedjeljom.
Ne dolaziš.
Više se ne veselim tvom pozivu
s famoznim pitanjem
di si više.
Ne zoveš.
Tvoji me prijatelji više ne pitaju
gdje smo bili sinoć.
Nismo bili.
Više ne pričam prijateljicama
kako je ovo sinoć bili bolje
nego ono prošlo.
Nije bilo.
Ti nisi tu.
Više me neće cijelu nedjelju
sprečavat u učenju razmišljanje
o savršenom sinoć.
To je sad rezervirano
za neku drugu.
Više se ne veselim
da će sve ovo biti ponovo,
barem još jednom.
Više se ne veselim
još barem jednom
savršenom sinoć.
Nema nade...
Ne postoji više sinoć s tobom.

| komentari (34) | print | # |

petak, 28.07.2006.

Nesuđeni

Jao, jao, jao. Ja i onaj moj, poznat pod nadimkom od prije dva mjeseca Onaj Koji Se Nije Javio, nazovimo ga sad simbolično Nesuđeni, smo zaista dva baksuza. U biti, ja sam ta koja je ovdje baksuz. Strašno.

Od onog (šta je by the way bilo prije mjesec dana) čuli smo se 8 puta. Javimo se jedan drugom; što on, što ja... Naizmjence.

Ali još se nismo vidjeli.

Znate već početak, kako sam ja oklijevala i izbjegavala.
Zatim čekah da se javi jer sam pokleknula pred svojom vlastitom požudom kao malo dijete koje trči za mikićem. Priznajem. Ne mogu mu odoljeti.
To je tako, mala rekoh sebi. Suočila sam se s istinom. Znam da ću besramno sve staviti na kocku i naći se s njim.
Znam da se ne mogu predati bez ikakvih osjećaja. Riskiram puno. Ponovnu patnju koja je neizlječiva. Ponovno zaboli kad najmanje očekuješ. Ali, riskiram. Takva sam i jednostavno se ne mogu promijeniti. Zaključivši to, sjetila sam se jedne pjesme izgubljene posvećene kako ona kaže posebnim ljudima... Evo dijela:

...koji ranjeni izazivaju nove bitke,
unaprijed znajući da će biti poraženi...
...a sve to čine zbog ljubavi...

No, stavimo svo to moje igranje sa...svačim...malo na stranu.
Dok se mala odlučila, prošla baba s kolačima.
Javio se on meni, da. Ali kaže kako je otišao na more. Javlja se da uživa i da se nada da ćemo se vidjeti nakon njegovog povratka.
Prošlo je tjedan dana. Jučer se opet javio.
Ne zna kad dolazi, a ja idući vikend putujem. Tamo petog. Iako mi to mjesto baš i nije pri srcu, frendice iznajmile apartman u Novalji.
Opet se nada da ćemo se vidjeti i da se nećemo mimoići.
No, prisjetimo se lude sreće naše male Doris...i suočimo se sa stvarnošću. Mimoići ćemo se. A kad se Doris vrati, baba s kolačima će se već izgubit. I neće se dat sustić.
Družili smo se dva sata. Nema šanse da se čekamo dva mjeseca.

| komentari (13) | print | # |

ponedjeljak, 24.07.2006.

Copy of ˝Ludim˝

Ovo je jedan moj stari post... tonka ga sigurno zna :) Stvoren je 27. travnja ove godine i pogađate - posvećen Njemu...
Sjetila sam se ovih svojih riječi i odlučila ih pomladiti...nije teško otkriti zašto...ovo nikad neću prestati željeti...no, prije toga par refrena...

Evo, priznajem sad, fališ mi sve vrijeme i ne prolazi me...
Više ne mogu da lažem samu sebe da preboljet ću te...
Ovaj život je kazna bez tebe.....nemam te

Koliko želim, eh da znaš,
da više me ne ostavljaš,
da dođes i da ostaneš,
toliko mi nedostaješ....

Fališ mi....
Želim te...
Teško je...
Nema te...
Dođi mi...
Molim te...
Vrati se...
Čekam te...
Trebam te...

I ispuni želje ove......
1. Pogledaj me...onako kako znaš...
2. Šapni mi...da daješ sve baš....
3. Zavedi me...kao nikada dosad...
4. Zagrli me...znaš da volim to...
Onda...
5. Poljubi me...lagano i nježno...jednom, dvaput, triput, pa...
6. Ljubi...sve strastvenije i požudno....kao da nikada nisi...kao da si to cijeli život čekao....
7. Želi me...bar upola kao što ja želim tebe...
8. Voli me... Uzmi me... cijelu... i srce i tijelo..
9. Srce i ljubav ukradi, a tijelo još jednom za vjeke obilježi...
...svojim poljupcima, dodirima, željama, cijelim sobom...
...da nikog drugog nikad ne poželim...
...da samo tebe volim, želim i za tobom žudim...

Dok ja svo to vrijeme vjerovat ću, da će mi i posljednja želja biti ispunjena iako je na njoj zapečaćen natpis ˝Nemoguće˝.
10. Ostani tu, kraj mene... Želim da ostaneš, da osjetiš ljubav, želju, strast i požudu kakve osjećam ja. Da me ne daš nikome... Nikada...
I vjeruj mi, ne bi zažalio, ne...
...jer ja nudim ti... sve....

| komentari (16) | print | # |

subota, 22.07.2006.

Jedno posve obično, možda najljepše i ponekad najdraže sjećanje...

Noć. Sparna, ljetna noć.
Kiši. Iako je sparno, ne smeta. Baš radi ugođaj.
Dvoje mladih ljubavnika.
Polako šeću. Iako kisnu, nasmiješeni daruju jedno drugo pokojim poljupcem na kiši.
Ulaze u auto, slijedi kratka vožnja.
U zraku vise iščekivanje i nestrpljivost.
Šutnju prekida smijeh. Onaj iskreni.
Kako su se samo smijali...bili su sretni...

Spustivši prozor, uživali su u vrućim poljupcima uz laganu melodiju.
Nevjerojatna požuda isprepletena s još milijun najljepših osjećaja.

Ona drhti od njegovih dodira i nježno mu šapuće na uho.
On ju ljubi po cijelom tijelu...zastaje i vraća se obasuti joj vrat tisućama poljubaca i uzdaha jer zna što ona voli...

Skoro izgorjela od želje, tijela se spajaju u jedno, dišu zajedno.
Najljepši trenutak njezinog najljepšeg sjećanja...
Sjećanja punog sirovih strasti i želja, ali isto tako nježnosti i ljubavi.

Nezaboravan vrhunac,
neizreciva sreća,
nježni poljupci,
dugi zagrljaji.

Noć iz snova. No, ipak jednom, pa i ne tako davno, u javi.

Nezaboravna noć, ljubavi.

Hvala.

| komentari (18) | print | # |

srijeda, 19.07.2006.

Filmski nestvarno

Neki dan me draga Rainbowsky jako razveselila i raznježila svojim zadnjim postom...dogodilo joj se nešto lijepo, nešto jako lijepo, nešto o čemu sam ja zadnjih mjeseci sanjala...dogodio joj se jedan filmski nestvaran razgovor...toliko iznenadan, a istovremeno toliko poželjan...sve sam to čitala sa osmijehom na licu..i to ne bilo kakvim, od uha do uha :) dok nisam naišla na zadnja tri retka. Tu sam pustila suzu...i više njih...pa evo...kopiram...

...potrebna je jedna minuta da uočimo osobu koja je posebna, jedan sat da je počnemo cijeniti, jedan dan da ju zavolimo, ali poslije cijeli život da ju zaboravimo...

Tu sam stala i razmislila o nama, Njemu i meni...
Uočili smo se istovremeno, a bila je potrebna čak samo sekunda do obostranog osmijeha i očaranja...eksplozija...
Ja sam njega zaista nakon jednog kratkog zajedničkog druženja počela cijeniti. Tu je nastao problem... Sad sam tek shvatila, kad sam si prevrtila cijeli film... Shvatila sam da je on mene počeo cijeniti tek nedavno, tek onda kada je počeo pričati kako sam ja iznimna osoba, draga. Trebala mu je godina dana... Godina dana u kojoj sam ja njega stigla stoput zavoljeti, a on je bio tek na početku...na poštovanju...
Nije me želio upoznati. Ja sam njemu bila dosta kao lijepa djevojka koju je mogao pokazivati pred prijateljima i kasnije ševiti. Nije želio ništa više. Zato me nikad i nije nazvao djevojkom.
A ja sam se čudila što smo se prestali družiti baš onda kad je počeo pričati lijepe stvari o meni.
Upoznao me. Shvatio je da sam takva kakva jesam i vidio je da se ponašao kao gad. I vidio je da sam ja sve to trpila iz ljubavi. Povukao se i napravio još gore.
Zajebao je cijelu stvar. Nadam se da mu je ponekad žao. Jer meni više nije.

| komentari (16) | print | # |

ponedjeljak, 17.07.2006.

Povratak u velikom stilu... ili bar s velikom viješću i mnogo novosti

Dugo nisam nešto pošteno napisala. Za to ima više razloga. To i jest tema današnjeg posta.
Prvo se moram pohvalit...ona velika vijest iz naslova...ja studentica!!! Puno sam učila, to je jedan od razloga zašto me nije bilo. Vrijedilo je. Napokon su prošle i te muke, stres i napori....
Zatim, svaki trenutak koji sam si ostavila za predah, odmor, željela sam iskoristiti dalje od Zagreba... Tako sam se nemalo puta zaputila na popodnevni izlet u najdražu i najbližu Crikvenicu, a od četvrtka do sinoć skoknula sam do Krka... I otišla u Malinsku na Gibonnija....
Sad, jedan od tih razloga, meni najvažniji (uz faks) i onaj na koji sam stvarno ponosna je taj da....da sam uspjela preboljeti Njega...da...nevjerojatno, znam...ali taaaako dobar osjećaj... Istina, kad sam u petak čula I žalim Bože i trud i ludu glavu s kojom ne mislim...ko me je natira da je provan, da je vako zavolim...A da je čoviku bit ka rašpa i da je u duši zal i grub, ja ne bi se da do kraja i ne bi vako ginija za nju.... zaplakala sam; ali samo radi lijepog sjećanja, ne zbog nečeg drugog.
Ne razmišljam više o njemu.
Doduše, sjetim ga se svakodnevno, ali Bože moj...
Više nije onako teško, bolno, s čežnjom. Sad je sa osmijehom koji se ne pretvara u suze, bar ne svaki put.

Sad mi se plače...ne znam...prvi put sam se suočila s tim...i tjera suze misao da je sad stvarno gotovo, više se ni ja ne nadam...
Teško mi je to pustiti...bojim se da sad kad ni ja više ne strepim nad nama, da će stvarno sve što je bilo pasti u vječni zaborav...
Možda je i tako bolje...možda više nismo ni zaslužili...

Više nije važno. Važno je to da sam ja sad ponovno sretna. Svoja. Lijepa. Nepobjediva. Sigurna u sebe. Opet sam ja. Nakon dugo vremena.

Ali ne može sve biti savršeno... Nikome, a posebno ne meni...
Osoba iz zadnjeg ˝poštenog˝ posta, onaj koji se javio reda radi, a dva mjeseca prije, kad smo isto završili skupa, se nije javio, e taj... Casanova.
Radi mi probleme. U glavi, u mislima, izludit ću...
Javio se opet, kao što je rekao. I ne samo da se javio, čuli smo se još četiri puta poslije toga. U dva tjedna. Želio je da se vidimo. Izvlačila sam se. Javio mi je neki dan da se upisao na željeni fakultet i opet me zvao na cugu. Rekla sam da ću se javit kad ću imat vremena. Toliko se želim vidjeti s njim...a bojim se, jer...
Jako mi se sviđa.
Pametan je. Zgodan. Drag. Obziran. Pristojan. Sviđam mu se.
Bojim se da sam se malo i zaljubila.

A problem je u tome...već se tri poznanice dure na mene zbog njega...u biti, ne dure se nego su ljubomorke digle nos...krave...
Jer su i one imale nešto s njim...

Ali ja se s njim čujem. On mene zivka, šalje sms-ove i želi mene vidjet...ne njih...
Ja mu ipak nešto više značim...možda sam baš nešto posebno...
Ili samo to želim misliti...? Ili sam mu kao svaka od njih tri (čije brojeve nije uzeo niti se ikad s njima čuo) i još onih 50 ostalih?
Ne znam... Da znam odavno bih se našla s njim ili jednostavno ne bih. Sigurno ne bih ovako oklijevala.
Bojim se da bih se mogla zaljubiti, a ne želim dvaput isto. Jedva sam se jednom izvukla i preživjela.
Bojim se da je i on glumac koji se pretvara i glumi dragog dečka dok u stvari i on želi samo seks.
Ne želim opet plakati.
A sviđa mi se. Jako mi se sviđa. Samo o njemu razmišljam. I o našem mogućem druženju. Samo se mene čeka da odlučim....

Kako da znam da se odluka koju u ovom trenu odlučim neće pokazati kao put u još jedan pakao za koji nemam snage i koji si nikada ne bih oprostila...?

| komentari (21) | print | # |

četvrtak, 13.07.2006.

I na kraju, još jedna živa istina...

Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete popraviti, a to ste vi sami.
I imajte na uma da...
Tuga se ne utapa u vinu; u njemu se brže nauči plivati.

| komentari (8) | print | # |

utorak, 11.07.2006.

Dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno. Ali kad ga počnemo ljubiti zbog njegovih mana, onda je to ljubav. (Sacha Gitry)

| komentari (5) | print | # |

nedjelja, 09.07.2006.

Ono što ljudi obično traže od Boga u molitvi jest: da dva i dva ne budu četiri.

| komentari (2) | print | # |

petak, 07.07.2006.

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam oduzimaju dah.

| komentari (4) | print | # |

srijeda, 05.07.2006.

Nikad nismo sretni; možemo se samo sjećati da smo to bili.

| komentari (4) | print | # |

nedjelja, 02.07.2006.

A bolje biti i sam, nego sa bilo kim...

U ovoj tužnoj atmosferi današnjeg dana zamišljeno palim cigaretu...
Odustala sam i od toga. Nikako da prestanem pušiti...
Stojim uz otvoren prozor...
Miješa se miris dima i hladnog zraka.
Čujem tihi romon kiše...
Sjetih se tebe, no...
Ne likuj, dragi...
Ovaj put ne plačem...
Iako bih mogla, uz ovu atmosferu.
Ali, ne, nije to.
Pokušala sam usporediti s tobom dotičnu osobu od neki dan.
Kao prenuvši se iz sna, naglo sam se urazumila.
Ne, ni to ne smijem.
Našla bih mu tisuću i jednu manu.
Ovako sam ih već otkrila previše.
Javio mi se, znaš...odmah drugi dan...
Reda radi, doduše...to nije bilo teško za shvatit.
A ako postoji nešto što mrzim, to je kad mi se netko javi jer misli da mora.
Radije nemoj, nemoj.
E, pa sad kad već jesi, ja ću se tebi javit drugom prilikom....eto ti...
Jer, ipak, bio bi red na meni.
Iste sekunde mi je vratio odgovor s prijedlogom da se sad nađemo...
!?!?
Tko tu koga?
Prvo mi se javiš reda radi, a onda se želiš naći sa mnom iste sekunde koje sam ti poslala sms potpuno desetog sadržaja i to u pola noći dok sam ja već u pidžami ležala u polusnu, sjetivši se tebi prije spavanja jer si mi pružio jedno nezaboravno tjelesno iskustvo, a koje nije sadržavalo seks...?!?
Iskreno, tko tu koga?
To sam mu željela reći. No, naravno, nisam. Ali nisam se našla s njim.
Pa skoro pa sam spavala. Mislim...
Ne znam je li se naljutio, ali kaže da se bude javio.
Pa, da, i bio bi red, kažem ja. U biti mislim, no dobro...
I ne javlja se.
Ni ne bude.
Ah... opet ista priča.
Svi bi mene vukli za nos...
E, ne može. Više ne.
To nezaboravno dvokratno iskustvo (drugi put je, doduše, bilo mnogo bolje...he he) bilo je i više nego dovoljno kad je ovakva situacija.
No, ima još jednu priliku.
Prošla su samo tri dana, pa ću ga pričekat još koji dan...
Vidjet ćemo...

A ti, dragi? Što ti kažeš...?
Mislim da bi se trebao složiti da je dečko zaslužio bar još par dana...
Ti si ih nezasluženo dobio i previše.
A nikad ih nisi iskoristio...budalo...

| komentari (15) | print | # |

subota, 01.07.2006.

Ljeto ide, kako si mi ti?

Gdje si, s kim si...pa, to mogu pretpostaviti...
Tko li mi te ugrijao dok je zimus snijeg padao...to bi bila moja malenkost...
Tko li mi te ljubio...opet...ja...
Ovaj stih preskačemo...he he...

Prijateljica me sjetila na ovu pjesmu kada me u tri ujutro noćas zvala...i probudila...u slušalicu mi je pjevala svima dobropoznate navedene stihove...vratila se kući još poprilično pijana...
Njen problem je što ona njega nije zimus ugrijala...pa se na tom stihu već rascvilila...ona ga je grijala kratko, nekih par mjeseci (doduše, znaju se 19 godina) i to prije tri pune godine...
Zaista mi još nije bilo jasno kako i otkud se njega sjetila...
Samo znam da me baš nije ohrabrila...

On je njoj bio Njen Netko...i još uvijek jest...
Sad ima novog dečka. Tu je negdje i nastao problem...
˝...ja ne mogu, ne znam, nisam se zaljubila, uopće ništa ne osjećam...dečko je stvarno ok, ali problem je u meni...ne znam šta mi je...sjetila sam se Njega...on mi je bio sve...njega sam voljela...volim...˝, govorila je kroz suze... Rekla sam joj da se smiri i prestane plakati. Nastavila je pjevati...tko li mi te ljubio..grom ga ubio...

I što sam joj ja trebala reći? Što joj je trebala reći djevojka kojoj je ona u tri ujutro ubila svaku nadu u to da će zaista jednom zavoljeti nekog drugog? Ja još nisam do kraja preboljela...prošlo je tek nekoliko mjeseci...njena priča je završila prije tri godine... Nisam imala pojma što da joj kažem...

Izrekla sam riječi u koje sama nisam bila i još nisam sigurna i to s toliko neuvjerljivim tonom da mi se na kraju nasmijala... ˝Gle, ljubavi, ako se ne možeš zaljubiti u njega, ne znači da nećeš u nikog drugog... Koliko ih još ima...savršenih za tebe...˝

Kako se nasmijala...

˝Ajde, dobro. Ali da ti u to što si rekla vjeruješ...he he...˝, nasmijala se kroz suze, ˝ma i nisam te zvala da me tješiš zbog toga...pretpostavljala sam da si raspoložena da tuguješ sa mnom zbog Njega...danas mi baš nekako treba netko tko me u potpunosti razumije, kome mogu plakati bez srama...znaš, dugo nisam...valjda mi se nakupilo...˝

Znala je da sam uvijek tu za takvo što...ipak je meni sve friško...
Fino smo se jedna drugoj po stoti put ispovijedile i iskoristile onih nula kuna...

Opet je kao glavna tema došao početni stih iz naslova...
To me zanima jer ja nisam baš super, štoviše...
Zašto?
Pa........... lipe cvatu, sve je isto k´o i lani...samo srce moje i srce tvoje u ljubavi više ne stoje...

Samo to...samo to se promijenilo...šteta što je ta sitnica bila ključna stvar lanjskog ljeta...i moje sreće...

...srce tuguje...

| komentari (15) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>