Još jedna djevojka ukradenog srca...

subota, 21.10.2006.

Nešto mi govori...

Ne smijem se ni u jednom trenutku slomiti i prepustiti najlakšem – patnji. Zaista, najlakše je plakati, zato to više ne radim. Kad već sve u životu kod mene ide na teži način, mora i to. Samo što ostalo ide na teže samo od sebe, a ovo sam sama izabrala. Jedini način da se sredim bila je jako teška odluka. Ali ispravna i lagano je počela rađat plodom.

Kad se sjetim njega, čudno se osjećam.
Kad vidim našu sliku, teško mi je.
Kad pomislim na činjenicu da znam svaku poru njegove kože, osjećam se blagoslovljeno i prokleto u isto vrijeme.
Kad se sjetim kako me gledao i mazio, osjećam se čežnjivo.
Kad se sjetim slatkih riječi, sms-ova i poziva, dala bih sve za još jednu riječ upućenu samo meni.
Kad se sjetim svega toga, plače mi se.

Ipak,
ne dam se i nastojim se samo od srca nasmiješiti, s tek malom dozom nostalgije.
Bilo je. I to je razlog za radost, a ne suze.
Savršenstvo istinske ljubavi, neobzirno prekinuto od strane sudbine, nikada ne prestaje boljeti.
Činjenica stoji - s tim se samo treba naučiti živjeti.

| komentari (18) | print | # |

ponedjeljak, 09.10.2006.

Nekom novom

Moram ti priznati nisam to očekivala. Smatrala sam te muškim šljamom, što su bili mnogi prije tebe. Ti si bio taj na kojeg sam istresla sve dosadašnje boli... Predbacila sam ti sve ono čime su me neki drugi jednom povrijedili. Mislila sam da si isti kao svi, isti kao on...
Dobila sam neočekivanu reakciju, jednu divnu ispriku za nešto što nisi skrivio. No, i dalje sam te smatrala lažovom, ignorirala ispriku i plakala. Plakala jer mi netko želi napraviti isto što je napravio on.
Mrzila sam samu sebe što sam uopće završila s tobom te večeri, jer znam da će on saznati i smijati se tome kako iz ničeg ne naučim. Mrzila sam misao o istini kako sam opet dobila istu priču. Dosta mi je više toga da me svi samo žele je...
Nitko ne želi ništa više. Kao da sam obilježena i rezervirana. U očima ti vidim njegov lik, jedan mi je rekao, još ga uvijek voliš, svatko bi to vidio.
Da, uvijek ću ga voljeti, ali ožiljak je ostario, a rezervacija poništena. Nitko ne dolazi. Rezervirao me i više se ne vratio. Ja sam u cijeloj priči najmanje kriva i zašto da ja onda trpim? Jebiga, ljudi, on je bio najvažniji dio moga života i uvijek ću ga nositi u srcu, glavi, uspomenama, mislima i riječima.
Njega se sjetim kad mi nešto kod drugog tj. trenutnog ne paše, to je istina. Pomislim da bi on to drugačije. Jedini problem je što pomislim naglas.
Ti si bio prvi kojem ga nisam spomenula. Možda zato jer ga znaš, ne znam...ali nisam.
I moram ti reći da mi je žao što sam te na prvi pogled osudila dokazima nekih starih ljubavi. Drugačije nisam znala, oprosti. Jest da sam te ja osudila, ali nisam ja kriva. Pošto netko mora biti, potraži njega. Glavni krivac balade moga života bila bi ta osoba. U totalu, znao je često bit smeće. Ipak, bio je moj i još uvijek je, na neki način.
Istina je ta da mene više od neke ljubavi boli nepoznanica o njegovom sadašnjem mišljenju o meni, osjećajima koji se javljaju na spomen mog imena. Samo da kaže da je sve u redu i da sam još uvijek poznata njegovom srcu. Samo da kaže da ga katkad uhvati nostalgija... Bila bih sigurna da je sve na mjestu. Jer...
Sviđaš mi se jako. Ali tu postoji nešto što mi ne da da krenem. Moraš mi pomoći. Želim da mi netko kaže da je u redu da mu se još uvijek katkad nadam i da to nema veze s nečim novim. Jer iako mu se nadam, znam da ne bih ponovo. No, ta čežnja ipak je ponekad tu...
Nauči me da čeznem za tobom, imaj još malo razumijevanja i utješi me. Reci da je normalno da će on uvijek biti tu i da me to ne smije sprečavati u novoj ljubavi.
Ohrabri me i poletjet ću. Ne bih te tražila da ne znam da mi to možeš učiniti. Znam i želim.

Posebno se želim ispričati vama, dragi prijatelji, što dugo nisam nikog čitala i komentirala. Bila sam u nekim drugim vodama i obećajem, uskoro ću sve nadoknadit. Do tada, veliki pozdrav šaljem :)

| komentari (17) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>