Još jedna djevojka ukradenog srca...

nedjelja, 28.01.2007.

Ljubav u počecima

Prodoran pogled pun čežnje.
Provokativan smješak.
Lijepa riječ.
Mazan glas.
Pokoji dodir.

Paše...

Naviru oni stari dječji osjećaji,
Sladak uvod i iščekivanje nečeg što sigurno slijedi,
No vrednije je i ljepše kad se oboje trude
Tako pokazati interes...

Polako...
Oboje žele, pa ipak ide polako...
Zadovoljni su
Što jedno drugom mogu uljepšati veče,
Osvježiti dan,
Biti važni...

Nije sve u seksu.

Važno je
Kad si zaslužna za njegov najljepši osmijeh
Kad te vidi.

Važno je
Kad znaš da mu je drago
Što si tu,
Kad ti kaže
Da je tako sve lakše.

Važno je
Kad njegove oči pričaju,
Govore koliko si mu bitna.

Važno je
Kad netko zna
Da mu pripadaš
I zna to cijeniti.

To je ljubav.

| komentari (20) | print | # |

ponedjeljak, 22.01.2007.

Prozivanje...

Hm...malo kasnim, no to je uobičajeno za mene... Puno posla ovih dana...
Hm...hm...5 stvarčica koje malo tko zna, a tiču se dotične mene...

1. Nemam sreće s dečkima koji mi se svide na prvi pogled. Frendice kažu da takvu teoriju još nisu čule :) nije to ljubav na prvi pogled, nego znate ona kemija...ono kad nekog vidiš i znaš da ga moraš imat...nevjerojatno jebeno te privlači i ne možeš mu odoljeti...e, to... ta kemija je dosad uvijek bila uzajamna, no nakon toga, kad se počnemo nalaziti i razgovarati saznam da: ima dugogodišnju djevojku/planira se pomiriti s bivšom djevojkom/voli zapalit joint prečesto/prestar je/premlad je/živi u Zagrebu samo privremeno/bla bla...

2. Iako sam teški prirodnjak koji obožava matematiku, kemiju i slično, skrivena strast mi je pisanje. Nisu to djela namijenjena publici, to je način opuštanja i stvaranja stranica koje ni ja više ne čitam...možda zato jer sam prepatetična i dramatična :)

3. Najveća i najnerealnija želja mi je oduvijek bila takva jer je jednostavno nemoguća. To je jednom dosadnom dana sjest na fotelju i ubacit u dvd film svog života. Malo što bih premotala, jer toliko je tu vrijednih stvari, osjećaja, prijatelja, trenutaka smijeha...

4. Najvažniji ljudi u mom životu su moji roditelji. Nikoga ne volim i neću cijeniti kao njih. Oni su zaslužni što sam odrasla u ovu osobu koju sama volim. Tata mi je uvijek bio životni uzor. A mama...ona je najdraža osoba koja mi je pokazala koliko je obitelj važna svojom neograničenom ljubavlju i razumijevanjem...

5. I posljednje, ali jedino što ne zna baš nitko osim mojih roditelja i par ljudi koji nisu previše bitni... Pristupila sam testiranju i otkrila da sam natprosječno inteligentna osoba koja je zaslužila članstvo u Mensi... To je jedna spoznaja koju strašno volim kod sebe, možda i previše, pa se nisam željela još dodatno okolo ˝hvaliti˝. No, eto, sad i vi znate...

| komentari (7) | print | # |

četvrtak, 11.01.2007.

Drugi prvi put

Prvi put je najteže.
Vrlo općenita rečenica i možda ne potpuno točna, tj. na sve primjenjiva. No, ona je mislila na nešto određeno.
Na sve se živ čovjek navikne, na sve...
S tim se nadovezala. Prvi put izgubiti dragu osobu, to je drama.
Sjeća se. Nije vidjela izlaza svojoj patnji, očaju, boli. Nije ga ni našla. Samo se navikla. Živi s tim i više to i ne primjećuje. Bol se namjestila točno na onom mjestu u srcu gdje je živio On. A i za to namještanje trebalo je godinu dana. I to točno godinu dana, kad je na vrata srca pokucao i tiho se ušuljao Drugi On. Drugi u 18 godina, drugi nakon dugo vremena.
Otišao je relativno brzo. No, ona drži da nije bitno koliko si s nekom osobom proveo vremena, nego kako si proveo to vrijeme. Uvijek je govorila da sekunda pogleda s jednim čovjekom može značiti puno više od beskrajno dugih razgovora, poljubaca s drugim.
A on, on je to profesionalno odradio. U najkraćem mogućem vremenu dao joj je nadu i pokazao da može ponovo postojati u njenom srcu ljubav kakva je bila prema Njemu. Dokazao je da nije istina da joj ni za kim drugim srce neće onako brzo zakucati, pa i brže. Dokazao je da nije samo jedna prava ljubav.
Onda je otišao. Iako je već naveliko počeo listati, nije još bio spreman za novu knjigu. Vratio se još jednom pročitati staru, valjda da s njom sve sjedne na svoje mjesto.
Nova knjiga se već ponadala da će ovaj čitatelj promijeniti kraj. He he.
Kraj ostaje isti. Ponovno razočaranje – nema happy enda.
No, kako je već stajalo na početku – prvi je put najteže. Već ga je počela zaboravljati. Navikla je na samoću. Lošim navikama se lako vratiti, čak i kad ne želimo.

Kada mi suze za tobom krenu, ja ih uverim da premalo, premalo, sve je trajalo, trajalo...hej premalo, premalo da bi bolelo, bolelo...

| komentari (9) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>