Evo, nakon dugo vremena bila sam sinoć na piću na onom mjestu. Koje je nekad bilo moje, pa si ga ti pretvorio u naše. A više nije ni to. Sad je...ničije. Sad je to jedno posve neobično mjesto koje budi mnogo, čak previše osjećaja. Previše različitih osjećaja koji se sudaraju u srcu i glavi i uzrokuju raspad sistema.
Prvo me obuzeo topao osjećaj mira, jer sam napokon bila svoj na svome, opuštena i jednostavno...mirna.
Tu se priključila nostalgija. Famozna terasa, naša terasa. To je jedino što nije bilo moje prije nas.
Onaj miris... prokleti miris tog mjesta ispremiješan s mirisom najljepšeg godišnjeg doba. Našeg godišnjeg doba. Proljeća.
Nostalgija. Flashevi. Proljeće 2005. Ja. Ti.. Upoznavanje. Mi. Naše mjesto. Prijatelji. Zabava. Smijeh. Alkohol. Jedan BMW. Sreća. Ljubav. Sve.
Zatim, slijedila je uzbuđenost. Što se promijenilo?
Tu je i tjeskoba... Što ako te vidim? Joj, ako te vidim....
Razočaranje...ništa nije kao prije...
I neizostavna tuga.... Zašto se sve nepovratno mijenja? Zašto se ne može vratiti na staro? Barem na jedan dan.... samo jedan dan....
bez nje se život kruni uzalud
nedostaješ mi ti, kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud.
Ja znam da vreme svemu menja boje
i da je silan sjaj pomračilo
al' meni, eto, ništa sem nas dvoje
nije značilo….
.....ja znam da vreme uvek uzme svoje
i ne znam što bi nas poštedelo
al' meni, eto, ništa sem nas dvoje
nije vredelo.
Jedan dan takve sreće...dala bih sve...sve...sve...sve...sve...sve....
Bio si tamo. Samo se jedna stvar promijenila od prošlog proljeća... Ja sam te čekala...na famoznoj terasi. Na našem mjestu. Nije te bilo. Bio si unutra. S prijateljima.
Ah, barem znam da ni ti nemaš nikoga. Sam si. Kao i ja.
Nisam te vidjela. Ali, u prolazu, na putu do wca, čula sam tvoj smijeh. To me dokrajčilo, stari moj. Vjeruj, nije bilo dobro. Taj smijeh je bio zaštitni znak nas.
Nas više nema. Tvoj smijeh je još tu. Samo da ubija vraćanjem sjećanja. Koliko god ja mislila da jesam, ili se pravila da jesam jaka, suza je pala. A nikada prije tamo nisam plakala. No, za sve postoji prvi put. Samo, muči me što si za puno previše mojih prvih puta kriv ti. Promijenio si me. Okrenuo si mi život za 360.
Svejedno, nije mi žao. Ni najmanje. Jer bilo je lijepo. Bilo je savršeno. Bilo je to ono nešto za pamćenje. Samo šteta što je završeno. I koliko god sad sve to boli i tako je kako je, toliko sam ti zahvalna što si makar toliko svog života posvetio i poklonio meni. Samo meni. I nadam se da je i tebi nešto značilo. Nadam se da je i tebi bilo lijepo. Nadam se da se ponekad sjetiš nas. I nasmiješiš. Nadam se da se ponekad sjetiš reći: ˝Joj, ona mala. Bila je tako draga, a koliko me tek voljela...˝ I još se nadam da sve to cijeniš.
Jer bilo je ko u snu. I...ponovila bih to još sto puta. Šteta, to znam da ti sigurno ne bi. Ili možda...?
Post je objavljen 20.05.2006. u 16:54 sati.