Ne mogu više ovako

petak, 12.05.2006.

On i ja… Mrzim samu sebe… Moja žudnja, želja i ljubav su se otele kontroli. Ne prestajem misliti na njega. Jednostavno ne mogu… Ne mogu… Toliko to želim…preboljeti. Ali ne ide.
I baš kad mi krene, on se opet pojavi. Ali točno kad đođe, a ja zadrhtim manje no inače, on mi posveti više vremena. Kao da osjeti da sam počela zaboravljati, a to mu smeta, pa me svakom riječju, dodirom, pogledom vraća na staro. I to uvijek iznova uspije.

˝I tako to krene…. kad neće, neće…. kad tuga stisne, ne pušta lako… sve bih dao za malo sreće, al neće sreće doći tek tako…˝

Čak sam ga bila prestala pozdravljati jedno vrijeme. Bilo mi je puno lakše. U sebi sam napravila obrambeni sustav iluzijom da se mi ne poznajemo. Nisam ga željela ni pogledati. No, opet, to nije imalo smisla.
Dobro, lažem. Željela sam komunicirati s njim. Želim to i sad. Ali ne samo iz razloga da želim s njim biti prijateljica. Zato mogu reći da sam luda. Nakon svega što se dogodilo, svih izgovorenih riječi, ja ga još želim vratiti. I to želim toliko da … ne znam. Vjerojatno ga zato ne mogu preboljeti. Želim jednu od dvije opcije: zaboraviti ili vratiti. Moj problem je što se još uvijek ne mogu odlučiti za najbolju opciju koja bi trebala biti i jedina.
Moram ga zaboraviti.
Teško… Što ga duže znam i ovako promatram sa strane, sve mi je draži i draži. Zato mi je još gore. Uzalud si pokušavam prikazati ga ovakvim i onakvim, ne znam ni sama kakvim, ALI…
Uvijek postoji ali…nažalost.
Najviše od svega me boli što ni on nije nastavio sa životom. Oboje stojimo na mrtvoj točki po pitanju svega.
Uvijek je u istom kutu sa par starih prijatelja i čeka… tko zna što.
Na kraju ispada da je gori od mene. Ja bar izađem, družim se. Koliko stignem, želim i imam volje. Jest da nije često, ali nije nula. Kao njemu.
Smiješno, a on je mene…zaboravio. No, tko bi njega shvatio kad ni sam sebe ne shvaća?
Ipak je njegova osjetljivost previše uzela maha. A moglo nam je biti lijepo. Mogli smo imati sve. Nije htio… Ne želi… Boli…

˝Ponekad stanem, pa karte zbrojim. Puno sam dao, ništa ne osta. Al ja se ne dam i još postojim. Tuge će jednom već biti dosta.˝

Što te imam, moj živote, kad mi ništa nisi dao? Stoput si me izigrao…

| komentari (0) | print | # |

<< Arhiva >>