Ništa mi nije super u zadnjih par dana. Od subote, ja se nisam pomaknula s mrtve točke. Od subote, ja nisam promijenila svoj izraz lica široko otvorenih očiju. Kako sam onda zinula, nisam se pomaknula.
Sad je stvarno kraj. Kraj našeg slatkog, mukotrpnog navlačenja... A taman smo dobili naslov vječnih ljubavnika... he he...
Već je četvrtak, od njega ni traga ni glasa. A obećao se javit. No, on to voli. Baš kad obeća, to ne napravi. Iako sam ovaj put bila sigurna da će nazvati... S obzirom na okolnosti...
Ali, kako nije, nikad više ni neće. Zaključujem s obzirom na okolnosti. Bilo kako bilo, ja i dalje ne vjerujem u kraj. Trebali su me roditelji nazvati Nada. Baš bi bilo simbolički. Paše uz moju osobnost. Moja najveličanstvenija osobina. Ovisi o prilici je li mana ili vrlina. U ovom slučaju je mana. Nažalost.
U subotu sam prvi put od njega doživjela odbijanje. Nakon što me ostavio u, na početku posta opisanom, položaju, opet ga je nešto...ne znam... i vratio se s kombinacijom čujemo se idući tjedan, javim se.
Ali ne javlja se... Da ga je..š...
Iako ja to znam, ja to ne prihvaćam. Ne da ne želim, nego ne mogu.
Mislim da ću biti mirna tek kad dođem do stanja da se zagledam u njega kad ga vidim razmišljajući otkud mi je ovaj čovjek poznat...
A to će biti... Nikada.
Dakle...
Post je objavljen 12.05.2006. u 18:26 sati.