Opet... Samo ti si mi u mislima... Ova glupa nedjelja za sve je kriva. Ovaj glupi opušteni bezbrižni nedjeljni ugođaj kad nemam šta radit, pa krenu teške i bolne misli.
Danas je bila dovoljna samo jedna pjesma i eto...opet suze...
nažalost spavaš s drugim,
nažalost sam sam,
a boli mlada duša kao stara kost
jer volim te, nažalost...
Di me nađe ta prokleta pjesma? Da, volim te...nažalost...
Nisam te vidjela...ima mjesec dana...vjerojatno si shvatio, to jest, ne vjerojatno, nego jesi, da izbjegavam naše mjesto...Mjesto koje nikada prije nisam izbjegavala, već šest godina... Mjesto gdje sam provela najljepše dane svoga odrastanja, mjesto gdje su mi svi prijatelji, svoju oazu mira koja se pretvorila u pakao...nažalost...Mjesto koje prije godinu dana nije bilo naše nego moje, a ti si ga pretvorio u naše...bezobrazniče...sad kad dođem tamo, znam, vratit će se sjećanja...iz prve ruke....a to je nekad bilo moje mjesto...dok nisi došao ti...prijatelje nisam vidjela mjesec dana, izlazim s ljudima koji mi nisu dragi...sve si kriv ti...tako bih željela doći tamo...opet...ali kao da nikada ništa nije bilo...doći onako nasmiješena, samouvjerena i ponosna kakva sam bila prije nego sam tebe upoznala...doći, pozdraviti sve prijatelje, smijati se s njima bezbrižno i uživati u životu...kao što sam s njima uživala punih pet godina...prije nego sam tebe upoznala....volim to mjesto i žudim za njim, ali...žudim i za tobom, a nemam te i ne mogu više imati...nikada...Ne želim te tamo gledati!Kada si me već tako lagano i bez imalo krivnje osudio na patnju, pusti da patim tamo gdje je to najlakše...sa svojim prijateljima...Šta ti radiš tamo? Ionako svi znaju što si mi napravio i svi ti zamjeraju...to su moji prijatelji... Zovu, traže me, a znaju zašto me nema... I to ti zamjeraju... Ne želim doći zbog tebe... Ne smijem te vidjeti... Ne želim ti pokazati kako sam slaba. Ne želim da vidiš moje suze. Ne želim da vidiš da od one mene kakva sam bila nije ostalo ništa. Sad sam tuga. Vječna tuga. Ne želim da to vide ni oni. Moji prijatelji. Ne želim... Al to je tako... Nažalost.
Sve si kriv ti...gade. Najviše od svega mi smeta što nakon mjesec dana ne znaš nazvat i pitat kako sam, di sam, šta radim...Barem iz pristojnosti. Ma, ne moraš ni nazvati, samo pošalji sms, tek toliko da znam da nisi đubre. Ali, očito jesi...nažalost.
Jednu stvar ti obećajem. Kad dođem barem malo k sebi, kad se lagano oporavim, tek toliko da znam da neću zaplakati kad te vidim, doći ću na svoje mjesto, s najiskrenijim osmijehom ikad, pozdraviti sve prijatelje, čak i tebe koji to nisi i praviti se da nikad nismo bili mi, da to nikad nije bilo naše mjesto i nastavit tamo gdje sam bila prije godinu dana. Po mogućnosti će to biti dan našeg upoznavanja, da zaista zaboravim tu godinu, da ju izbrišem iz sjećanja. To je uskoro, ali nema veze, napravit ću se jaka. Za sebe. Zabavljat ću se s prijateljima, opet u živati u životu, a tebi ću, nakon bezveznog pozdrava, samo okrenuti leđa. Bez ikakve ljutnje, krivog pogleda. Tek onako. Jer mi se ne znamo. Zašto da pričam sa neznancem? Svašta... Samo ću okrenuti leđa. Ne demonstrativno, nikako. Nonšalantno, bezosjećajno, zauvijek.
Post je objavljen 14.05.2006. u 22:52 sati.