ZAŠTO?…

petak, 12.05.2006.

Današnji dan…Znala sam… Nikad nas dvoje na zelenu granu…. Ja inače ne plačem i prekjučer sam prvi put uhvatila sebe da plačem zbog nekog dečka, i to još zbog njega. Najgore je bilo što je te suze izazvalo sjećanje na dan našeg upoznavanja. I nije da sam se ja rastužila i to, nego sam shvatila da plačem tek kad sam počela gutat suze… Kasno palim… Nikad nisam ni pomišljala da će mi netko postati ovoliko drag…… Stvarno….
Nevjerojatno kako nas dvoje jednako razmišljamo i jedno drugo osjećamo…. Sinoć me na to podsjetio… Jebiga… Po drugi put u dva dana ja cmizdrim. A to prije nikad nisam. Zaista nisam. Nikada. Uvijek sam bila ponosna s lažnim, ali jako jako uvjerljivim osmijehom. Ja da drugima pokažem da me boli i da mi je stalo? Nikada. Tako je bilo i sinoć….
Zna on mene.. Osjetio me čim me vidio. I došao je, prišao. A ja vječno zbunjena u njegovoj blizini, opet sam sve sjebala… A već danima mi se vrti misao da ja moram nešto započet. Ne samo da nisam ni to, nego sam na sve moguće njegove rečenice, monologe, komplimente, ulete, sprehe, poglede i slučajne dodire samo…. …..šutila…. Kad sam shvatila šta radim, pokušala sam popraviti situaciju pokojim dodirom, ali riječi nisu izlazile iz mojih ustiju… kao i uvijek… uvijek i zauvijek… Bio je tako nježan, sladak, neodoljiv…… A ja sam i dalje šutila… Nevjerojatno….
Toliko ga želim, a stvarno ne znam šta mi je.. Što se sa mnom događa? Zašto šutim? Zašto ne odgovorim na njegovu lijepu riječ? Više nije problem u ničem nego u meni… a ja ga zaista ne znam riješit… Izgubljena sam…. Izderala bih se sama na sebe – čuj, curo, koji ti je?... I izderem se, vrištim, ali odgovora nema… U glavi mi je totalni raspad sistema… Zašto?
Opet sam sama sebi sve sjebala… headbang Od muke ne znam što bih.. A opet ne mogu očekivat da će on čekat dok ja odlučim doć sebi i samo reći da ili i ja bih to isto željela… S tim da je, po njegovim riječima od prije par mjeseci, meni više stalo…
I šta da ja sad radim? Može li mi netko reći? Mislim da ne. Ovo ludilo poput mojega, ne stvara se dvaput… Svašta….
Brijem da ću ja ipak morat skupit hrabrosti i prvom prilikom u lice mu stresti nekoliko rečenica da se pomirim sama sa sobom. Mi smo ili nešto ili ništa. Ako je nešto, onda jebeno, ak nije nema više cici-mici. I to ću jednom prebolit. Bolje nego ovo natezanje. I to je moja zadnja.
No…lako je to meni reći sad tu, ili nekom drugom, al njemu… ne ide… nikad nije… Zašto?

| komentari (0) | print | # |

<< Arhiva >>