Sinoć sam bila vani. Nakon dugo, dugo vremena, ozbiljno sam zaružila. Došavši doma u rane jutarnje sate, još uvijek pomalo pijana, pokušala sam si u glavi prevrtit cijelo veče s ciljem davanja ocjene sinoćnjem izlasku.
Duboko vjerujem i znam da ni jednom prilikom nisam toliko popila. Ni onda u mlađim danima kada sam cjelokupan sadržaj nakon konzumacije iz sebe izbacivala. Po tome bi izlazak bio odličan. No...
OPREZ! Cijela stvar je bila za mene poražavajuća. Činjenice toliko uvjerljive da umreš od tuge... Opet sam pokleknula...
Prvo, došla sam na mjesto gdje sam se zadnji put družila s već spomenutim poznanikom, koji se, naravno, nije javio. Da, pa to sam ja, zašto bi se meni netko javio... Njega nije bilo, ali zato se tu našao moj bivši koji je bio potpuno suvišna osoba u cijeloj priči. Recimo da nismo u baš divnim odnosima.
Baš kad sam počela negodovat zašto nema onog tipa da ga malo skontam jer je stvarno dobar, začula sam prve taktove pjesme koju će mi Moj Netko jednog dana pod prozorom na koljenima i u suzama pjevati... Da, da, mo´š mislit...
Sve mi tvoje nedostaje, otkad se bez tebe budim.
Sve mi tvoje nedostaje, bojim se da ne poludim.
Sve mi tvoje nedostaje, tražim oči kao tvoje.
Sve mi tvoje nedostaje, vrati mi se milo moje...
Činio sam gluposti mnoge, da otjeram te od sebe ja, ni slutio nisam da volim te više od života malena... Sad dolazim pod prozore tvoje da ugledam te samo na tren...
Tu je krenula suza. Jedna, druga, treća... Što od alkohola, što od sjećanja, uspomena.
On je onaj. The one. Taj. On je Netko Moj. Svatko ima Nekog Svog, kog želi, ne da i... voli. Svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Kao što voli dragog Boga. I drugačije ne ide. I tako će bit za vjeke. A baš sam neki dan razmišljala kako sam počela zaboravljati. Kako ću preboljeti. Ne. Sve je to bila zabluda. I, iako nesvjesno, sve uspoređujem s njim. I svi su nasprem njega nula. Ništa. Ravna crta. Ni jedan nije ni približno blizu. Niti jedan, a pogotovo oni od sinoć. Koliko god sam bila pijana, nije im išlo. Jer ja imam Nekog Svog. Zapravo imam ga u mislima, snovima, željama, sjećanjima, uspomenama i srcu, no fizički više ne. Više ga uopće ne vidim, počela sam izbjegavati naše mjesto. Rekli su mi da će tako biti lakše. Usprkos svemu tome, on je ipak Taj. I biti će...koliko još? Pojma nemam, ali znam da će biti dovoljno da izgorim do kraja. Da mi izvor suza i one boli u srcu presuši. Do kraja.
Kada će se pojavit jedan koji će ga nadmašiti? Taj dan čekam. Taj dan bit ću najsretnija osoba na svijetu. Čekam tu osobu koja će mi, nakon što izgorim, dati poticaj da se kao veličanstveni feniks ponovno rodim. Jaka. Ponosna. Neuništiva. Svoja. Po prvi put nakon dugo vremena, svoja.
Ipak, znam to neće doći brzo, izbrojit će se tu par godina, ako ne i više. Samo želim znati da se i on katkad sjeti. Sjeti sebe, sjeti mene, sjeti nas. Više od toga mi ne treba. Da znam da je i njemu to barem nešto značilo. Najmanju mrvu, samo da nije nula. Da na mene potroši sekund svojih misli, kad ja na njega svoje trošim 24 sata na dan. Jer meni je to bilo više od nečeg. Meni je to ljubav. Samo takva. Prava. Ona koja se jednom dogodi, kratko traje, ali dovoljno dugo da uspije zadati smrtne rane s kojima ipak živi od uspomena koje je bezobrazno pokupila i sačuvala. Ljubav koja se pamti cijeli život. Ona prva i prava. Previše sam si bila dopustila. Glupača. Naš zadnji put intimnog kontakta, zadnji put kad sam mu se predala, kasnije je bio, sasvim slučajno, popraćen stihovima....
Ne njoj, doduše, ali nekamo, jer moja ljubav nikad nije bila dovoljna. Zašto? Ne znam. Jednostavno nije. Ne tebi.
U svoj toj opitoj atmosferi sinoć, ruka mi je poletjela prema telefonu, ali je i ona brzo odustala. Nikada nije bilo dovoljno, zašto bi bilo sad? Ne bi, znam.
Opet suza. Iskrena, bolna, nepoželjna. Ali ipak je tu. Uvijek. I zauvijek. Za koju pičku materinu je ti nikada ne vidiš? Molim te mi reci, objasni. Nećeš? Nije me briga.
Ja ću i dalje plakati u nadi da ćeš jednom primjetiti...
Ali, i to već znam-uzalud...
Post je objavljen 13.05.2006. u 14:09 sati.