Uspjela sam posložiti sve. Složila sam sve stvari u životu, sredila sve do savršenstva. Sve osim jedne... Kako dani prolaze, sve je teže i došla sam do zaključka da po tom pitanju vjerojatno nikad ne bu bilo sve OK. To pitanje, taj odgovor, taj objekt, subjekt, velik i važan dio mog života je on. Moja draga prijateljica bi rekla bio je on. Ali ja kažem da ipak jest.
I uvijek će biti. Nažalost.
Kako prestati misliti na nekoga tko ti je bio sve, nekoga tko ti je još uvijek sve? Na nekoga tko ti još uvijek daje povoda da ga ni ne pokušaš zaboravit? Kako?
Tu je opet pitanje njegove emocionalne zrelost koja, izgleda, nije baš primjerena njegovim godinama. Mnogi kažu da sam po nekim pitanjima zrelija od njega iako sam dosta mlađa. Ma nisam ja zrelija, ljudi, ja samo znam što želim…
A želim njega…. Kaže - i ja tebe želim. Ma, dragi, ne želim ja samo tvoje poljupce, ili prijateljstvo. Želim tebe cijelog, sto posto tebe, ono najbolje što možeš dati. A nikada ne tražim više no što sam ja spremna dati. I on to zna. Dala bih sve, ma pokušala sam dati sve. Uzalud.
Ne znam jel to neka stvar starenja, pa se sve više bojiš vezanja, odgovornosti i obveze. Što mu reći kad kaže da se boji vezati za bilo koga ili što? Što reći čovjeku koji sam ne zna što hoće?
Kada ćeš znati?
Samo mi to reci.
Hoće li biti dovoljno rano da uspijem preživjeti? Ili ćeš pričekati dok do kraja poludim i tek onda odlučiti? Kad bude bilo prekasno za bilo koju soluciju? Nažalost...
Post je objavljen 12.05.2006. u 18:20 sati.