...da se ljubav može i prespavati...i kad te sretnem da te neću ni primijetiti...
...al srce me je izdalo...
Baš kad sam ga najviše trebala. I ono je zakazalo. Ne mogu... Ja jednostavno ne mogu...
Evo, pišući ovako pomalo valjda sam izbacila negativne osjećaje iz sebe i sad mi opet dolaze kojekakve lude misli.......prelude misli...
Iako u zadnjem postu podebljana stoji rečenica ˝Moram ga zaboraviti.˝, odlučila sam pokušati ga vratiti. Znam, znam... Luda sam... Ali znam ja sebe, dok ne dođem do dna, neću odustati. Ja ću i dalje voljeti...
U biti ni sama ne znam zašto to želim... Ne, kad se upitam, zaista ne znam. No, jednostavno želim.
Postala sam luda od toliko razmišljanja, razmišljanja, razmišljanja.... O sebi. O njemu. O svemu. Njega ne mogu i ne mogu shvatit. Od toliko mogućih razloga njegovog neshvatljivog ponašanja sam se izgubila. Evo, čak se gubim u svojim rečenicama. Nevjerojatno...
Ne, ja moram...pokušati ću ponovno. Više mi nije važna ni nikakva veza. Samo želim njegovu prisutnost, ponovni dodir, poljubac, šapat na uho.... Ma samo osmijeh... ništa drugo. Nije to valjda previše... Ali onaj iskreni, u kakvim smo nekada zajedno uživali. To su bili dani....sretni dani... Želim ponovo bar jedan takav.... Samo jedan... Za moju izgubljenu dušu i to će biti previše.
Na kraju krajeva, takav jedan dan sam po sebi čak bih i bez teškoća mogla dobiti. No, takav dan bez ikakvih posljedica? Veoma teško. Budimo iskreni – nikako. A meni poslije Njega posljedice nisu baš lako prolazne i zaboravljive. Kad je on u pitanju ne mogu ih ni predvidjeti.
Ipak, riskirat ću iako bi se to teško moglo nazvati riskiranjem. Prije je to jednosmjerna karta za propast. Koju sama svjesno plaćam... Glupača, što drugo...
Post je objavljen 12.05.2006. u 18:23 sati.