Večer nije bila loša. Dok se opet nije dogodilo i to. Baš kad sam zaboravila da se nalazimo na istom mjestu, došao je do mene i sa malo alkohola u krvi, krenuo u akciju. Opet… Nevjerojatno…. Što da čovjek kaže na to? Od toliko ljudi, moraš biti baš sa mnom koju ovo najviše boli? Pa nisam ti ja igračka... Već sam si u glavi isplanirala kako ću ga lagano otkantat... no.... kod mene nikad ne ide sve po planu. Nažalost.
Nježno, a opet prodorno i samouvjereno gledajući me, sve više se približavao tiho i zavodljivo mi šapćući već dobro provjerene komplimente koji me pale. Dok sam uživala u njegovom dahu na vratu, osjetila sam i ruku koja me gladi po leđima. Kao nekada. Naježila sam se…. Znala sam – oprostit ću mu sve…
Vjerojatno bi se puno meni nepotrebnih i nepoželjnih stvari dogodilo da konobaru nije dopizdilo što mu je radno vrijeme završilo prije dobra četiri sata i da nakon razilaženja nisam otišla kući.
Dobro da jesam.
On je ostao pomalo razočaran kao da sam mu nešto bila dužna.
Nevjerojatno…
Post je objavljen 12.05.2006. u 18:21 sati.