...da, da, da... možda jednog dana. Još nisam spremna na to... to jest spremna sam i želim to, ali još nisam dovoljno jaka. Ne još. Dobro pjeva naša Neda, ali moje srce, bojim se, nikad neće postati stijena... Barem ne za njega, nikad. Uvijek ću biti tu sa svojim ranjenim srcem na vječnoj samrti, stalno primajući nove udarce njegovih riječi ili pogleda, ali nikako da dođe onaj posljednji, odlučujući... Samo da bi bol trajala što dulje...
Vidjela sam ga ovog vikenda. Nažalost. Jedva sam to izdržala. Taj nekakav osjećaj tuge, boli, razočaranja... ljubavi koja još traje, osjećaj poraženosti i očaja, bijesa i želje... Želje za njim. Ponovo. Želje za njegovim dragim očima, poljupcima i pričama... Želje za prošlošću, onim lijepim danima srće, uzbuđenosti i strasti...
Baš kad sam se ovih proteklih dana već pomirila sa svojim porazom, došla je ta želja...
Nažalost kod mene ništa ne ostaje na želji... Uvijek se pojavi moja nagora pratnja, nada.
˝U nadi se živi, u nadi se mre,
u nadi je život, u nadi je sve.˝
Čula sam to još ko klinka i zapamtila, nesvjesno živeći po tome.
I tako...
Želja pobudila uvijek postojeću nadu, a nada dovukla razna pitanja na koje je sama i našla odgovor.
Ako sam ga jednom imala, zašto ne bih mogla opet? Bih. To znamo. I on. I ja. Sam mi je priznao. Priznao je da ga osvajam jednim pogledom i da zato ne funkcioniramo kao prijatelji. Nije li to tužno?
Ne razgovaram s čovjekom koji mi znači sreću, ispunjenost i ljubav, zbog takvog razloga.
Nemojte ni pomisliti da me voli. Nije on ni blizu toga. Stvar je u seksu. Uvijek je tako. Nažalost.
Ja njega privlačim i ne može mi odoljeti. To su njegove riječi.
Ali ništa drugo. To su moje.
Tu se opet vraćam na svoja pitanja dovučena nadom, zapravo na bijedne odgovore koji donose kratkotrajan osjećaj srece, zatim još veću bol... Mogla sam ja njega opet imati taj dan, ma taj tren, samo da sam mu prišla... Dobila bih taj tren sve što sam željela... I više od toga. Tako je bilo već par puta. On zanesen mojom ljepotom i privlačnošću, daje mi sve što želim samo da me dobije... U tom trenu sretni smo i on i ja, a kad i to prođe,
meni vraća se bol.
On je zadovoljan.
Meni se vraća istina i stvarnost.
On je sretan.
Koliko god puta mi odigrali te uloge, svaki puta film završi jednako. Ostajem sama... Poslije divne noći, razgovora, prisjećanja... Potpuno sama... Bez njega. Bez ikoga. Čak bez polovice sebe, ali uvijek sa onom nadom koja me prati. Zauvijek.
Kao sol na ranu dolazi i taj njegov zanos mnome, zaluđenost i želja, njegova nevjerojatna sreća kad me dodirne, još veća kad me poljubi. Pitam se čemu. Pitam se zašto.
Istina, nikad nisam bila ružna cura, lijepa sam, ali ljudi ipak prije kažu da sam slatka i umiljata nego seksi ljepotica koja napaljuje. Nikada me nitko nije doživljavao TAKO lijepom, seksi i poželjnom kao on. Dao bi sve da me dobije, a onda me opet ne treba. Kako možeš za nekim toliko žudjeti, a ne osjećati ništa više? Kako možeš s nekim ne samo spavati nego provoditi dane, večeri, lijepe trenutke u društvu, solo, a da ne osjećaš barem nešto? Kako možeš s nekim sve navedeno raditi godinu dana svog života bez ikakvog početka i kraja? Bez ijednog od dva moguća rješenja te situacije: započeti divan odnos ili jednostavno reći to nije to.
Post je objavljen 12.05.2006. u 18:14 sati.