Jedan dosadan dan. Danas. Lijepo je vrijeme, sunce prži, terasice otvorene i zovu me... A ja u školi cijeli dan, evo maloprije došla doma, jela i...uči, mala..već. Ah, tak to ide.
U školi sam, naravno, bila prisutna samo fizički. Moj duh i misli su uvijek u nekoj drugoj dimenziji. Nekoj nepostojećoj i neostvarivoj. Kao i obično.
Čudna smo mi ljudi bića. Kad nešto imamo ili dobijemo, uvijek to primamo zdravo za gotovo. Rijetki su koji čine drugačije. I uvijek želimo više. Pohlepni smo. Netko ti da prst, ti bi cijelu ruku, kako se kaže. U mom slučaju - dobila ja svu pažnju, bez problema ukrala mjesece i mjesece vremena, riječi, poljupce, dodire, najintimnije moguće trenutke, ali ne. Time se nisam zadovoljila i željela sam još. Željela sam sve. Pravu ljubav. Previše.
Dok sad, s ovog gledališta, u skladu s trenutnim okolnostima, tj. posljedicama svih situacija, ne znam kako sam mogla biti toliko pohlepna, umjesto da sam uživala u onom što sam imala, onome što mi je pružao. Uopće nisam cijenila te trenutke, ja sam samo tražila, tražila i tražila... Sve više, više, više... Glupača.
A znate i kako se kaže:˝Tko najviše očekuje, najviše se razočara.˝
U tom grmu leži zec. Nije moja patnja bezrazložna. Sama sam je nesvjesno pozvala.
Kako sam samo mogla biti toliko pohlepna...?
Post je objavljen 12.05.2006. u 18:27 sati.