Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.
Al ja zaludu molim vrijeme neka stane-
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći ˝Lakše˝, al sjaj zore rane
Već je razbi siv.
Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala
- Prolaznici mi!
Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l´ opet dati
Čas taj, tako drag?
O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?
O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo, sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!
I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori, što čuje, vidi, diše:
˝Ljubav bješe to!˝
(Alphonse de Lamartine, ˝Jezero˝)
Post je objavljen 12.05.2006. u 18:30 sati.