Ne znam... Moje vječno pitanje – zašto je sve tako kako je? Ja hoću drugo, želim ljepše, želim bolji svijet...!
Puna mi je ona stvar muških. Ne svih, dakako, nego onih kojima je svrha izlaska zbarit nešto.
I bila tako ja jučer lagano vani, tamo gdje sam se družila s Onim Koji Se Nije Javio. Laganini. Cugica, čagica. Nakon malo više cuge, malo i poludim. Tko me zna, zna da to nije ništa neobično. To znaš i ti. Zato si me uvijek pazio... No, nekima je to poziv da krenu u lov na malu. I to još prijatelj Onog Koji Se Nije Javio. Naravno, dobio je odjeb. A Onog Koji Se Nije Javio nije bilo. U žaru alkohola i moje muzike prvi put da mi je sve i svatko bio ravna crta. Stvar je u tome što ne želim nikog osim tebe, a tebe više ne mogu imati. Zato ne želim više ništa. I nikog. Nikada.
Ali, tako nema smisla živjeti. Ne želim vječno biti sama. Ja sam jedna od onih koji dišu za ljubav.
Uvijek postoji nada da se opet sretnemo...ti i ja...
U nekom ljepšem, pogodnijem i sretnijem vremenu... Vremenu kad ćeš i ti mene voljeti...
Nemoguće? Je li, zaista?
Ma tko tu išta zna...
Post je objavljen 21.05.2006. u 23:33 sati.