Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 26.04.2007.
Snimka No.1
Razmišljao sam jedno vrijeme 'bih-ne bih'
al eto...
Kome se da - nek skida:
LINK
kvrcnut "Free",
upisati 4-znamenkasti broj
kvrcnut "Download..."
There you go.
***
Kola legenda o drevnom, tajnom znanju fizičkog razdjeljivanja glasnica snagom volje..
Priče rijetkih upućenika
Govore o ljudima koji su
uspjeli doseći stupanj nemogućeg savršenstva
i pjevati osam različitih glasova odjednom...
Trudim se.
ponedjeljak, 23.04.2007.
O novinarstvu
Evo jednog zanimljivog podatka:
Maloprije sam pogledao dragi film
napeto-dosadnjikavu bajku za studente i fetišiste novinarstva.
***
Nastavljam u manje zanimljivom tonu:
Pokušavao sam se pritom prisjetiti koliko sam ga puta tokom godina stavljao u viderekorder
da me napuni adrenalinom i voljom za novim radnim pobjedama.
*
To, ustvari, nije istina.
*
Dodao sam ova dva-tri retka samo da bih dodao dva-tri retka, (u čast honoriranja po retku) i
uveo narativnu poveznicu
koja bi ovaj zapis lagano odvukla u reminiscencije...
u osobnom je univerzumu moj favorit i dalje g. Branko Uvodić,
koji je u jednoj mozaik-emisiji nenadmašno povezao prilog o cijenama povrća na koprivničkoj tržnici i prilog o modnoj reviji u Milanu,
sljedećim riječima:
"Možda kumice s koprivničke tržnice i ne bi otišle na reviju mode u Milanu, no
To nije razlog da mi to sada ne učinimo".
*
Novinarstvo više jednostavno nije fora otkako nestade kliše:
na tjeme zabačen šešir s iskaznicom, hozntregeri i čik u ustima
Dodatnih je draži izgubilo i nestankom
samtenih sakoa s kožnim laktenim zakrpama, košulja s otkopčanim prvim pucetom i olabavljenom kravatom,
pisaćih strojeva,
crvenom olovkom lektoriranih kartica i
trčanja hodnicima sa špaltama u rukama.
***
Televizijsko je novinarstvo utjecajnije,
Časopisno,tjedno i mjesečno elegantnije,
Internetsko aktualnije,
Ipak, prva mi je asocijacija na pojam "novinarstvo" uvijek - redakcija dnevnih novina.
I blame it on Hollywood.
Ušao sam u nju odjednom, impulzivno, i odmah se navukao, što -
s bijelom halogenom rasvjetom,
zaflekanim, radioaktivnim tapisonima iz 70-tih,
frenetičnim krckanjem tipovnica,
zvonjavom telefona,
lančanim cigaretama, crnim kavama,
obilnim nadraživanjem živaca i
neopisivim vonjem važnosti
- i nije bilo teško.
Jedra mi je idućih mjeseci napuhavala i činjenica da sam u skupini mladih, zadnjepridošlih snaga bio
daleko najmlađi i jedini bez diplome novinarstva, a
prvi s potpisanom reportažom, i prvi spomenut na redakcijskom kolegiju, što mi - priznat ću - nije bila mala stvar...
Volio sam vjerovati da pohvale imaju značaja.
U posao sam se bacao naglavačke, nekritično i malo mahnito;
vikendom, blagdanom, cičom zorom, noću, te - kako je ovisnost o adrenalinu rasla - sa svjesnim izazivanjem deadlinea, i upravo nesnosnim samozadovoljstvom.
Pozerstvo, u stvari.
Koketiranje sa slasnom paradigmom.
Samodokazivanje.
Ispunjavanje praznina.
Igranje. Obično igranje...
Zabava je, neminovno, prestala biti zabavna, a
Čar je u sljedećih par godina počela puštati zrak, načeta sumnjama o efemernosti.
Posve je splasla jednog vrućeg proljetnog dana,
kada sam iznenada, uz osjećaj gušenja, spoznao da - ne mogu pisati.
***
Tomu u čast - ostavljam ovaj zapis da visi...
(teško, ipak, odoljevam metafori)
... poput gnjilog kopuna na verandi.
petak, 20.04.2007.
U dnu dvora vječno drijema durak
Divni danas dvori Balthudara
sapeti su u bršljenje, do visina prvih kula.
Okolonji opkop, ispod i potkop,
u kripti vrrvrrrvrrr drevnog je ukop.
Balthudara sahraniše u položaju ždrala,
'Spod debele od stijenja ploče, na kojoj,
Astirskim pismenima stoji
„Balthudar – Ždral“
I zasmrtni još je distih:
Prežestvujšću eshani penibett y sumniwani
Solojevje peivanni sutiglošti sed y ani.
četvrtak, 19.04.2007.
Lenonština
Jer su mi ruke bile zauzete torbama i kesama
jer sam bio spriječen,
Na jednome sam od londonskih aerodroma propustio izvrsnu foto priliku:
U redu za šubu "Non-EU" stajalo je pedesetak umornih, europski bijelih lica
U redu za šubu "EU" stajalo je pedesetak umornih pakistansko-indijsko-arapsko-afričkih crnih i smeđih lica... i negdje, na samom kraju, jedno umorno, opjegano bijelo lice pod kukuruznom kosom...
Vrlo zabavan prizor -
žao mi sad...
***
U ono mračno doba ranih devedesetih ..
kojih se, za razliku od brojnih tompsona, odista sjećam kao smrknutih i mračnih...
možda zato što su mi prozori dugo bili prekriveni crnim kesama za smeće),
..Sanjao sam jednom da se sa grupicom prijatelja nalazim na Trgu,
i da je Trg prepun ljudi spremnih za večernji izlazak
I netko da je rekao : "... opet ovi Irci traže kavgu..."
i da sam, doista, pred "Krležom" vidio grupicu nabusitih momaka
riđih vlasi, "irska banda", kako traži kavgu,
I da sam - u snu - bio svjestan da su oni ustvari Zagrepčani irskoga porijekla,
koji se od dominantne etničke skupine razlikuju jedino po prezimenima
i zovu se, recimo, Branko O'Neill, Domagoj O'Reilly, Tomica Shaughnessy
Na Trgu nisu bili samo oni.
Okretao sam se oko sebe i posvuda su bila lica koja
očito nisu Zagorci, Slavonci ili "s tvrde dalmatinske stine",
Benetonski mišung tamnih, svijetlih, žutih, bijelih, crvenokosih, kosookih ... Razuzdano veselih, spremnih na provod...
Sjećam se da sam ujutro
bio fasciniran tom pomisli o multikulturalnom Zagrebu...
...
Šoveni i ksenofobi imaju brojne argumente protivu multietničnosti, ne-tvrde imigracijske politike i nacionalne šarolikosti
brojne argumente sa svih strana racionalnog spektra,
koji se svode na jedan jedini iracionalni - strah.
Strah od postkolonijalnih divljanja štono bi moda u Parizu
Strah od odumiranja naše, regbi, "superiorne" rase
ili religije
ili nacije
Strah od "žutih mrava"
Strah od "smeđih suicidalaca"
Strah od "velikog crnog"
Strah...
Ne pomišljaju, međutim, na to da
ljudska šarolikost razbija društvenu učmalost, uskogrudnost, jalovost, horizontalna suženja
Eto,
onako uzgred..
utorak, 17.04.2007.
Nema veze - zaboravit ću do prekosutra...
Odjutra do večeri nedjelje ćutjeh izvjesnu nevolju.
Nevolja je bila depresivno-indignantna i predvečer se zamalo zavaljala u autističku moru,
koju sam - ne bih li je nekako sagledao i ukrotio nepovezana divljanja - nekako pokušao obuhvatiti i izbljuvati napismeno,
skinuti je s duše,
no ona jednostavno nije htjela sići.
Pokušavao sam, dvaput-triput,
no sve bih napisano vrlo brzo digitalno
zgužvao
i bacio u koš...
Vjerojatno bi bilo pametnije da to učinim i s ovim, no
Danas mi je lakiralo parkete u dnevnoj.
Pare su bile - i još jesu - snažne, čak i iza dvaju zatvorenih vrata.
Danas sam, stoga, prilično neinhibiran.
Pokušat ću zato još jednom, premda,
svjestan da neću uspjeti doseći željenu razinu niti ton,
već vjerojatno nešto lažnopravovjerno-lakrdijaški...
Svejedno.
Ovo sad mora ići van,
i amen.
***
Elem,
Ne znam koliko davno, ali znam da ima tomu dosta otkako sam
postao svjestan da podatak o nestajanju svjetskih rezervi fosilnih goriva do sredine 21. stoljeća
na globalnoj razini izaziva pozornost koliko i srednja minuta u petominutnom reklamnom bloku…
Vremenom mi je - naravno - postalo jasno i zašto.
Ništa toliko ne unazađuje um i dušu kao instant-gratifikacija…
Ako ičime u zadnjih stotinu godina obilujemo, to su distrakcije,
I na ništa se lakše nije bilo navući nego na instant-zadovoljenje, Praise the Ford.
*
Ipak, primijetio sam da su posljednjih godina
članci o automobilima na pogon koji nije benzinski polako nadišli rubrike „Zanimljivosti“ ili „Vjerovali ili ne“.
Svaki novi oružani sukob na ležištima nafte, svako novo poskupljenje barela,
skinulo je s njih po milimetar etikete 'kuriozitet'
kao da će reći da se positno ipak počela razvijati svijest
da ustroj svijeta kakvog poznajemo ima svoj rok trajanja, i da on - posve izvjesno – ističe.
Ono što se, međutim, još uvijek tiska najsitnijim slovima
činjenica je da ćemo,
prije nego što istekne, sve masnije i masnije subvencionirati njegov opstanak.
Jer, eto – alternativa još uvijek ne postoji.
Ako i postoji - skupa je ili smiješna.
*
Ono što mi je dugo bilo nevjerojatno jest hladnokrvnost kojom je
krupni kapital na kockarski stol stavio ustroj moderne civilizacije.
Ljudi i roba pomiču se zemaljskom kuglom posljednjih stotinjak godina isključivo na naftne derivate,
i na sve veće i veće njihove količine.
Već stotinu godina, svi se ulozi ustrajno stavljaju na jednu jedinu kartu.
Odreći se luksuza koji ona donosi – već je davno postalo nemoguće.
Ne znam kada je prerano omoćalom majmunu postalo jasno da
njezini izvori nisu nepresušni
niti obnovljivi.
Po procjenama, svjetska proizvodnja nafte vrhunac je doživjela 2005. godine,
i zbog Kine, Indije, Iraka, SUV-ova, Boga oca..
slijedi joj sve strmiji pad.
U zemljama moćnijim valutom,
vrhunac je dosegnut mnogo ranije,
i lešinari sad kruže oko preostalih zaliha,
a jadnici koji leže na njima uporno se opstruiraju.
Teško je, međutim, poreći hladnu i jednostavnu darvinističku logiku koja pokreće taj proces –
sve i kad majmun s većom batinom ne bi vrlo svjesno egzercirao i iskorištavao svoju nadmoć,
sve i kad bi želio krenuti dugoročno inteligentnijim putem,
promjena stogodišnje infrastrukture i zaustavljanje zamašnjaka ugrozila bi svačiji interes.
Najprije onih slabijih... - jači je majmun zapravo filantrop!
Sve i da su alternativne tehnologije razvijene dovoljno da doskora posve zamijene fosilnu, a nisu,
prijelaz bi u ovom metastaziranom stadiju bio vrlo bolan, zahtjevan i skup.
Kako benzin bude poskupljivao, učestat će prosvjedi.
Kada drastično poskupi svaki proizvod koji na bilo koji način ovisi o transportu – a to su manje-više svi –
nastat će katastrofa.
U posljednje vrijeme izvjesno postaje da će do toga,
na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri,
doći,
probably in our lifetime.
***
Ove je zime na velika vrata u naš život ušlo globalno zatopljenje, naš stari znanac iz malih, zametnutih novinskih okvira „Zanimljivosti“ ili „Iz znanosti“.
...
Ne znam kad sam prvi put čuo za Greenpeace, ozonske rupe, freon, efekt staklenika, topljenje leda na polovima,
cijeli taj crni shebang
ali bilo je to davno,
toliko davno da sam još djetinje naivno bio uvjeren da čovjek mora biti pametniji od toga..
Zbog neumoljive, međutim, logike progresa pod svaku cijenu, na kojoj je civilizacija ustrojena,
i moderne mu nuspojave, bjesomučne potrošnje - temelja kapitalističke ekonomije,
– zdrav se razum nije pitao.
Zaustaviti nagli razvoj ili mu barem preusmjeriti putanju
U ovako postavljenim okvirima jednostavno nije bilo moguće.
Svaki znanstvenjački glas upozorenja, u ovih je nekoliko desetljeća bio relativiziran patronizirajućim tonom industrije i politike,
a ponajviše posran ravnodušnošću javnosti.
Teško je, naime, brinuti oko nečega što će desiti jednom, i to navodno.
Za sto godina. Možda.
Who gives a fuck?
Ponukani mnogim rakom kože zbog tih glupih rupa,
napravili smo, ipak, jedan mali, simboličan ustupak – postali smo obazriviji s lakovima za kosu.
Istovremeno, umnogostručili smo industrijske plinske emisije jer,
jebiga, nekako nam je udobnije zbog toga.
Udobnost je naprosto neodoljiva.
ali danas je po jedan auto za svakog člana kućanstva uistinu neophodan.
Svjesni smo - možda - da pitke vode također nestaje, da se ledenjaci rapidno tope i da slatka voda klizi u more,
no jednostavno smo morali povući lanac triput, i kasnije malo posprejati zahod diskretnim mirisom limuna, jer
situacija je stvarno bila nezgodna.
Uostalom, nismo mi krivi što je voda iz kotlića pitka.
Sprej ispod ruke? Ta nećemo valjda smrditi?
Koristimo stick, i na odjeći ostaju tragovi? U mašinu, deset deka praška i gutljaj omekšivača.
Zapjenušat ćemo otpadne vode ali - kako da drukčije peremo?
Mala plastična bočica dizajnirane vode? Znamo da se plastika ne razgrađuje, i znamo da u toj nerazgradivoj tvari vode ima za ravno tri gutljaja, ali - žedni smo. Seoskih pumpi na cestama više nema, a bočice su sveprisutne. I tako praktične; na aerobiku, u šetnji, na poslovnom sastanku, predavanju.
Udobnost je neodoljiva, no nevina bezbrižnost s kojom se u njoj valjamo naprosto je cool.
(nota bene - pročitati ponovo Brave New World. Loša karakterizacija, loša naracija, ali svejedno... )
I ni sami ne znamo kako, ali – stvar se malko ubrzala.
Godinama se, onako uzgred, iščuđavamo gdje su nestala godišnja doba, no
tek nas je ova zima svojski šutnula u majmunsko dupe.
Snijeg na Floridi i Malibuu,
proljetnoblatne austrijske skakaonice u siječnju i upropašten godišnji za skijanje,
nekakve ekvatorijalnotropske bube u Istri - odjednom,
u prvoj minuti Dnevnika
govore da nam se ne piše dobro.
Nekakvi skupovi svjetskih znanstvenika s histeričnim zaključcima o
rastu temperatura i smanjenju polarnih kapa,
nestajanju golemih rezervi pitke vode iz ledenjaka i
rastu mora koja će početi gutati obale i gradove,
Nekakve somnabulne projekcije o saharskom Mediteranu "kakav nikad nije bio" i
masovnim seobama naroda – sve to za desetak godina,
počevši od jučer.
***
Naime, što me nagnalo na sve ovo baljezganje:
Jučer,
Višnja na vrhu kupa.
Možda senzacionalistička
Možda neprovjerena, nedokazana, možda neozbiljna
Ali - uzevši je u cijelome kontekstu - nekako fatalistički dražesna vjestica
upotpunila mi je dan:
*
Bila jednom
nije toliko skupljala med koliko se družila s Flipom i Pavom, no
voljeli smo je i prije nego smo naučili da održava prokreaciju na zemlji peludiziranjem biljaka.
Otkrilo se, međutim, da ima veliku manu:
Čini se da se ne slaže s mobitelima.
They are putting forward the theory that radiation given off by mobile phones and other hi-tech gadgets is a possible answer to one of the more bizarre mysteries ever to happen in the natural world - the abrupt disappearance of the bees that pollinate crops.
The theory is that radiation from mobile phones interferes with bees' navigation systems, preventing the famously homeloving species from finding their way back to their hives. Improbable as it may seem, there is now evidence to back this up.
Colony Collapse Disorder (CCD) occurs when a hive's inhabitants suddenly disappear, leaving only queens, eggs and a few immature workers, like so many apian Mary Celestes. The vanished bees are never found, but thought to die singly far from home. The parasites, wildlife and other bees that normally raid the honey and pollen left behind when a colony dies, refuse to go anywhere near the abandoned hives.
…
The alarm was first sounded last autumn, but has now hit half of all American states. The West Coast is thought to have lost 60 % of its commercial bee population, with 70 % missing on the East Coast.
…
CCD has since spread to Germany, Switzerland, Spain, Portugal, Italy and Greece.
…
No one knows why it is happening. Theories involving mites, pesticides, global warming and GM crops have been proposed, but all have drawbacks.
…
German research has long shown that bees' behaviour changes near power lines.
…
Now a limited study at Landau University has found that bees refuse to return to their hives when mobile phones are placed nearby. Dr Jochen Kuhn, who carried it out, said this could provide a "hint" to a possible cause…
...Albert Einstein once said that if the bees disappeared, "man would have only four years of life left"...
"
Izvor
***
Iz kojeg god kuta,
Čini se da smo stvarno usrali motku.
četvrtak, 12.04.2007.
...And where were you when Kennedy was shot?
Nedjelja, 4.svibnja 1980.
Igram se
Nedjelja je.
Vani je sunce.
Odrasli su oko mene,
mama i tata su tu, baka i deda
sretan sam jer najviše volim kada su svi oko mene.
U sedam sati sjedam na tepih, ispred velikog televizora
Čekam sedam i petnaest, najvažniji dio dana
Čekam crtić
...
Znam na sat,
I nije mi jasno zašto je na satu već sedam i petnaest,
a crtića još nema.
...
Na televiziji nema crtića, samo
Neki striček koji priča ozbiljno i dosadno, ne razumijem ga ništa
Priča nešto kao da je Dnevnik a još nije Dnevnik
...
Deda i baka i mama i tata sjede za stolom iza mene i gledaju televizor
Pitam dedu kad će crtić.
Kaže mi da ga nema danas. Da je umro Tito i da ne mogu pustiti crtić.
...
Vičem i plačem.
NIKAD se nije dogodilo da nema crtića.
Ovo je najgori dan ikad.
***
Subota, 11. prosinca 1999.
Da je Tuđman umro, saznao sam u sitne sate subote, trešten pijan.
Napio sam se najprije skupih vina na božićnom domjenku,
pred svojim urednikom i sve nekim televizijskim facama -
bio sam najmlađi dripac tamo, i baš mi je bilo zabavno,
a onda više nisam mogao piti vino i dosadilo mi je društvo, ispričao sam se i izašao i krenuo prema gradu,
nazvao prijatelja s novog novcatog mobitela
I u gradu nastavio piti ali jeftinije, s mnogo dražim ljudima i u mnogo zabavnijem tonu.
...
Došavši kući, saznao sam vijest, i
ostao malo zatečen povijesnim trenutkom.
Onog prethodnog sam se slabo sjećao
Ostatak noći razmišljao sam o konzekvencama, što sad, tko sad, kad će izbori...
...I
o novogodišnjem tulcu, koji će ... - Oh, bit će izvrstan! MORA biti izvrstan! 2000, jebote! The future is here!
...
Kako pada subotnja večer,
Nas troje sjedamo u moj auto,
i vozimo se -
planovi su propali, to je večeras jedino ostalo.
Vozimo se izvan grada.
Vozimo se dugo, nekim zavojima i seoskim cestama, nemam pojma gdje idem,
Noć je vrlo tiha.
Penjemo se do Stubice, parkiram pored Gupčeva spomenika
Palimo joint, sjedamo na zidić i gledamo dolinu ispod nas,
Mrak, i
stotine sitnih treperavih svjetalaca lampaša
na prozorima zaseoka.
...Puno Zagorje lampaša...
Sjedamo u auto i vozimo se dalje, do neke šume,
parkiramo, pušimo još jedan, ulazimo u šumu, smijemo se
a onda ona zabrije paranoju od mraka i stabala, i opakosti uklete šume,
pa se vraćamo u auto i vozimo dalje.
...Do neke ceste kraj polja.
Ponesen trenutkom, skrećem u polje,
i vozim stotinjak metara po grbama uskog poljskog puteljka, parkiram,
Vadim šatorsko krilo iz prtljažnika,
...Liježemo na livadu, s pivama, cigaretama i
palimo još jedan,
dva,
tri..
..Ležimo dugo
..Gledamo u zvijezde,
pričamo
neznam više o čemu.
...
Bilo je još nekih događaja kasnije te večeri -
auto nije želio upaliti, pa smo ga nas dvojica usred polja gurali a ona
je uspjela skrenuti u grabu, pa smo ga pola sata vadili iz jarka i
umirali od smijeha,
pa ga opet gurali, dok konačno nije upalio negdje pred samu cestu,
pa smo veselo i prljavo i
znojno uskočili i krenuli prema Zagrebu, da bi nas
iza prve krivine dočekao policijski auto i čovjek s velikim lilihipom,
a njih su dvoje straga panično stali skrivati
travu, pa im se rasula po podu auta,
pa sam ja izašao van i razgovarao, trudio se biti vrlo normalan,
pa nas je on, malo podozrivo i nevoljko, ipak pustio dalje jer smo, valjda, izgledali potreseno i izgubljeno, pa smo kasnije stigli kod njih doma, i slušali muziku i pušili ostatak noći i tako...
- ali lijepo je bilo ležanje na hladnoj zemlji,
usred ničega,
i gledanje zvijezda... Bila je to vrlo tiha noć...
***
Ponekad,
kad sam u dubljoj depresiji,
poželim biti diktator.
Imam već neke okvirne planove za prvu petoljetku.
Više društvenomoralne nego ekonomske, doduše...
diktator ili rokenrol zvijezda,
whichever comes first...
_____
_____
DODATAK
(sljedeće popodne):
Maloprije sam pročitao vijest o Račanu i želim samo napomenuti da je
gornji post nastao kasno sinoć, potaknut Ateninim sjećanjima,
bez ikakvih referiranja na aktuelnosti,
uzevši da vijesti u zadnje vrijeme pratim slabo ili nikako.
Evo, zapis je sad nehotice obojen morbidnom nijansom.
...
Ovakve mi bizarne koncidencije nisu nepoznata stvar.
Sinkronicitet, rekao bi Jung.
Vještičja posla, rekao bi narod...
utorak, 10.04.2007.
Zazvonilo mi maloprije na vratima...
otvorio sam,
bez špijanja jer čekam malera.
njih dvoje, uredno zakopčani, uredno odjeveni, on u menadžerskom odijelu, ona u konzervativno-ukusnom kostimu,
neizmjerno nasmješeni,
nesnishodljivo uljudni
"Je'l vas kao mladog čovjeka zabrinjava ovo što se događa svijetu, ovo što znanstvenici ...?"
Sestro, vrlo.
Nekoliko sam već puta uhvatio virtualno pero i umočio ga u virtualnu tintarnicu da nešto nadrljam,
ali odustajem
Loše sam koncentracije, nedorečen, nesuvisao: nemušt. Zadnjih nekoliko godina pogotovo.
Bolje mi odgovaraju neuhvatljive forme
"Što vi mislite o tome, biste li nam mogli reći?" pita ona.
Ne nada se da ću ih pustiti unutra.
Smiješim joj se: "Svašta, ali ne mogu vam ništa sad, ovako na vratima.."
Smiješe se, klimaju glavom, doh, "Naravno, ovako smo vas nenadno..." Mnogo se smiješimo.
Pitam ih tko su, što hoće.
Ona otvara kožni fascikl, vadi Kulu stražara,
Cerim se, odmahujem glavom, ona se smiješi, "Vidim, prepoznajete".
Prepoznajem.
Došli smo do onog trenutka kad je i meni i njima jasno da ću vrlo brzo zatvoriti vrata.
Ovaj put ne hladno i indiferentno, već iznenađujuće ljubazno,
ali svi znamo da je druženju kraj.
Mlada pokušava još nešto sa Biblijom,
pita me jesam li znao da je još prije dvije tisuće godina zapisano da će ljudi uništiti svijet,
velim da nisam, ne slušam je više,
zamalo ih pitam "Imate li neki web-sajt pa da tamo potražim?",
ali se zaustavljam u zadnji tren
lijepo pozdravljam,
i zatvaram vrata.
Nisu uvrijeđeni, i dalje su
neizmjerno nasmješeni,
nesnishodljivo uljudni
i ukusno odjeveni.
Imali su me jedno kratko vrijeme.
Što da im velim?
Drago mi je da ima ljudi kojima nije mrsko nakon posla obući se ukusno
i ići od vrata do vrata, kucati,
uljudno postavljati pitanja od značaja,
koja me epistemološki izjedaju,
ali
dvije tisuće godina stara književno-didaktička moralka
nije rješenje svih problema.
Niti najvažnija knjiga na popisu literature.
A ako baš, uostalom, i dođe do ispita, planiram ga proći kao i sve dosadašnje -
improvizirajući.
nedjelja, 08.04.2007.
Uskršnje skriboreje
Da je još jučer,
ispisao bih koju o sunčanim, lijeno zujavim poslijepodnevima u proljeće,
kada je subota i odmara se preživajući sneno objed na kauču dok zrakom
palucaju sitna zrna prašine na traci sunca i čujem onaj zvuk
koji me prati cijeli život ovakvih popodneva -
gradabilno zujanje sportskog aviona na tihom, poplavjelom nebosklonu, osutom paperjem:
zzzzzzzzzzzzzzz...
(Sjećam se kad ih začujem nedjeljnih aeromitinga kojima ne prisustvovah ranih 50-tih)
:::::
Želim međutim reći nešto drugo
a to je da
kada pročita retke:
tko pri zdravoj pameti ne bi poželio -
evo recimo - ja,
da mi je Xaver Šandor Đalski šukun-šukun-pradjed,
i da me u djetinjstvu dok još bijah malen, ziba na koljenima i
pripovijeda uzbudljive uredske priče iz svog službovanja u cesarskoj upravnoj službi u Pakracu tisuću i neke...
(Zacijelo se mnoga priča krije u tim cesarskim danima - gledao sam davno Josephine Muntzenbacher, i dobro znadem kako raspopašni bijahu ti
Ugari i Austri,
posebice kada služe popodnevni čaj od meda..)
Bez obzira na prijeke i podle poglede okolne, ja priznajem da
volim, i porijetko uzmem Gjalskoga u ruke da mi ponudi u sitan noćni sat taj
ugođaj tankoćutne ekstaze,
guljavim i prašnobrašnjavim riječima,
i ponekad snatrim da mi je pređ, jer tada
poveljom i grbom i kurijem u Gredicama bih mogao dokazati da sam plemenitoga podrijetla,
što zasad samo ja znadem,
i plemenitost osjećam otkako na sebi otkrih plavu plijesan..
Plemenit, ako ne duhom i tijelom, a ono poveljom i plijesni bih bio koja taloži se po duši i psihi u
plavkasto prožiljenim grudvicama i nakupinicama
"Mlohavi krastavac"? "Kisela pašteta"? Ili
"Adamov jabučni ocat"?
"Rumena gaza"? "Mrljave gaće"?
Ili onaj poznati stih "Dva slinca, kao dva sluzava puža"?
Naturalizam, naturalizam - jedini lizam
v sodelovanju z naravo..
:::
sanjao sam noćas da te nemam i konvulzirao od muke i suza
Volim te tužno prerafaelitski
Nikad više to ne želim sanjati niti vidjeti
::::
::::
Pošto danas međutim nije jučer, nego je danas uskrs dvijesedme, nudim samo zadaću infantilnog (7 i 3/4 mentalne dobi):
Volim Uskrs jer je uvijek tiho i proljeće i sunčano, i nikad me još nije, poganina, razočaralo sunce osim evo danas na osmi travnja dvijeisedme jer je nešto disperznije i mutnije nego treba...
Ovo je kraj današnje skriboreje.
Evo -
Kraj.
četvrtak, 05.04.2007.
Milo te gledam, večerima...
Voljeli su te...
Arthur Rimbaud
Arthur Symons
Edgar Degas
Edouard Manet
Ernest Dowson
Guy de Maupassant
Oscar Wilde
Paul Gauguin
Henri de Toulouse-Lautrec
Vincent van Gogh
Paul Verlaine
*** *** ***
Popit ću te, zelena vilo,
Jednog od ovih dana,
Da vidim zašto…
ponedjeljak, 02.04.2007.
As it is
Ovaj post posve je beznačajan.
Kao i nekoliko već puta dosad, ovo služi samo
da bi guralo dolje,
dalje,
delje..
______
Post je beznačajan.
On služi samo jednoj svrsi - da potakne kolanje, da nastavi život, da produlji trajanje svome Blogu.
Da prokrvi..
______
Ništa neuobičajeno - takvih je postova mnogo, takvih je postova većina na ovoj domeni.
Rađaju se hrpimice,
u ispljuvku, odjednom, kao štrcaj punoglavaca iz krastave,
u grču i ekstazi,
- postoje da bi svjedočili o svom besmisleno-besadržajnom postojanju,
i čudnim, ponekad neobjašnjivim razlozima svog Tvorca i Tipkača.
______
Ovaj post je beznačajan.
Služi jedino da prokrvi i potakne kolanje.
______
Nevolja je, međutim, što je on vrlo svjestan toga.
