Da je još jučer,
ispisao bih koju o sunčanim, lijeno zujavim poslijepodnevima u proljeće,
kada je subota i odmara se preživajući sneno objed na kauču dok zrakom
palucaju sitna zrna prašine na traci sunca i čujem onaj zvuk
koji me prati cijeli život ovakvih popodneva -
gradabilno zujanje sportskog aviona na tihom, poplavjelom nebosklonu, osutom paperjem: zzzzzzzzzzzzzzz...
(Sjećam se kad ih začujem nedjeljnih aeromitinga kojima ne prisustvovah ranih 50-tih)
:::::
Želim međutim reći nešto drugo
a to je da
kada pročita retke:
I bijaše doista divno, pače nekako tajanstveno, gotovo sablasno, puno šapata i čudnih sjena i nejasnih povlačenja. Upravo mi je duša drhtala, i pred nju se rivale nekakve nejasne sive konture, bajoslovne prikaze...
tko pri zdravoj pameti ne bi poželio -
evo recimo - ja,
da mi je Xaver Šandor Đalski šukun-šukun-pradjed,
i da me u djetinjstvu dok još bijah malen, ziba na koljenima i
pripovijeda uzbudljive uredske priče iz svog službovanja u cesarskoj upravnoj službi u Pakracu tisuću i neke...
(Zacijelo se mnoga priča krije u tim cesarskim danima - gledao sam davno Josephine Muntzenbacher, i dobro znadem kako raspopašni bijahu ti
Ugari i Austri,
posebice kada služe popodnevni čaj od meda..)
Bez obzira na prijeke i podle poglede okolne, ja priznajem da
volim, i porijetko uzmem Gjalskoga u ruke da mi ponudi u sitan noćni sat taj
ugođaj tankoćutne ekstaze,
guljavim i prašnobrašnjavim riječima,
i ponekad snatrim da mi je pređ, jer tada
poveljom i grbom i kurijem u Gredicama bih mogao dokazati da sam plemenitoga podrijetla,
što zasad samo ja znadem,
i plemenitost osjećam otkako na sebi otkrih plavu plijesan..
Plemenit, ako ne duhom i tijelom, a ono poveljom i plijesni bih bio koja taloži se po duši i psihi u
plavkasto prožiljenim grudvicama i nakupinicama
Kojim riječima bih čitatelju probudio grozu? Je li to "nakupinica krasta"?
"Mlohavi krastavac"? "Kisela pašteta"? Ili
"Adamov jabučni ocat"?
"Rumena gaza"? "Mrljave gaće"?
Ili onaj poznati stih "Dva slinca, kao dva sluzava puža"?
Naturalizam, naturalizam - jedini lizam
v sodelovanju z naravo..
:::
Nedostaju mi tvoje kovrče i kitnjasti rep i očnjaci
sanjao sam noćas da te nemam i konvulzirao od muke i suza
Volim te tužno prerafaelitski
Nikad više to ne želim sanjati niti vidjeti
::::
::::
Pošto danas međutim nije jučer, nego je danas uskrs dvijesedme, nudim samo zadaću infantilnog (7 i 3/4 mentalne dobi):
"Danas je uskrsnuo spasitelj naš isus krist i zato jedemo svinjske šunke i crnobijela jaja u boji i mlado od luka i ovce, a ne zato jer smo u duši samo pogani poganih jezika koji slave poganski ekvinocij i nepoganska paket-sniženja u trgovačkim centrima koja pršte plastičnožutom slamom i košarama sa tisuću u steznik utegnutih šunki i malih plastičnožutih pilića na štapu, buket pilića za deset novčića... I ljudi danas i babe rano se dižu u pet i idu u crkvu i stoje ispred crkve i guraju se naprijed, sneni i odjeveni, i babe guraju svoje košare pokrivne maramama što naprijed, da ih svećenik ne blagoslovi, nego baš poprska svetom vodicom i istjera iz njih đavla i poganstvo, a nakon egzorcizma, doručkovanje doručka iz doručkovne košare, još toplog i umornog i znojnog od guranja i škropljenja... frcaju kapulice iz usta, krpati se rozo meso, tucaju se u prikrajku jaja i svlače svoju šarenu kožu, i suzom suze tužne oči zbog kristova uznesenja i preljutog hrena iz trgovačkog centra za petnaest novaca, kupljenog uskrsničkim poklon-bonom, tim veličanstvenim kompenzacijskim kotačićem u slavu i dug život ekonomskog sustava. Kraj"
Volim Uskrs jer je uvijek tiho i proljeće i sunčano, i nikad me još nije, poganina, razočaralo sunce osim evo danas na osmi travnja dvijeisedme jer je nešto disperznije i mutnije nego treba...
Ovo je kraj današnje skriboreje.
Evo -
Kraj.