Odrasli su oko mene,
mama i tata su tu, baka i deda
sretan sam jer najviše volim kada su svi oko mene.
U sedam sati sjedam na tepih, ispred velikog televizora
Čekam sedam i petnaest, najvažniji dio dana
Čekam crtić
...
Znam na sat,
I nije mi jasno zašto je na satu već sedam i petnaest,
a crtića još nema.
...
Na televiziji nema crtića, samo
Neki striček koji priča ozbiljno i dosadno, ne razumijem ga ništa
Priča nešto kao da je Dnevnik a još nije Dnevnik
...
Deda i baka i mama i tata sjede za stolom iza mene i gledaju televizor
Pitam dedu kad će crtić.
Kaže mi da ga nema danas. Da je umro Tito i da ne mogu pustiti crtić.
...
Vičem i plačem.
NIKAD se nije dogodilo da nema crtića.
Ovo je najgori dan ikad.
***
Subota, 11. prosinca 1999.
Da je Tuđman umro, saznao sam u sitne sate subote, trešten pijan.
Napio sam se najprije skupih vina na božićnom domjenku,
pred svojim urednikom i sve nekim televizijskim facama -
bio sam najmlađi dripac tamo, i baš mi je bilo zabavno,
a onda više nisam mogao piti vino i dosadilo mi je društvo, ispričao sam se i izašao i krenuo prema gradu,
nazvao prijatelja s novog novcatog mobitela
(Još uvijek ih nije bilo na cestama, i još sam se sramio zvonjave u tramvaju i češće ga držao isključenog nego uključenog; vicevi o mobitelima i njihovim vlasnicima još uvijek su bili vrlo pomodni.)
I u gradu nastavio piti ali jeftinije, s mnogo dražim ljudima i u mnogo zabavnijem tonu.
...
Došavši kući, saznao sam vijest, i
ostao malo zatečen povijesnim trenutkom.
Onog prethodnog sam se slabo sjećao
Ostatak noći razmišljao sam o konzekvencama, što sad, tko sad, kad će izbori...
...I
o novogodišnjem tulcu, koji će ... - Oh, bit će izvrstan! MORA biti izvrstan! 2000, jebote! The future is here!
...
Kako pada subotnja večer,
Nas troje sjedamo u moj auto,
i vozimo se -
planovi su propali, to je večeras jedino ostalo.
Vozimo se izvan grada.
Vozimo se dugo, nekim zavojima i seoskim cestama, nemam pojma gdje idem,
Noć je vrlo tiha.
Penjemo se do Stubice, parkiram pored Gupčeva spomenika
Palimo joint, sjedamo na zidić i gledamo dolinu ispod nas,
Mrak, i
stotine sitnih treperavih svjetalaca lampaša
na prozorima zaseoka.
...Puno Zagorje lampaša...
Sjedamo u auto i vozimo se dalje, do neke šume,
parkiramo, pušimo još jedan, ulazimo u šumu, smijemo se
a onda ona zabrije paranoju od mraka i stabala, i opakosti uklete šume,
pa se vraćamo u auto i vozimo dalje.
...Do neke ceste kraj polja.
Ponesen trenutkom, skrećem u polje,
i vozim stotinjak metara po grbama uskog poljskog puteljka, parkiram,
Vadim šatorsko krilo iz prtljažnika,
...Liježemo na livadu, s pivama, cigaretama i
palimo još jedan,
dva,
tri..
..Ležimo dugo
..Gledamo u zvijezde,
pričamo
neznam više o čemu.
...
Bilo je još nekih događaja kasnije te večeri -
auto nije želio upaliti, pa smo ga nas dvojica usred polja gurali a ona
je uspjela skrenuti u grabu, pa smo ga pola sata vadili iz jarka i
umirali od smijeha,
pa ga opet gurali, dok konačno nije upalio negdje pred samu cestu,
pa smo veselo i prljavo i
znojno uskočili i krenuli prema Zagrebu, da bi nas
iza prve krivine dočekao policijski auto i čovjek s velikim lilihipom,
a njih su dvoje straga panično stali skrivati
travu, pa im se rasula po podu auta,
pa sam ja izašao van i razgovarao, trudio se biti vrlo normalan,
pa nas je on, malo podozrivo i nevoljko, ipak pustio dalje jer smo, valjda, izgledali potreseno i izgubljeno, pa smo kasnije stigli kod njih doma, i slušali muziku i pušili ostatak noći i tako...
- ali lijepo je bilo ležanje na hladnoj zemlji,
usred ničega,
i gledanje zvijezda... Bila je to vrlo tiha noć...
***
Ponekad,
kad sam u dubljoj depresiji,
poželim biti diktator.
Imam već neke okvirne planove za prvu petoljetku.
Više društvenomoralne nego ekonomske, doduše...
diktator ili rokenrol zvijezda,
whichever comes first...
_____
_____
DODATAK (sljedeće popodne):
Maloprije sam pročitao vijest o Račanu i želim samo napomenuti da je
gornji post nastao kasno sinoć, potaknut Ateninim sjećanjima,
bez ikakvih referiranja na aktuelnosti,
uzevši da vijesti u zadnje vrijeme pratim slabo ili nikako.
Evo, zapis je sad nehotice obojen morbidnom nijansom.
...
Ovakve mi bizarne koncidencije nisu nepoznata stvar.
Sinkronicitet, rekao bi Jung.
Vještičja posla, rekao bi narod...