Marketing
Nema veze - zaboravit ću do prekosutra...
Odjutra do večeri nedjelje ćutjeh izvjesnu nevolju.
Nevolja je bila depresivno-indignantna i predvečer se zamalo zavaljala u autističku moru,
koju sam - ne bih li je nekako sagledao i ukrotio nepovezana divljanja - nekako pokušao obuhvatiti i izbljuvati napismeno,
skinuti je s duše,
no ona jednostavno nije htjela sići.
Pokušavao sam, dvaput-triput,
no sve bih napisano vrlo brzo digitalno
zgužvao
i bacio u koš...
Vjerojatno bi bilo pametnije da to učinim i s ovim, no
Danas mi je lakiralo parkete u dnevnoj.
Pare su bile - i još jesu - snažne, čak i iza dvaju zatvorenih vrata.
Danas sam, stoga, prilično neinhibiran.
Pokušat ću zato još jednom, premda,
svjestan da neću uspjeti doseći željenu razinu niti ton,
već vjerojatno nešto lažnopravovjerno-lakrdijaški...
Svejedno.
Ovo sad mora ići van,
i amen.
***
Elem,
Ne znam koliko davno, ali znam da ima tomu dosta otkako sam
postao svjestan da podatak o nestajanju svjetskih rezervi fosilnih goriva do sredine 21. stoljeća
na globalnoj razini izaziva pozornost koliko i srednja minuta u petominutnom reklamnom bloku…
Vremenom mi je - naravno - postalo jasno i zašto.
Ništa nije toliko neutaživo kao ljudski apetit za distrakcijama…
Ništa toliko ne unazađuje um i dušu kao instant-gratifikacija…
Ako ičime u zadnjih stotinu godina obilujemo, to su distrakcije,
I na ništa se lakše nije bilo navući nego na instant-zadovoljenje, Praise the Ford.
Ništa toliko ne unazađuje um i dušu kao instant-gratifikacija…
Ako ičime u zadnjih stotinu godina obilujemo, to su distrakcije,
I na ništa se lakše nije bilo navući nego na instant-zadovoljenje, Praise the Ford.
*
Ipak, primijetio sam da su posljednjih godina
članci o automobilima na pogon koji nije benzinski polako nadišli rubrike „Zanimljivosti“ ili „Vjerovali ili ne“.
Svaki novi oružani sukob na ležištima nafte, svako novo poskupljenje barela,
skinulo je s njih po milimetar etikete 'kuriozitet'
kao da će reći da se positno ipak počela razvijati svijest
da ustroj svijeta kakvog poznajemo ima svoj rok trajanja, i da on - posve izvjesno – ističe.
Ono što se, međutim, još uvijek tiska najsitnijim slovima
činjenica je da ćemo,
prije nego što istekne, sve masnije i masnije subvencionirati njegov opstanak.
Jer, eto – alternativa još uvijek ne postoji.
Ako i postoji - skupa je ili smiješna.
*
Ono što mi je dugo bilo nevjerojatno jest hladnokrvnost kojom je
krupni kapital na kockarski stol stavio ustroj moderne civilizacije.
Ljudi i roba pomiču se zemaljskom kuglom posljednjih stotinjak godina isključivo na naftne derivate,
i na sve veće i veće njihove količine.
Već stotinu godina, svi se ulozi ustrajno stavljaju na jednu jedinu kartu.
Odreći se luksuza koji ona donosi – već je davno postalo nemoguće.
Ne znam kada je prerano omoćalom majmunu postalo jasno da
njezini izvori nisu nepresušni
niti obnovljivi.
Po procjenama, svjetska proizvodnja nafte vrhunac je doživjela 2005. godine,
i zbog Kine, Indije, Iraka, SUV-ova, Boga oca..
slijedi joj sve strmiji pad.
U zemljama moćnijim valutom,
vrhunac je dosegnut mnogo ranije,
i lešinari sad kruže oko preostalih zaliha,
a jadnici koji leže na njima uporno se opstruiraju.
Teško je, međutim, poreći hladnu i jednostavnu darvinističku logiku koja pokreće taj proces –
sve i kad majmun s većom batinom ne bi vrlo svjesno egzercirao i iskorištavao svoju nadmoć,
sve i kad bi želio krenuti dugoročno inteligentnijim putem,
promjena stogodišnje infrastrukture i zaustavljanje zamašnjaka ugrozila bi svačiji interes.
Najprije onih slabijih... - jači je majmun zapravo filantrop!
Sve i da su alternativne tehnologije razvijene dovoljno da doskora posve zamijene fosilnu, a nisu,
prijelaz bi u ovom metastaziranom stadiju bio vrlo bolan, zahtjevan i skup.
Kako benzin bude poskupljivao, učestat će prosvjedi.
Kada drastično poskupi svaki proizvod koji na bilo koji način ovisi o transportu – a to su manje-više svi –
nastat će katastrofa.
U posljednje vrijeme izvjesno postaje da će do toga,
na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri,
doći,
probably in our lifetime.
***
Ove je zime na velika vrata u naš život ušlo globalno zatopljenje, naš stari znanac iz malih, zametnutih novinskih okvira „Zanimljivosti“ ili „Iz znanosti“.
...
Ne znam kad sam prvi put čuo za Greenpeace, ozonske rupe, freon, efekt staklenika, topljenje leda na polovima,
cijeli taj crni shebang
ali bilo je to davno,
toliko davno da sam još djetinje naivno bio uvjeren da čovjek mora biti pametniji od toga..
Zbog neumoljive, međutim, logike progresa pod svaku cijenu, na kojoj je civilizacija ustrojena,
i moderne mu nuspojave, bjesomučne potrošnje - temelja kapitalističke ekonomije,
– zdrav se razum nije pitao.
Zaustaviti nagli razvoj ili mu barem preusmjeriti putanju
U ovako postavljenim okvirima jednostavno nije bilo moguće.
Svaki znanstvenjački glas upozorenja, u ovih je nekoliko desetljeća bio relativiziran patronizirajućim tonom industrije i politike,
a ponajviše posran ravnodušnošću javnosti.
Teško je, naime, brinuti oko nečega što će desiti jednom, i to navodno.
Za sto godina. Možda.
Who gives a fuck?
Ponukani mnogim rakom kože zbog tih glupih rupa,
napravili smo, ipak, jedan mali, simboličan ustupak – postali smo obazriviji s lakovima za kosu.
Istovremeno, umnogostručili smo industrijske plinske emisije jer,
jebiga, nekako nam je udobnije zbog toga.
Udobnost je naprosto neodoljiva.
Svjestni smo da nafta nestaje i da auti izjedaju atmosferu,
ali danas je po jedan auto za svakog člana kućanstva uistinu neophodan.
Svjesni smo - možda - da pitke vode također nestaje, da se ledenjaci rapidno tope i da slatka voda klizi u more,
no jednostavno smo morali povući lanac triput, i kasnije malo posprejati zahod diskretnim mirisom limuna, jer
situacija je stvarno bila nezgodna.
Uostalom, nismo mi krivi što je voda iz kotlića pitka.
Sprej ispod ruke? Ta nećemo valjda smrditi?
Koristimo stick, i na odjeći ostaju tragovi? U mašinu, deset deka praška i gutljaj omekšivača.
Zapjenušat ćemo otpadne vode ali - kako da drukčije peremo?
Mala plastična bočica dizajnirane vode? Znamo da se plastika ne razgrađuje, i znamo da u toj nerazgradivoj tvari vode ima za ravno tri gutljaja, ali - žedni smo. Seoskih pumpi na cestama više nema, a bočice su sveprisutne. I tako praktične; na aerobiku, u šetnji, na poslovnom sastanku, predavanju.
Udobnost je neodoljiva, no nevina bezbrižnost s kojom se u njoj valjamo naprosto je cool.
ali danas je po jedan auto za svakog člana kućanstva uistinu neophodan.
Svjesni smo - možda - da pitke vode također nestaje, da se ledenjaci rapidno tope i da slatka voda klizi u more,
no jednostavno smo morali povući lanac triput, i kasnije malo posprejati zahod diskretnim mirisom limuna, jer
situacija je stvarno bila nezgodna.
Uostalom, nismo mi krivi što je voda iz kotlića pitka.
Sprej ispod ruke? Ta nećemo valjda smrditi?
Koristimo stick, i na odjeći ostaju tragovi? U mašinu, deset deka praška i gutljaj omekšivača.
Zapjenušat ćemo otpadne vode ali - kako da drukčije peremo?
Mala plastična bočica dizajnirane vode? Znamo da se plastika ne razgrađuje, i znamo da u toj nerazgradivoj tvari vode ima za ravno tri gutljaja, ali - žedni smo. Seoskih pumpi na cestama više nema, a bočice su sveprisutne. I tako praktične; na aerobiku, u šetnji, na poslovnom sastanku, predavanju.
Udobnost je neodoljiva, no nevina bezbrižnost s kojom se u njoj valjamo naprosto je cool.
(nota bene - pročitati ponovo Brave New World. Loša karakterizacija, loša naracija, ali svejedno... )
I ni sami ne znamo kako, ali – stvar se malko ubrzala.
Godinama se, onako uzgred, iščuđavamo gdje su nestala godišnja doba, no
tek nas je ova zima svojski šutnula u majmunsko dupe.
Snijeg na Floridi i Malibuu,
proljetnoblatne austrijske skakaonice u siječnju i upropašten godišnji za skijanje,
nekakve ekvatorijalnotropske bube u Istri - odjednom,
u prvoj minuti Dnevnika
govore da nam se ne piše dobro.
Nekakvi skupovi svjetskih znanstvenika s histeričnim zaključcima o
rastu temperatura i smanjenju polarnih kapa,
nestajanju golemih rezervi pitke vode iz ledenjaka i
rastu mora koja će početi gutati obale i gradove,
Nekakve somnabulne projekcije o saharskom Mediteranu "kakav nikad nije bio" i
masovnim seobama naroda – sve to za desetak godina,
počevši od jučer.
***
Naime, što me nagnalo na sve ovo baljezganje:
Jučer,
Višnja na vrhu kupa.
Možda senzacionalistička
Možda neprovjerena, nedokazana, možda neozbiljna
Ali - uzevši je u cijelome kontekstu - nekako fatalistički dražesna vjestica
upotpunila mi je dan:
*
Bila jednom
nije toliko skupljala med koliko se družila s Flipom i Pavom, no
voljeli smo je i prije nego smo naučili da održava prokreaciju na zemlji peludiziranjem biljaka.
Otkrilo se, međutim, da ima veliku manu:
Čini se da se ne slaže s mobitelima.
"…some scientists suggest that our love of the mobile phone could cause massive food shortages, as the world's harvests fail.
They are putting forward the theory that radiation given off by mobile phones and other hi-tech gadgets is a possible answer to one of the more bizarre mysteries ever to happen in the natural world - the abrupt disappearance of the bees that pollinate crops.
The theory is that radiation from mobile phones interferes with bees' navigation systems, preventing the famously homeloving species from finding their way back to their hives. Improbable as it may seem, there is now evidence to back this up.
Colony Collapse Disorder (CCD) occurs when a hive's inhabitants suddenly disappear, leaving only queens, eggs and a few immature workers, like so many apian Mary Celestes. The vanished bees are never found, but thought to die singly far from home. The parasites, wildlife and other bees that normally raid the honey and pollen left behind when a colony dies, refuse to go anywhere near the abandoned hives.
…
The alarm was first sounded last autumn, but has now hit half of all American states. The West Coast is thought to have lost 60 % of its commercial bee population, with 70 % missing on the East Coast.
…
CCD has since spread to Germany, Switzerland, Spain, Portugal, Italy and Greece.
…
No one knows why it is happening. Theories involving mites, pesticides, global warming and GM crops have been proposed, but all have drawbacks.
…
German research has long shown that bees' behaviour changes near power lines.
…
Now a limited study at Landau University has found that bees refuse to return to their hives when mobile phones are placed nearby. Dr Jochen Kuhn, who carried it out, said this could provide a "hint" to a possible cause…
...Albert Einstein once said that if the bees disappeared, "man would have only four years of life left"...
"
They are putting forward the theory that radiation given off by mobile phones and other hi-tech gadgets is a possible answer to one of the more bizarre mysteries ever to happen in the natural world - the abrupt disappearance of the bees that pollinate crops.
The theory is that radiation from mobile phones interferes with bees' navigation systems, preventing the famously homeloving species from finding their way back to their hives. Improbable as it may seem, there is now evidence to back this up.
Colony Collapse Disorder (CCD) occurs when a hive's inhabitants suddenly disappear, leaving only queens, eggs and a few immature workers, like so many apian Mary Celestes. The vanished bees are never found, but thought to die singly far from home. The parasites, wildlife and other bees that normally raid the honey and pollen left behind when a colony dies, refuse to go anywhere near the abandoned hives.
…
The alarm was first sounded last autumn, but has now hit half of all American states. The West Coast is thought to have lost 60 % of its commercial bee population, with 70 % missing on the East Coast.
…
CCD has since spread to Germany, Switzerland, Spain, Portugal, Italy and Greece.
…
No one knows why it is happening. Theories involving mites, pesticides, global warming and GM crops have been proposed, but all have drawbacks.
…
German research has long shown that bees' behaviour changes near power lines.
…
Now a limited study at Landau University has found that bees refuse to return to their hives when mobile phones are placed nearby. Dr Jochen Kuhn, who carried it out, said this could provide a "hint" to a possible cause…
...Albert Einstein once said that if the bees disappeared, "man would have only four years of life left"...
"
Izvor
***
Iz kojeg god kuta,
Čini se da smo stvarno usrali motku.
Post je objavljen 17.04.2007. u 00:22 sati.