Viatrix

Na cesti L50084, koja spaja naselje Lupoglav (D44) s naseljem Vranja (D500), nalazi se naselje Dolenja Vas. Naselje je u Općini Lupoglav, a prema popisu stanovništva iz 2021. godine je imalo 48 stanovnika. Prvi se put spominje u urbaru Lupoglavske gospoštije iz 1523. godine kao Nidrdorff (Niederdorf), ali je postojalo i prije kao seoski dio lupoglavskoga kaštela.



Šetnju naseljem započeli smo kod jednobrodne crkve sv. Ivana koja se nalazi na mjesnom groblju Dolenja Vas.



Crkva sv. Ivana je izgrađena 1581. godine. Na pročelju se nalazi preslica s jednim zvonom, a u crkvi se nalazi oltar od kamena i drva, svetohranište i drveni kip sv. Ivana evanđelista.



Krenuli smo cestom prema sjeveru sve do dvjestotinjak metara udaljenog središta naselja gdje se nalazi javna cisterna i župna crkva sv. Martina koja je sjedište župe u koju spadaju naselja Lupoglav, Lesišćina i Semić te okolni zaseoci.



Župna crkva sv. Martina izgrađena je 1808. godine na mjestu starije crkve iz 16. stoljeća, koja je spomenuta u glagoljskom natpisu iz 1551. godine s imenima majstora-graditelja, župnika i župljana. Danas se taj natpis nalazi iza glavnog oltara. Na pročelju je zvonik koji je izgrađen 1919. godine zahvaljujući župniku po imenu Bartolumeo Persich, kako je isklesano na kamenoj ploči na zvoniku. U unutrašnjosti crkve se nalazi svetište, sakristija i četiri drvena oltara. Na glavnom oltaru je pala svetog Martina iz 1836. godine te drveni kipovi svetih Petra i Pavla. Ostala tri oltara imaju gipsani kip Blažene Djevice Marije, gipsani kip Srca Isusova te palu svetog Antuna opata.



Karta naselja Dolenja Vas s lokacijom župne crkve sv. Martina i crkve sv. Ivana.

Na Usponu svetog Franje Asiškog, podno Kaštela (Mletačke utvrde) u Puli, nalazi se ulaz u kompleks koji čine crkva i samostan sv. Franje Asiškog. Samostan je utemeljen 1227. godine neposredno nakon što je sveti Franjo (Asiz, Italija, 1181. – Asiz, 3. listopada 1226.) utemeljio franjevački red, usmenim pristankom pape Inocenta III. (Gavignano pored Rima, 22. veljače 1161. – Perugia, 16. srpnja 1216.) 1209. godine. Kompleks je izgrađen na mjestu ranokršćanske bazilike sv. Ivana Krstitelja od strane majstora graditelja fra Jakova Puljanina (13. - 14. st.), franjevac koji je bio među glavnim graditeljima bazilike sv. Antuna u Padovi.



Prije nego što smo se popeli stepenicama na plato ispred crkve sv. Franje Asiškog na zidovima oko ulaza u kompleks primijetili smo strogo zaštićenu endemsku biljku primorsku dimovicu (Pseudofumaria acaulis (Wulfen) J. Holub) koja je upravo cvjetala bijelim cvijetom. Primorska dimovica raste u primorskom pojasu od Pule do Lastova. Pula se smatra klasičnim nalazištem primorske dimovice, jer je prvi put opisana na pulskim starim zidinama od strane venecijanskog ljekarnika i prirodoslovca Giovannija Girolama Zanichellija (Spilamberto pored Modene, 1662. - Venecija 11. veljače 1729.) 1722. godine.



Popeli smo se na plato ispred jednobrodne crkve sv. Franje Asiškog koja je izgrađena 1314. godine u kasnoromaničkom stilu s gotičkim ukrasnim detaljima.



Crkva sv. Franje Asiškog je spomenuta u darovnici Marote iz Kopra iz 1299. godine u kojoj se daruje novac za gradnju nove crkve Male braće. Na pročelju je portal iznad kojeg je rozeta. Crkva ima zvonik na preslicu s dva otvora i jednim zvonom. Na glavnom oltaru se nalazi veliki drveni, pozlaćeni poliptih iz sredine 15. stoljeća nastao pod utjecajem venecijanske škole Vivarinija koji je jedan od najvrednijih djela drvene gotičke plastike u Istri. Na središnjem je polju visoki reljef Bogorodice s Kristom, a sa strane i u redu iznad reljefa Bogorodice su reljefi dvanaest svetaca. U crkvi se čuvaju posmrtni ostaci blaženog Otona (Pula, 13. stoljeće - Pula, 14. prosinca 1241.) koji je prema nekim povijesnim zapisima preminuo u ovom samostanu.



Kompleks ima klaustar s ranorenesansnim stupovima koji je izgrađen u 15. stoljeću, a u njemu je smješten lapidarij srednjovjekovnih spomenika skupljenih iz crkva s područja Pule te cijele Istre.



1963. godine u kapeli sv. Ivana, u sklopu samostana sv. Franje Asiškog, otkriveni su rimski podni mozaici (2.-3. st.) koji sadrže, osim geometrijskih uzoraka, prikaze hipokampa i kantarosa sa svastikom koje pojedini autori smatraju jednim od najranijih prikaza ranokršćanskih simbola u Puli.



Karta starog dijela Pule s lokacijom kompleksa sv. Franje Asiškog,

Naselje Škitača, koje smo već posjetili u izletu Skitanje brdima Skitače, administrativno pripada Općini Raša i prema popisu stanovništva iz 2021. godine ima 8 stanovnika. Kroz naselje koje se nalazi na jednoj od najviših kota Labinštine prolazi nerazvrstana cesta koja spaja cestu Ž5103 (Labin – Koromačno) u naselju Brovinje i cestu Ž5081 (Ravni – Labin – Kršan) u naselju Ravni. Područje Skitače je bilo naseljeno u brončanom dobu, a u 16. stoljeću je naseljeno vlaškim stanovništvom (Istrorumunji).



Auto smo parkirali na parkiralištu pored mjesnog groblja Skitača i tu započeli izlet tako što smo krenuli prema jednobrodnoj župnoj crkvi sv. Lucije koja je izgrađena 1616. godine na mjestu starije.



Župna crkva sv. Lucije, uz koju je vezana legenda svete Lucije koju sam spomenuo u gore navedenom izletu, ima preslicu s dva zvona koja se nalazi na stražnjem dijelu crkve. U unutrašnjosti crkve su tri oltara. Na glavnom oltaru je kip svete Lucije dok je s lijeve strane oltar s kipom Majke Božje s Djetetom, a s desne strane je oltar s kipom svetog Antuna.



Nedaleko od župne crkve sv. Lucije nalazi se stoljetno stablo lipe i dva spomenika posvećena žrtvama Drugog svjetskog rata.



Od župne crkve sv. Lucije smo krenuli nerazvrstanom cestom koja vodi prema naselju Ravni, prošli pored cisterne iz 1903. godine i planinarske kuće Skitača te izašli iz naselja.



Oko jednog kilometra dalje smo ušli u zaseok Cerovica i tu staza Oštri iz Skitače, preko svetog Martina (oznaka 742) skreće lijevo na šumsku cestu. Staza počinje kod planinarske kuće Skitača i nakon 4,9 kilometara završava na visoravni Šebente.



Prije nego što smo nastavili stazom prema vrhu Oštri spustili smo se u zaseok Cerovica, do istoimene lokve u kojoj su bezbrižno plivale guske.



Prošetali smo oko lokve Cerovica, vratili se na stazu Oštri iz Skitače, preko svetog Martina i nastavili šumskom cestom koja prolazi između slikovitih suhozida koji obiluju na ovom području.



Nakon više čistina na kojima se nalaze čeke, s desne strane staze, nalazi se jednobrodna crkva sv. Martina koja je danas bez krova, a na pročelju ima preslicu s jednim otvorom te polukružno svetište u nekadašnjoj unutrašnjosti.



Nastavili smo dalje stazom i ubrzo, s lijeve strane staze, primijetili veće betonsko pojilište do kojeg smo se spustili,...



...potom smo, opet s lijeve strane staze, primijetili ostatke kamenog objekta koji je možda nekada bio pastirska kuća.



Stazu Oštri iz Skitače, preko svetog Martina smo kratko napustili skrenuvši desno prema panorami Torneg koja se nalazi na 345 metara nadmorske visine i na kojoj se nalazi križ novijeg datuma.



Nakon kraćeg odmora i uživanja u pogledu prema otoku Cresu te prema naseljima Drenje, Sveta Marina, Duga Luka, Rabac i Labin vratili smo se na stazu Oštri iz Skitače, preko svetog Martina i nastavili dalje.



Malo dalje staza skreće lijevo prema vidikovcu Kosi koji se nalazi na 450 metara nadmorske visine. Ovaj dio staze je bio najstrmiji, odnosno najzahtjevniji dio ovoga izleta. Što smo se više približavali vidikovcu Kosi to je staza bila strmija, a zadnji dio smo se penjali po stijenama.



Na vidikovcu Kosi, na kojem smo se kratko odmorili, nalazi se križ iz 2004. godine, a s vidikovca je gotovo identičan pogled kao i s panorame Torneg, ali s više točke.



Nastavili smo dalje stazom Oštri iz Skitače, preko svetog Martina koja malo dalje završava na raskršću sa stazom Oštri iz Skitače, protupožarnom cestom (oznaka 741) na području visoravni Šebente te smo skrenuli desno na stazu 741 koja je ustvari makadamska cesta.



Oko 1,5 kilometar dalje skrenuli smo desno na stazu Oštri iz Skitače (oznaka 707) s kojom smo za nešto manje od deset minuta stigli na vrh Oštri koji je na nadmorskoj visini od 531 metar gdje smo se nakratko odmorili pored drvenog križa koji je postavljen na hrpi kamenja.



Vrh Oštri je bogat vegetacijom koja skriva poglede u daljinu, ali ipak se može vidjeti moderni meteorološki radarski centar Goli koji se nalazi na najvišoj točki Labinštine (539 mnv).



Krenuli smo nazad prema naselju Skitača stazom Oštri iz Skitače koja nakon 5,3 kilometra završava ispred planinarske kuće Skitača i koju ćemo pratiti do kraja našeg izleta koji je završio stotinjak metara prije na parkiralištu pored mjesnog groblja Skitača.



Stazom Oštri iz Skitače, koja je ujedno dio Istarskog planinarskog puta (IPP) koji povezuje Crveni Vrh i Crnu puntu, vratili smo se do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli desno te je napustili dvjestotinjak metara dalje pored zaseoka Mikaljini tako što smo skrenuli oštro lijevo i nastavili stazom 707.



Staza Oštri iz Skitače prolazi pored lokve Veli Kol koja se nalazi na lijevoj strani staze te nastavlja područjem suhozida i kamenim gomilama koje izgledaju kao ostaci pretpovijesnih gradina.



Došli smo do raskršća na kojem se nalazi križ ispod kojeg je putokaz za crkvu sv. Mateja, prema kojoj smo nastavili i do koje smo ubrzo stigli.



Crkva sv. Mateja, koja je obnovljena 2012. godine, jednobrodna je gotička građevina s preslicom na pročelju, a pretpostavlja se da je izgrađena u 14. ili 15. stoljeću na osnovi arhitekture i detalja na freskama koje krase unutarnje zidove. Nekada se oko crkve nalazilo i naselje s nekoliko kuća koje su zabilježene u katastru 1820. godine kao i za vrijeme vladavine Italije između dva svjetska rata.



Nastavili smo dalje stazom Oštri iz Skitače. Kako smo se približavali naselju Skitača kamen je počeo prevladavati nad vegetacijom.



Prošli smo odvojak za Suze svete Lucije koje smo posjetili na početku spomenutom izletu Skitanje brdima Skitače te stigli do raskršća s makadamskom cestom gdje završava staza Oštri iz Skitače, protupožarnom cestom, a desno makadamskom cestom nastavlja staza Oštri iz Skitače.



Na samom ulazu u naselje Skitača je kapelica sa slikom svete Lucije, a parkiralište pored mjesnog groblja Skitača, gdje smo završili izlet, petstotinjak metara je dalje.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 13,7 km.

Na cesti D75 (Pula – Plovanija), oko dva kilometra južno od naselja Umag, nalazi se raskršće s nerazvrstanom cestom koja nakon jednog kilometra prema istoku stiže u naselje Seget. Naselje je u sastavu Grada Umaga i prema popisu stanovništva iz 2021. godine imalo je 178 stanovnika. Plodno područje naselja je bilo naseljeno u antici te vjerojatno i u srednjem vijeku, a početkom 17. stoljeća područje naseljavaju izbjeglice iz Dalmacije koje su bježale pred Osmanlijama. 1623. godine posjed prelazi u vlasništvo obitelji Venier, a od prve polovine 18. stoljeća (oko 1720.) je u vlasništvu obitelji De Franceschi.



U naselju Seget smo posjetili barokno-klasicistički ladanjski kompleks koji je izgradila obitelj De Franceschi i u kojem dominira palača iz 18. stoljeća s pročeljem koje mu daje izgled dvorca. U sklopu palače je kapela sv. Cecilije koja ima vrijedan inventar koji datira od 17. do početka 19. stoljeća, kao što su slika svete Lucije, oltarna pala Uznesenja Blažene Djevice Marije te ormar za liturgijsko posuđe. U palači je postojala i vrijedna biblioteka čija je sudbina, barem njezinog najvećeg dijela, nepoznata. Pretpostavlja se da je prostor biblioteke preuređen u kuhinju i da je dio knjiga spaljen kada je kompleks 1946. godine nacionaliziran i naseljen radnicima. Danas se dio knjiga iz biblioteke nalazi u Državnom arhivu u Rijeci i u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Sabirni centar knjižnih fondova iz Portoroža (koji je djelovao od 1950. do 1953.) je 1950. godine pokušao preseliti biblioteku u Portorož, ali je uslijedila sudska tužba od strane nasljednika obitelji De Franceschi. Tijekom suđenja je bilo više pokušaja pregovora, ali po svemu sudeći bezuspješnih jer je sudbina najvećeg dijela biblioteke ostala nepoznata.



Ladanjski kompleks, koji je bio ograđen zidom, pravilno je razmješten oko palače. Prednje dvorište je bilo obrubljeno nizovima staja i spremišta, dok su gospodarske zgrade, koje su uglavnom iz 19. stoljeća, tvorile zasebno dvorište na jugozapadu. U stražnjem dvorištu, iza palače, nalazi se zgrada uljare iz 19. stoljeća. Sjeverozapadno od palače je boćalište pored kojeg se, u sjeverozapadnom kutu kompleksa, nalazi kula s prsobranima koja je izgrađena u duhu romantizma, a nedavno je obnovljena.



Karta naselja Seget s posjećenim lokacijama.