Viatrix
31.01.2025., petak
Mažinela – bunar koji šaptom pozdravlja putnike
Mažinela (talijanski Stanzia Massinella) je toponim na samom ulazu u Pulu Vodnjanskom cestom (D75, Pula–Plovanija) i smještena je usred poljoprivrednih zemljišta. Taj toponim se spominje na topografskim kartama, ali do nekih dodatnih informacija, o njegovoj povijesti i kada je nastao nisam uspio pronaći. Tako da je cijeli post pisan s vjerojatno i s možda.
 Prvo smo posjetili dugačku kamenu jednokatnicu obraslu vegetacijom. Kroz vegetaciju su vidljivi četverokutni otvori uokvireni kamenim ertama. Vjerojatno je to bila gospodarska zgrada nekadašnje stancije.  Nekoliko metara sjeveroistočno od građevine nalazi se lokva obrasla vegetacijom koja je vjerojatno u zlatno doba Stancije Mažinele služila kao pojilište za stoku.  Krenuli smo Vodnjanskom cestom (D75), pored koje je drvored čempresa, prema jugu te nakon stotinjak metara stigli do bunara koji je uz sam desni rub ceste i već desetljećima želi dobrodošlicu putnicima koji tom cestom dolaze u Pulu.  Iako za taj bunar zna skoro svaki stanovnik Pule, o njemu, kao i o samoj Mažineli, malo toga (čitaj ništa) piše. Bunar s kamenim kruništem je okruglog oblika i izgrađen je od opeke. Na opeki, sa strane ceste, postavljena je kamena ploča na kojoj je nekada nešto pisalo, ali danas je nečitljiva. Na metalnoj dekorativnoj strukturi, koja je podignuta na bunaru, je metalna "zastava" s oznakom "AA/22". Možda broj 22 označava da je godina izgradnje bunara 1922. godina kada je, vjerojatno, skupljao vodu za obližnju Stanciju Mažinelu.  Karta s posjećenim lokacijama.  |
22.01.2025., srijeda
Stancija Peličeti – izgubljena vila obitelji Settidii
Stancija Peličeti je smještena neposredno pored čvora Pula (A9, D66) i administrativno spada pod naselje Loborika u Općini Marčana. Nalazi se uz Valtursko polje, jedno od najplodnijih polja južne Istre. Stancije (prema talijanskoj riječi stanza što znači soba) ili dvori bili su gospodarski kompleksi utemeljeni na obiteljskoj zadruzi kao gospodarskoj jedinici koja je gospodarila prostorom, a zasnivala se ugovornim pravom iz razdoblja posljednje kolonizacije Istre u 17. i 18. stoljeću. Prema tom ugovoru kolonisti nisu stjecali vlasništvo nad zemljištem nego samo pravo plodouživanja, ispaše, korištenja drva i građenja.
 Pored Stancije Peličeti je tijekom gradnje autoceste Istarski ipsilon (A9) 2005. godine pronađena antička vila koja je izgrađena u 1. stoljeću pr. Kr., a u 6. stoljeću je dograđena tako da je postala fortifikacijska cjelina koja je služila kao obrambena točka Pule od provala Slavena i Avara.  Otišli smo posjetiti arheološko nalazište Peličeti gdje su ostatci rimske vile rustike koja je, pretpostavlja se, bila u vlasništvu rimske obitelji Settidii. Nalazište, pored kojeg smo vidjeli više stabla hrasta plutnjaka (Quercus suber), nalazi se petstotinjak metara jugoistočno od Stancije Peličeti.  Prvo je izgrađena mala vila rustika s jednom velikom i dvije male cisterne te malim termama. U 2. stoljeću je vila značajno proširena i postavljeni su raskošni mozaički podovi. U to vrijeme je u sklopu kompleksa djelovala uljara. U kasnoantičkom razdoblju (od kraja 3. do kraja 5. stoljeća) pojedini zidovi se miču te dolazi do pregradnje s novim zidovima lošije kvalitete.  Obitelj Settidii je u rimsko doba bila dobro poznata na području sjevernog Jadrana i Podunavlja, a pogotovo u Puli i Nezakciju, na području pulskog kolonijalnog agera. Prema zavjetnom žrtveniku, koji je pronađen u Valturkom polju, obitelj Settidii je bila vlasnik robova Euhemera i Eutiha koji su ispunili zavjet bogu Silvanu. Silvan (Silvanus – na latinskom šuma) je bio rimsko božanstvo, zaštitnik šuma, pašnjaka, usjeva, polja, vrtova i svih obradivih površina.  Karta Stancije Peličeti s lokacijom arheološkog nalazišta Peličeti.  |
15.01.2025., srijeda
Križni put Premantura – Volme i povijest Križnog puta
Križni put Premantura – Volme postavljen je 2013. godine na Gornjem Kamenjaku i dijelom smo ga posjetili u dva prethodna izleta, Istraživanje Kamenjaka (2. dio) i Od Volma do rta i nazad preko Kaštelira. Njegovu ukupnu dužinu od oko četiri kilometra, koja uglavnom prati makadamsku cestu uređenu za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, odlučili smo propješačiti u cijelosti. U to vrijeme je ova cesta služila kao poveznica vojnih objekata na tom području. Na Križni put je postavljeno četrnaest kamenih skulptura koje predstavljaju postaje. Skulpture su izrađene u tehnici reljefa na kamenim blokovima veličine jednog kubnog metra, koje su teške i do tri tone. Sve skulpture su isklesali renomirani kipari koji su djelovali u sklopu likovne kolonije Cave Romane u kamenolomu Vinkuran kojeg smo posjetili na izletu Šuma Soline – ekosustav Mediterana.
 Krenuli smo Križnim putem Premantura – Volme kod poučne ploče i ubrzo došli do I. postaje, Isusa osuđuju na smrt.  Sljedeća je II. postaja, Isus prima na se križ. Križni put se sastoji od četrnaest postaja na kojima su razni umjetnički izražaji, kao što su slike, skulpture, križevi i sl., a ta tradicija postoji od 17. stoljeća.  III. je postaja Isus pada prvi put pod križem. Križni put su promicali sveti Franjo Asiški (Asiz, Italija, 1181. – Asiz, 3. listopada 1226.) i franjevci, a značajnije se je proširio u 18. stoljeću.  Isus susreće svoju svetu Majku na IV. postaji. Molitveni dio križnoga puta sastoji se od četrnaest molitvi za svaku postaju i završne molitve.  Kada smo došli do V. postaje saznali smo da Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, a cijeli križni put je opisan u Novom zavjetu.  Došli smo do VI. postaje, Veronika pruža Isusu rubac. Isus je predan rimskom upravitelju Ponciju Pilatu koji ga je ispitao, ali iako nije našao nikakve dokaze protiv njega, ipak ga je pod pritiskom naroda i svećenstva osudio na smrt razapinjanjem na križ.  Na pola puta, Isus pada drugi put pod križem, te smo stigli do VII. postaje. Vojnici su ga bičevali, stavljali mu krunu od trnja oko glave i rugali mu se, a do Golgote (latinski Kalvarija) je nosio teški križ.  Isus tješi jeruzalemske žene na VIII. postaji Križnog puta. Uspinjanje na brdo Golgote traje petnaestak minuta, ali je Isusu trebalo dobrih pola sata, jer je bio bičevan, te je imao rane po tijelu, oslabio je i patio od boli u duši.  IX. postaja, Isus pada treći put pod križem. Put se prvo spuštao pa zatim strmo uspinjao do Golgote te je Isus pao tri puta pod križem koji ga je nizbrdo pritiskao, a uzbrdo vukao natrag.  Sljedeća je X. postaja, Isusa svlače. Kada je Isus stigao na Golgotu, vojnici su mu dali ocat pomiješan sa žuči, svukli su mu odjeću, razapeli ga na križ i čavlima mu probili ruke i noge.  Kada smo došli do XI. postaje, Isusa pribijaju na križ, skrenuli smo desno i dalje nastavili asfaltiranom cestom prema Volmama.  Stigli smo do XII. postaje Isus umire na križu. Papa svake godine na Veliki petak predvodi pobožnost križnog puta u rimskom Koloseju.  Predzadnja je XIII. postaja gdje Isusa skidaju s križa. Golgota je brdo gdje je prema Bibliji razapet Isus Krist i tada se nalazilo izvan zidina Jeruzalema (danas se nalazi unutar grada) i tamo su se svojedobno izvršavala pogubljenja. Brdo je bilo kamenito i vjerojatno je podsjećalo na lubanju tako da je na latinskom nazvano Kalvarija što znači lubanja.  Stigli smo do Volma gdje smo završili šetnju Križnim putem Premantura – Volme i tu se nalazi zadnja XIV. postaja, Isusa polažu u grob.  Karta Gornjeg Kamenjaka s lokacijom početka i kraja Križnog puta Premantura – Volme.  Dužina rute 4,21 km.  |
07.01.2025., utorak
Sveti Vid Dobrinjski – bezimeno pastirsko naselje
Petstotinjak metara jugoistočno od naselja Dobrinj, na cesti Ž5087 (Sveti Vid-Miholjice, D102 – Šilo), nalazi se naselje Sveti Vid Dobrinjski (64 stanovnika – 2021. g.). Naselje je spomenuto u Darovnici slavnoga Dragoslava iz 1100. godine, iste godine kada se prvi put spominje na Bašćanskoj ploči.
 Šetnju do najpoznatije građevine u naselju, crkve sv. Vida, smo započeli u Dobrinjskom parku na zapadnom dijelu naselja Sveti Vid Dobrinjski.  U Dobrinjskom parku se nalazi cisterna (više ograđenih izvora vode), dječje igralište i ograđene nastambe s jezercem u kojem obitava perad (patke, guske...).  U blizini Dobrinjskog parka, uz cestu Ž5087, nalazi se crkva sv. Stjepana.  Crkva sv. Stjepana je okrugla građevina s kipom anđela na vrhu krova. Zanimljivo je da se u unutrašnjosti crkve, na oltaru, nalazi kip svetog Antuna s djetetom.  Nastavili smo cestom Ž5087 prema sjeveroistoku i ubrzo prošli pored Područne škole Dobrinj - Osnovna škola Omišalj.  Dvjestotinjak metara dalje, na uzvisini s dene strane ceste Ž5087, primijetili smo kapelicu.  Nekoliko metara dalje je raskršće na kojem se nalazi kameni blok kao spomenik Listine (darovnice) - slavnog Dragoslava i putokaz prema crkvi sv. Vida.  Prije nego smo krenuli u pravcu crkve sv. Vida nastavili smo ravno do središta naselja Sveti Vid Dobrinjski gdje se nalazi boćalište i kapelica.  Vratili smo se nazad do raskršća i nastavili prema crkvi sv. Vida do koje stižemo za stopedesetak metara.  Crkva sv. Vida je romanička građevina koja se prvi put spominje u prije spomenutoj darovnici 1100. godine, u kojoj kurzivnom glagoljicom piše: "Sve do "let od Hristova rojstva 1100“ pastirsko naselje, kilometar udaljeno od Dobrinja, bilo je bezimeno. Zahvaljujući "slavnome Dragoslavu“ (ma tko god on bio), bezimeno naselje dobiva crkvicu, prema njezinom patronu dobiva i ime, a kapitul (župa) Dobrinj biva nadarena materijalnim dobrima."  Na pročelju jednobrodne crkve sv. Vida se nalazi zanimljiv četrnaest metara visok kameni zvonik koji je nesrazmjeran s veličinom crkve, dok je na stražnjoj strani crkve polukružna apsida. Na svakom bočnom zidu se nalazi po jedan stilski jednostavan prozor s romaničkim polukružnim nadvratnikom. Crkva je počela propadati 1790. godine kada se prestaju održavati mise, te je do gotovo sredine 20 stoljeća služila kao spremište i kao staja. 1940. godine je obnovljena i vraćena u bogoslužje.  Karta naselja Sveti Vid Dobrinjski s posjećenim lokacijama.  Dužina rute 772 m.  |
