Usputne bilješke

S kolegom pijem prvu jutarnju kavu. Razgovaramo. Komentiramo. Dođemo u razgovoru nekako do moje mame. Pita me gdje je radila prije. Govorim mu da je već dugo doma. Nekad davno dok je bila mlada skupila je nešto staža u Borcu. To je bio ogromni socijalistički kombinat u Travniku. Tamo se šivala odjeća, obuća i još puno toga. Cijeli kraj živio je od Borca. U najboljim godinama brojao je nekoliko tisuća radnika. Svaka treća obitelj imala je nekog zaposlenog. Autobusi su vozili u svako selo dvije smjene. Mama je tamo jedno vrijeme na proizvodnoj traci šivala neki segment na jaknama. Bilo je to par godina prije mog rođenja i još toliko nakon njega. Kad se rodio brat ostala je doma s nama, radi nas. Žrtvovala se. Još uvijek to čini.


Otprilike sat nakon kave ulazi u naš foto studio starija gospođa. Treba slike za osobnu iskaznicu. Kažem joj da može skinuti jaknu i odložiti naočale. Ona to poslušno čini. Nakon slikanja govorim joj da će za pet minuta imati fotografije i da potom može na policiju. Odlučuje pričekati u studiju. Ponovno stavlja naočale i oblači jaknu. Razgovaramo kratko, općenito o vremenu i sličnim neutralnim stvarima. Pritom malo bolje osmotrim njenu zimsku jaknu. Pomalo je starinska, ali uščuvana i uredna. Val sjete obuzme me kad spazim dobro mi poznat logo Borac.

U izvrsnoj američkoj tv seriji The wire (Žica) ima jedna scena koja mi se urezala u sjećanje. Razlog je možda što sam se u njoj djelom prepoznao. Naime, jedan policijski istražitelj na čuđenje kolege govori kako je na poslu u arhivi dokaza (u podrumu zgrade bez dnevnog svjetla) proveo trinaest godina i sedam mjeseci. Taj njegov arhivarski staž rezultat je spleta okolnosti na koji nije mogao utjecati, ali i vlastite ravnodušnosti i mirenja sa sudbinom. Jedini benefit odnosno vrlina koju je u tim godinama uvježbao je strpljivost. Na kraju ipak "izlazi na svjetlo dana" pa je opet u prilici znanje i talent upotrijebiti na bolji i korisniji način u istragama ubojstava na baltimorskim ulicama.

Sjećate li se kad smo dočekali okruglu dvijetisućitu godinu? Dosta je Save otad proteklo i Drave i Dunava.. Neopravdano smo u to vrijeme strahovali od milenijskog buga. Na vlast je došla Račanova koalicija. Ostavili smo iza sebe turbulentne devedesete. Ćutio se neki novi zamah. Baš tih dana i sam sam bio na svojevrsnom početku. Otpočeo sam dugu "karijeru" na radnom mjestu ekonoma u Učeničkom domu u Ivaniću. Taj posao radio sam bez prekida dvadeset tri godine i deset mjeseci. (puno duže od baltimorskog policajca) Uljuljkao sam se u sigurnost koju pružaju takozvane državne jasle i dok se okreneš učas prođe skoro četvrt vijeka. Tek na Sesvete pretprošle godine otišo sam iz Doma i promijenio branšu.

Posao ekonoma podrazumijevao je naručivanje, dovoz, skladištenje, izdavanje i evidenciju raznovrsne robe. Glavnina se odnosila na kuhinju jer je opseg posla u tom dijelu bivao najveći. U sklopu velike kuhinje na samom ulazu bio je moj mali ured opskrbljen skromnim namještajem i računalom. U procesu kuhanja i posluživanja hrane nisam direktno sudjelovao, ali sam s njime imao dosta dodirnih točaka.

Godinu-dvije nakon mene u Dom je na recepciju došla raditi M. Tamo smo se upoznali i, mogu slobodno bez patetike reći, zaljubili. Kasnije smo se vjenčali, živjeli zajedno, dobili dva sina. Istinabog pošlo nam je za rukom i razvesti se zatim se nakon nekog vremena pomiriti i krenuti ispočetka. Ali to nije glavna tema ove priče. M. je nakon jednog administrativnog akta i ukidanja mjesta recepcionera prešla u kuhinju i postala kuharica. Neko vrijeme živjeli smo i radili zajedno.

Nedugo nakon mojeg dolaska u Dom promijenjena su na kuhinji ulazna vrata. Stara drvena ustupila su mjesto novim aluminijskim koja su i danas tamo. Tadašnji domar J. prije nego ih je otpravio u otpad skinuo je s njih malu žutu pločicu na kojoj je crnim slovima urezan natpis KUHINJA. Tu pločicu spremio je negdje u skladište i zaboravio na nju. Stajala je tako godinama u nekoj ladici sa drugim nepotrebnim drangulijama. Prije nego je i sama otišla iz Doma M. ju je dobila na poklon od tadašnje šefice. I kod nas doma bila je dugo u ladici, ali ovih dana odlučili smo vratiti joj prvobitnu namjenu. Potražit ćemo joj prikladnu pozadinu, možda malu drvenu dasku za rezanje, i staviti na vidljivo mjesto na zidu u našoj kuhinji. Bit će zgodna uspomena, pločica s pričom.