Usputne bilješke

To je vesela, simpatična pjesma brzog ritma. Uz nju možete plesati ili čak skakati ponekad i sa (polupunom) čašom u ruci kad ste vrlo dobro raspoloženi. Izvođač je mladić umjetničkog imena Ivan Hrvatska. Živi u Kanadi u Vancuveru. Porijeklom je negdje s naše obale. Grbave hrvatske suglasnike izgovara "umeko" po engleski. Kad otpjeva Hrvatska rakija s takozvanim mekanim R meni odmah dođe da naručim još jednu.

Prvi put pjesmu sam čuo prije nekih trinaest godina u vrijeme nogometnog Eura u kafiću U zmajevom gnijezdu u Ivaniću. Tamo se obično okupi nas desetak poznanika/prijatelja u vrijeme kad igra Hrvatska. Bez prethodnog dogovora, spontano se pojavimo u Zmaju i navijamo u dobroj, opuštenoj atmosferi. Obično je to početkom ljeta parnih godina kad se igraju nogometna prvenstva ili u siječnju kad je rukomet. Najbolje, one stresne (skoro sve) pojede Hrvatske slavili smo slušajući Rakiju odmah nakon zadnjeg sučevog zvižduka dok se još igrači grle na terenu.

Ljetos smo gledali nogomet i čekali, nadali se. Međutim ostali smo kratkih rukava zamalo. T. je već bio spreman stisnuti play kad su Talijani izjednačili u zadnjim sekundama i pokvarili nam feštu. Ostao sam pomalo željan Hrvatske rakije. Međutim sinoć smo nadoknadili. Rukometaši su nam dali povoda za slavlje. Nakon stresne, napete završnice gol u zadnjoj sekundi više je nego dobar razlog za još jednu rundu i Hrvatsku rakiju!


https://www.youtube.com/watch?v=p2FlO5OndKI

Moj stric F. friški je penzioner. Ta činjenica omogućava mu da pametno i na tanane troši vrijeme i zasluženi novac. Uz to nije pretjerano komotan niti komplicira oko sitnica i kao takav dobro je društvo za putovanje. U više navrata upriličili smo nas dvojica mini izlete kako bi se vozili, razgovarali i usput nešto vidjeli. Ove južinske nedjelje izbor je pao na Hrvatsku Kostajnicu. Ništa posebno nismo tamo očekivali, ali ja nisam bio dugo, a on nikad prije. Pa rekosmo: Aj'mo! Tek tol'ko da nam rit vidi puta.

Krećemo iz Ivanića oko devet. Ja vozim ovaj put. Jurimo auto-cestom do Popovače pa dalje magistralom do Siska. Tamo stajemo i u dupkom punom kafiću uz Kupu naručujemo kavu. Međutim duhanski dim, glasna graja i cajtnot tjeraju nas brzo dalje. Vozimo dalje kroz Caprag i na izlazu iz grada skrećemo lijevo pa kroz sela lokalnom cestom dolazimo do Sunje. Tamo smo primorani pomoći se navigacijom jer skretanje na lokalnu cestu koja vodi do Kostajnice nije obilježeno. Kroz slabo naseljena mala banijska mjesta i oko podneva dolazimo na lijevu obalu Une cilj naše mini putešestije.

Na samom ulazu u grad skrećemo desno i uskom, sporednom cestom penjemo u brijeg kako bi vidjeli spomen obilježje poginulom ratnom snimatelju Gordanu Ledereru. Onaj tko je osmislio i realizirao taj spomenik napravio je, po meni, izvrstan posao. Mjesto je zapravo vidikovac jer je na povišenom i s njega puca krasan pogled na rijeku, sam grad i okolna brda. Ono što ga čini posebnim je oko četiri metra velika leća propucanog stakla u sredini. Simbolički smisao i naboj tog kruga izražen je i snažan. Na tom brdu ubijen je tridesettrogodišnjak koji je samo snimao i bilježio kamerom. Nije ratovao. Odatle je pucao pogled, a onda su oni žestoko uzvratili. Jednostavno morate stati i dobro se zamisliti nad tim olovnim vremenima posebno ako se bavite fotografskim poslom.

Puni dojmova spuštamo se u grad i razgledamo ga kratko. Specifičan geografski položaj čini ga zanimljivim. Preko puta veike crkve i glavnog trga je Una odnosno granica. Neugodno smo iznenađeni pustim ulicama, odnosno tek pokojim prolaznikom. Ni ahitektura ne ostavlja dojam živosti. Pojedine zgrade još su prošarane rupama od gelera kao da je od rata prošlo tri godine, a ne trideset. Hotel Central, za koji smo bili uvjereni da ne radi jer izvana djeluje zapušteno, pokazao se kao jedini restoran u centru u kojem možete pojesti ručak. Dok u solidno uređenom interijeru žvačemo zagrebački odrezak, jedino jelo na meniju, razmišljam kako ovo mjesto sa Zagrebom ima zapravo samo administrativnu vezu dok je ona stvarna vrlo slaba i daleka.

Na povratku se odlučujujemo za drugu rutu kako bi vidjeli Petrinju u kojoj dugo nismo bili. Opet kroz prilično zapuštena i napuštena sela vozimo i komentiramo kako treba prilično volje, snage i novca da se nakon posljeratne ratne započne i provede post potresna obnova. U cetru zatičemo veliko gradilište. Iza pokrivenih skela naziru se novi-stari objekti pokriveni biber crijepom. Dojam je da se obnova zahuktala, barem što se tiče samog centra grada, i da Petrinja neće dugo biti u ruševinama. Kratko šećemo kroz park ispred crkve koja je u ratu bila potpuno srušena da bi nakon obnove opet zauzela centralno mjesto i na neki način dominirala prostorom. Dok promatram stara stabla lipe ili ginka razmišljam kako je onaj tko je prilično davno projektirao ovaj park utisnuo time gradu urbani pečat što njegovi stanovnici mogu i trebaju doživjeti kao kompliment. Uz njihovu odlučnost i ustrajnost Banija neće i ne smije biti "područje bez signala" već regija u kojoj može stanovati budućnost.

Ona je sitna, niska ženica kratke kose. Mogla bi imati sedamdeset godina otprilike, baka zapravo. Pristojna i strpljiva. U govoru izraženog bosanskog naglaska koji joj lijepo pristaje. U zadnjih par mjeseci u tri navrata došla je u naš foto studio kako bi joj skenirali i povećali neke obiteljske fotografije. Prvi put u pitanju su bili njezini roditelji na maloj, vrlo staroj crno-bijeloj slici. Naredni posjet rezerviran je bio za nešto noviji zadnički portret sa pokojnim mužem. Treći put pojavila se sa dvadesetak godina starom iskrzanom slikom na kojoj su njezina četiri sina  zagrkjeni nasmijani. Sa žalom u glasu ukratko mi je ispričala koliko joj ta slika znači. Kaže da je sad sama i da su svi u Njemačkoj. Dok sam drzao u ruci tu sliku shvatio sam da njezine sinove, i nju uostalom, zapravo poznajem.

Prije oko četvrt stoljeća upoznao sam dvojicu koji su mojih godina otprilike. U nekolko navrata upriličili smo zajednički izlazak u noćni klub Mungos u Kašini. U jednoj prilici u sitne sate vozili smo se auto-putem prema Ivaniću. Najednom se na cesti ispred nas pojavilo nešto kao nepokretno klupko krzna na cesti. U punoj brzini trznuo sam instiktivno volan i zaobišao ga riskirajući izlijetanje. Na to je mlađi brat I. gotovo panično povikao da stanem. Zaustavio sam auto nekih dvijesto metara niže. On je bez riječi otvorio vrata i otrčao nazad u mrak. Za minutu-dvije pojavio se sav zadihan. Gledao sam u čudu kako za zadnje noge drži velikog mrtvoga zeca kojeg je potom ubacio u bunker. Kad je ponovno sjeo u auto samo je odlučno rekao: Sutra si kod nas na ručku!

Kad je slika bila gotova rekao sam gospođi da njezine sinove poznajem. Podsjetio sam je na zgodu sa zecom. Upravo ona ga je ispekla skupa sa krumpirima i priuštila nam upečatljiv ručak. Međutim ispričala se kako se ne toga ne sjeća. Okupirana je ovih dana velikim brigama. Drugi brat D. koji je onu večer bio s nama boluje od raka vjerojatno neizlječivog. Ovih se dana sprema posjetiti ga u bolnici u Njemačkoj svjesna da će ga možda vidjeti zadnji put. Zatekla me njezina priča. Nisam znao ništa suvislo reći. Već je bila na vratima kad sam joj još samo uspio dometnuti da ih sve pozdravi.

U zadnjih petnaest godina vrijeme oko Nove godine za mene je obično rezervirano za posjet Đurđevcu. Povod tome je revijalna košarkaška utakmica što se u to vrijeme tamo igra. Nekoliko generacija bivših igrača KK Mladost Đurđevac okupi se u dvorani i u dobrom raspoloženju odmjeri snage na parketu. Prilika je to zapravo za viđenje i druženje odnosno podsjećanje na vrijeme u kojem su košarku aktivno igrali. Početkom devedesetih u Đurđevcu sam živio i nekoliko sezona u klubu trenirao i igrao. Te godine ostale su mi u lijepom sjećanju i rado ih u ovoj prilici zajedno sa ostalima evociram. U ovu sunčanu nedjelju u društvu mlađeg sinovca J. potegnuo sam u Podravinu još jednom zakratko oživjeti u sebi košarku i sve blijeđe uspomene na Mladost i mladost.

Krećemo odmah iza ručka oko jedan kako bi za dana stigli. U dobrom raspoloženju glasno slušamo muziku dok presjecamo sela stisnuta uz magistralu. Iz arhive smo izvukli već zaboravljene stare cd-e Riblje čorbe i Zabranjenog pušenja koji nam po putu čine izvrsnu muzičku kulisu. Dok brbljamo i pjevušimo vrijeme brzo prolazi. Naš mali češki karavan suvereno plovi zavojitom cestom što nam ulijeva sigurnost i stvara dobar putni osjećaj. Krajcamo Bjelovar i Bilogoru da bi nam se pred sam cilj najednom pred očima rasprostrla podravska ravnica. Horizont tog krajolika kao da je kreirala viša sila koja je na raspolaganju imala kilometarski dugačko ravnalo.

Odmah po dolasku odlučujemo posjetiti đurđevačke peske odmilja zvane hrvatskom Saharom. To je lokalitet kraj ceste za Kalinovac obilat žuto-smeđim pjeskom iz kojeg raste specifično raslinje. Ovaj put na sjenovitm djelovima prošaran je krpama tankog snježnog pokrova što mu dodatno daje na živopisnosti. Dok hodamo cipele nam propadaju u prhki snijeg i sipki pjesak pa žalimo što nije ljeto da ga možemo bosi prehodati i osjetiti među prstima. Trava i razbacani grmovi što iz njega strše kao da su presađeni iz Arizone ili New Mexica. Hodajući se zabavljamo u neuspješnim pokušajima detektiranja različitih životinjskih tragova. Na prvu se činilo da se radi o psu. Minutu kasnije izgledalo je da divlje svinje onuda marširaju. Iza zavoja je već mogla biti srna. Na kraju lakonski zaključujemo kako se sigurno radi o pustinjskoj nemani. A to biće, opće je poznato, u stanju je manipulirati tragovima što kod ljudi može uzrokovati fatamorganu.

Nakon pustinjskog mini-trackinga svraćamo kod prijatelja S. On nas ugošćuje doma, pa uz čašicu razgovora pretresamo aktualnosti i pikamo po uspomenama dobrano prekrivenim talogom godina. Nešto kasnije S. nam pokazuje okućnicu i dvorište u kojem je njegov pokojni otac početkom devedesetih otvorio autopraonicu. Na tom mjestu nas nekolicina srednjoškolaca frendova okupljali smo se i pomagali u pranju i čišćenju onodobnih prometala nemalo im se diveći. Bilo mi je to prvo iskustvo u poslu za koji ću tek kasnije naučiti kako spada u sferu takozvanih uslužnih djelatnosti. Kad danas vidim da netko samo ofrlje isplahne auto i mokrog ga istjera na cestu poželim ga navuči za uši i edukativno zagnjaviti pričom o praonici na Peskima gdje se radilo brzo i temeljito i nije bilo nezadovoljnih mušterija.

Finale našeg izleta u, mogu slobodno reći, stari kraj doslovno se odigralo u dvorani. Tamo na tribinama zauzimamo centralnu poziciju i pratimo revijalni i prije svega prijateljski ogled mlađih i starijih veterana. Za starije sam prethodnih godina i sam znao kratko zaigrati. Ovaj put odolijevam iskušenju pravdajući se sam sebi činjenicom kako u zadnjih godinu dana nisam pošteno potrčao. Iako također izvan takozvanog redovnog trenažnog procesa ostali akteri ove priče prezentiraju nam tečnu i povremeno atraktivnu košarku. J. se u tim trenutcima iskreno interesira za tu elegantnu igru, za ljude koje gledamo, tradiciju što iza toga stoji i to mi stvara ugodan osjećaj zadovoljstva.

Na povratku vozimo kroz mrklinu zimske noći oprezno mileći po vlažnoj cesti. Među cd-ima piknemo Arsena što se pokaže kao pun pogodak. Slušajući ga u mraku skoro do Ivanića zbrajamo dojmove govoreći malo. Dok pratim cestu šibenski genije neponovljivo originalnim stihovima golica mi nostalgičnu maštu. A sjetne melodije kao refuli vjetra oblikuju pjesak u mislima da se tako slikovoto izrazim. Od njega će barem na jedan dan osvanuti dine sjećanja.