Kroz objektiv
Moj stric F. friški je penzioner. Ta činjenica omogućava mu da pametno i na tanane troši vrijeme i zasluženi novac. Uz to nije pretjerano komotan niti komplicira oko sitnica i kao takav dobro je društvo za putovanje. U više navrata upriličili smo nas dvojica mini izlete kako bi se vozili, razgovarali i usput nešto vidjeli. Ove južinske nedjelje izbor je pao na Hrvatsku Kostajnicu. Ništa posebno nismo tamo očekivali, ali ja nisam bio dugo, a on nikad prije. Pa rekosmo: Aj'mo! Tek tol'ko da nam rit vidi puta.
Krećemo iz Ivanića oko devet. Ja vozim ovaj put. Jurimo auto-cestom do Popovače pa dalje magistralom do Siska. Tamo stajemo i u dupkom punom kafiću uz Kupu naručujemo kavu. Međutim duhanski dim, glasna graja i cajtnot tjeraju nas brzo dalje. Vozimo dalje kroz Caprag i na izlazu iz grada skrećemo lijevo pa kroz sela lokalnom cestom dolazimo do Sunje. Tamo smo primorani pomoći se navigacijom jer skretanje na lokalnu cestu koja vodi do Kostajnice nije obilježeno. Kroz slabo naseljena mala banijska mjesta i oko podneva dolazimo na lijevu obalu Une cilj naše mini putešestije. Na samom ulazu u grad skrećemo desno i uskom, sporednom cestom penjemo u brijeg kako bi vidjeli spomen obilježje poginulom ratnom snimatelju Gordanu Ledereru. Onaj tko je osmislio i realizirao taj spomenik napravio je, po meni, izvrstan posao. Mjesto je zapravo vidikovac jer je na povišenom i s njega puca krasan pogled na rijeku, sam grad i okolna brda. Ono što ga čini posebnim je oko četiri metra velika leća propucanog stakla u sredini. Simbolički smisao i naboj tog kruga izražen je i snažan. Na tom brdu ubijen je tridesettrogodišnjak koji je samo snimao i bilježio kamerom. Nije ratovao. Odatle je pucao pogled, a onda su oni žestoko uzvratili. Jednostavno morate stati i dobro se zamisliti nad tim olovnim vremenima posebno ako se bavite fotografskim poslom. Puni dojmova spuštamo se u grad i razgledamo ga kratko. Specifičan geografski položaj čini ga zanimljivim. Preko puta veike crkve i glavnog trga je Una odnosno granica. Neugodno smo iznenađeni pustim ulicama, odnosno tek pokojim prolaznikom. Ni ahitektura ne ostavlja dojam živosti. Pojedine zgrade još su prošarane rupama od gelera kao da je od rata prošlo tri godine, a ne trideset. Hotel Central, za koji smo bili uvjereni da ne radi jer izvana djeluje zapušteno, pokazao se kao jedini restoran u centru u kojem možete pojesti ručak. Dok u solidno uređenom interijeru žvačemo zagrebački odrezak, jedino jelo na meniju, razmišljam kako ovo mjesto sa Zagrebom ima zapravo samo administrativnu vezu dok je ona stvarna vrlo slaba i daleka. Na povratku se odlučujujemo za drugu rutu kako bi vidjeli Petrinju u kojoj dugo nismo bili. Opet kroz prilično zapuštena i napuštena sela vozimo i komentiramo kako treba prilično volje, snage i novca da se nakon posljeratne ratne započne i provede post potresna obnova. U cetru zatičemo veliko gradilište. Iza pokrivenih skela naziru se novi-stari objekti pokriveni biber crijepom. Dojam je da se obnova zahuktala, barem što se tiče samog centra grada, i da Petrinja neće dugo biti u ruševinama. Kratko šećemo kroz park ispred crkve koja je u ratu bila potpuno srušena da bi nakon obnove opet zauzela centralno mjesto i na neki način dominirala prostorom. Dok promatram stara stabla lipe ili ginka razmišljam kako je onaj tko je prilično davno projektirao ovaj park utisnuo time gradu urbani pečat što njegovi stanovnici mogu i trebaju doživjeti kao kompliment. Uz njihovu odlučnost i ustrajnost Banija neće i ne smije biti "područje bez signala" već regija u kojoj može stanovati budućnost. |
< | siječanj, 2025 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv