Usputne bilješke

Godinama sam za sebe tvrdio kako nisam jutarnji tip. I nisam to uistinu dugo vremena bio. Zvuk budilice uvijek bi me zatekao. Često bi se odlučio za onih famoznih još pet minuta. Nakon dizanja na auto-pilotu bi odradio higijenu, obukao se i odvezao do posla. Tamo bi se bezuspješno pokušavao pokrenuti kavom i obavezama. Tek oko devet ili čak deset bi se počeo osjećati ugodnije u vlastitoj koži. Do tad bi funkcionirao kao neki humanoidni robot. Kako je dan odmicao raspoloženje, elan i sampouzdanje bi raslo i kulminiralo bi navečer. U večernjim satima osjećao sam se najbolje. Tad mi se činilo da je sve lako, da mogu što poželim. Međutim s tom kasnom kreativnom energijom nisam znao što bi. Pa bi i prije nego odlučim kako je korisno utrošiti došlo vrijeme za spavanje. Prije toga bi obično nešto čitao. To je možda bivala i jedina korist od iste.

U zadnje vrijeme međutim sve ranije se budim, već oko pet. Obično ostanem još neko vrijeme u krevetu, ali oko šest sam već na nogama. Budilicu na mobitelu sam ugasio. Uopće mi ne treba više. Čim otvori pekara kupim kruh. Prvu kavu popijem prije sedam i na poslu sam kao nov, oran i odmoran. Vjerojatno je i promjena posla doprinjela cijeloj stvari. U svakom slučaju novi režim mi odgovara. Osjećam se dobro.

I danas je već oko pet spavanju bio kraj. Jutarnja svježina ponukala me da odmah napustim udobnost kreveta. Nakon higijene skuhao sam kavu. Dok sam je pio odlučio sam upaliti televizor. Nakon kraćeg šaltanja zaustavuio sam na Doku tv. Na prvu sam prepoznao mladu Francuskinju i njezin autorski dokumentarac Najčudnija mjesta istočne Europe. Oduševila me činjenica da je u jutrošnjem posjetila Zagreb. Odlučio sam pogledati. Prvo je tražila sitne planete razbacane po gradu. Zatim je posjetla neki kafić u Novom Zagrebu u kojem su joj u kućici na stablu poslužili koktel. Našla se potom u Muzeju prekinutih veza. Zatim je s nelagodom pohodila napušteni sanatorij na Sljemenu da bi za kraj ostavila kulu Lotršćak. Tamo je iznutra iz povlaštene pozicije svjedočila poznatoj zagrebačkoj tradiciji. Kad je grunuo legendarni Grički top i raspršili se golubovi krenula je odjavna špica. Na mom satu otkucalo je šest i još jedan ljetni dan mogao je započeti.

Gradovi su kao i ljudi. Posjeduju energiju i osobnost. A oni posebni u stanju su pokazati i izmamiti emociju. Jedan od takvih je Sisak posebno ljeti u vrijeme jazz festivala. Zahvaljujući Marijani i ostalim entuzijastima i ovog srpnja održani su Dani jazza Damira Kukuruzovića. Ta hvale vrijedna manifestacija posvećena je ovom prerano preminulom jazz gitaristu. Damir je bio veliki zaljubljenik, poznavatelj i interpretatog gypsy swinga. Mogu slobodno reći najbolji na ovim prostorima. Ovu vrstu muzike otkrio sam prije dvadesetak godina kad mi je u ruke dospio cd na kojem je pisalo Zagreb Hot Club. Nisam tad ni znao da je za ključnu komponentu ritma i melodije što me privukla zaslužna baš Damirova gitara. Njegov talent i energija zaslužni su da nešto kasnije Sisak u mom slušateljskom imaginariju postane sinonim za jazz odnosno gypsy swing. Imao sam priliku više puta slušati ga uživo i svaki put bivao sam oduševljen viđenim. Žalostan sam kao i svi zbog njegovog preranog odlaska. Međutim naslijeđe što je iza sebe ostavio omogućuje mi iznova uživanje u dobroj muzici, a to je u samoj svojoj biti čista radost.

Tako je bilo i ove subotnje večeri. Na završnom koncertu u dvorištu Muzeja grada Siska nastupio je Damirov Django Group s gostima. Ulogu domaćina preuzeli su Marijana koja je najavila i zatvorila koncert i Bruno, član benda, violinist, Damirov prijatelj što se u Sisku, kako sam kaže, osjeća kao doma. Klasici žanra i ove su godine ispunili toplu večer kraj Kupe. Oduševljena i brojna publika sa smješkom na licu uživala je u odličnoj izvedbi. Tome su dobrano doprinjeli i gosti, splitska pjevačica božanskog glasa Ana Opačak koja nas je počastila s nekoliko francuskih šansona koje u gypsy swing aranžmanu zvuče izvrsno. Mikrofon je zakratko preuzeo i Predrag Milunić Mils koji je u ovu sisačku priču unio notu lokalpatriotskog naboja. Ipak glavni gost i zvijezda večeri bio je njemački gypsy swing gitarist Wawau Adler. Kad se iz njegove gitare raspršio specifični, bogati, melodični zvuk za ovog slušatelja još jedan sisački jazz doživljaj bio je upotpunjen. Pomognut izvrsnim pratećim Django groupom gospodin Adler kombinirao je ritam i melodiju improvizijajući i solirajući povremeno na granici mogućeg. Emotivni Bruno, prateći bend i svi gosti i organizatori priuštili su tako sisačkoj i inoj publici još jedno glazbeno iskustvo za pamćenje.

Jazz i blues koncerti u Sisku za mene su oduvijek bili posebni. Sam grad, muzika, klub, atmosfera, činili su da se kao gost i povremneni posjetitelj osjećam povlašteno. Međutim sinoćnji je imao još jednu notu više. A ta je čista emocija. Činjenica da Damir više nije s nama sve skupa čini nas emotivnijim. Posebno njegove najbliže. To je nešto što na određeni način lebdi u sisačkom, ljetnom zraku. Njegov životni angažman i umijeće međutim doprinjeli su da je jazz i danas itekako živ. Ovaj kratki tekst svojevrsni je hommage tom velikom umjetniku. Kad ti netko priušti da iskususiš i pokažeš emocije preostaje ti samo reći: Hvala!

Ona je M. Plavokosa, privlačna, pravilnih crta lica na kojem se ističu oči što se vazda smješkaju. Odrasla je ovdje u našem malom gradu. Prije desetak godina otišla je u Francusku. On je J. Francuz. Naočit, simpatično sjedokos, pristojan i diskretno srdačan. Slikao sam im vječanje i svadbu prije osam godina otprilike. To mi je bio prvi samostalni angažman tog tipa. Imao sam tremu kao da se sam ženim. Bojao sam se da će moje u to vrijeme ograničeno iskustvo utjecati na ishod cijelog aranžmana. Međutim oni su bili ljubazni i dragi. Stpljivo su pozirali. Vjenčanje je bilo emotivno, svadba vesela. Slike su dobro ispale. Bili su zadovoljni i zahvalni. Otad se nismo vidjeli. Čuo sam da žive u Francuskoj i povremeno dolaze.

Zanao sam se ponekad u zadnjih osam godina upitati. Gdje su, što rade, kako su M. i J.? Unutarnji osjećaj govirio mi je da su dobro. U sjećanju mi je ostalo kako se na svadbeni dan jedno drugom blago smješkaju. To sam protumačio kao dobar znak. U jednoj prilici prije par godina preko njezine sestre poslao sam im pozdrave.

Danas su došli u naš foto studio izraditi slike slatke djevojčice. Na prvu ih nisam prepoznao. Na drugu sam se oduševio. Čini mi se da je bilo uzajamno. I danas djeluju kao iz opisa s početka ovog teksta. Prilično neosjetljivi na protok godina. Porazgovarali smo kratko na mješavini hrvatskog, engleskog i francuskog. Ja na potonjem znam reći samo merci. Evocirali smo njihovu zajedničku uspomenu otprije osam godina. Kad su došli po slike donijeli su mi na poklon butelju francuskog vina u vrećici s logom nadolazeće olimpijade u Parizu. Ta gesta me ostavila bez teksta i potaknula da im posvetim ovu kratku crticu.

M i J. možda su dokaz kako je je nekad dobrim stvarima suđeno da se dogode

Spomenuo sam već na ovom svom blogo-ficleku interneta kako imam super strica. On svako malo napusti zonu vlastitog komfora kako bi iskusio nešto drugačije i tako sebi i drugima, kako kaže, zasladio život. Nakon prvomajske ture kroz Lonjsko polje pritajili smo se dva mjeseca svaki sa svojim obavezama. Međutim na vreli, zadnji dan prve polovice godine potegnuli smo onako turistički do Podravine. Picoki, Đurđevac i okolica dio su naše osobne i obiteljske povijesti i kao takvi vrlo su nam bliski. Kako bi slabije upućen čitatelj bolje razumio taj sentiment vratit ću se na početku ove mini-reportaže u rane devedesete na sam početak naše podravske priče.

Naime, u proljeće devedeset druge ratna događanja u Bosni mnoge su prisilila na odlazak iz vlastitih domova. Činilo se tada privremeni. Međutim vrijeme je pokazalo da je taj egzodus zapravo mnogima značio trajno preseljenje. Moj otac, stric, kum i još neki poznanici radili su tada u Austriji. Početkom travnja te godine svi ti gastarbajteri, osim strica, obitelji su zbog rata privremeno preselili u Austriju. Obzirom da je velika potražnja dovela do manjka slobodnih stanova lukavi lokalci tražili su i za neadekvatne šupe prilične novce. Stric je odlučio ne udovoljiti njihovoj gramzivosti i obitelj od ratnog vihora skloniti u Podravinu. Izbor je pao na Koprivnicu jer smo tamo imali rodbinu. Jedan vikend "pripeo je opanke", sjeo na autobus u Walesu i pravac Podravina. Međutim pred cilj planiranog putovanja zaspao je i probudio se dvadeset kilometara istočnije u Đurđevcu. Nakanio je potom u kolodvorskom kafiću popiti kavu i prvim busom vratiti se u podravsku metropolu, ali dok je čekao ušao je u razgovor sa stričekom B. Slučaj je htio da baš njegov sugovornik ima višak stambenog prostora i spreman ga je iznajmiti. Nakon što su se naši rođaci skrasili u Đurđevcu za njima smo došli i mi iz Austrije i mnogi drugi. Dobar dio tadašnjih izbjeglica kasnije se udomaćio, pa i dan danas živi u Podravini. Mi konkretno med Picokej proveli smo pet godina. U mirnom, ravničarskom gradiću počeo sam i zgotovio srednju školu, igrao košarku, tulumario, upoznao mnoge ljude od kojih su se neki prometnuli u prijatelje. Svega toga ne bi bilo da se stricu tamo negdje nakon Ludbrega nije prispalo.

Evocirali smo tu zgodu i smijali se u nedjelju u Molvama. Tamo nas je dočekao i ugostio stričev prijatelj, a moj poznanik I. također izbjeglica s početka priče. Nisam ga vidio od tih famoznih devedesetih. Primjećujem da trideset godina kasnije I. podravsku ravnicu doživljava kao svoju. Tamo se udomaćio i zasnovao obitelj. Zapravo, dojma sam, da u okruženju ostataka panonskog mora pliva kao riba u vodi. To nam je uz smješak u pitoresknom, seoskom okruženju uz hladni radler i sam priznao.

Nas je put dalje preko Grkina vodio do Đurđevca. Prije trideset godina u Grkinama, simpatičnom, malom selu pohađao sam praksu kod majstora B. Otad nisam u njemu bio. Jedva sam ga jedva prepoznao. Trebalo mi je neko vrijeme kako bi se uopće orijentirao gdje je bila radionica u kojoj smo brusili i farbali limariju. Zapamtio sam samo cestu što se kroz šumu odmotava dotamo. Vozeći se nakon dugo vremena po njoj najednom mi u mislima krenu zvoniti stihovi starog hita benda Drugi način: Hej hej / prođe ovaj dan / prođe ovaj dan / dan kao san. Dok ovo pišem u sjećanje mi dolazi kako sam isti refren znao pjevušiti prije trideset godina pedalirajući tuda na biciklu.

U Đurđevcu smo oko podneva po najvećoj zjari hrabro pješačili kroz centar. Iako je trajala Picokijada, najveća i najvažnija lokalna manifestacija, u samom gradu nije bilo puno ljudi ni događanja. Vrućina je na kraju i nas stjerala u klimatizirani auto iz kojeg smo, vozeći se, gledali i komentirali poznate punktove. Najdraži su nam bili oni koji se u tridesetak godina našeg odsustva nisu puno izmijenili. Upravo ta mjesta mamila su  nas na evociranje uspomena i melankolični sentiment. To je posebno bilo izraženo pred kućom pokojnog B. što se onog ključnog dana zatekao na autobusnom kolodvoru. U toj kući živjeli smo neko vrijeme. Bila nam je prvo utočište u novoj sredini. Pružila šansu za adaptaciju i novi početak. Dok smo je gledali i komentirali omakli su nam se valovi nostalgije. Čak i zrna patetike, ali u takvim prilikama to je dozvoljeno.

Nastavili smo dalje lokalnom cestom preko Ćepelovca i Budrovca do Sirove Katalene. Tamo smo na stričev prijedlog stali prvo na groblju. U sjeni starih, debelih borova počiva njegov nedavno umrli prijatelj Ž. Malo dalje u zaselku Zid živi njegova udovica. Iako smo joj nenajavljeno banuli u nedjelju usred popodnevnog odmora dobrano nam se obradovala i ugostila nas. Primjećujem da joj nakon muževe smrti život nije lak ni komotan. Sama vodi nemalo kućanstvo. Brine se za brata s posebnim potrebama. Vodi malu firmu naslijeđenu od pokojnog muža što uključuje odlaske u šumu i fizički rad na strojevima za izvoz drva. Unatoč svemu vedra je i optimistična. Potencira uglavnom pozitivne teme i ne žali se. Priznaje da su joj cigarete porok kojeg se ne odriče jer joj duhanski dim pruža zadovoljstvo. Zaselak u kojem od devedesetih živi skrajnuto je, ali vrlo lijepo mjesto. Jedno od ljepših na kojima sam zadnjih godina bio. U podnožju Bilogore, kraj živopisne lokalne pruge, okruženo šumom, na samom kraju lokalne ceste. Poziva na skromnost, nagrađuje zadovoljstvom.

Na moj prijedlog do Bjelovara smo u povratku išli lokalnom cestom preko Šandrovca. Znali smo da postoji taj put, ali nikad prije nismo njime prošli. U početku sam bio uvjeren da znam kuda idemo. Ipak nakon dvadesetak minuta i par neobilježenih križanja na kojima smo skrenuli po nahođenju više nisam bio siguran gdje smo. Pokušao sam se pomoći navigacijom, ali zbog slabe baterije mobitel mi se ugasio. Kad smo se više na sreću, a manje na znanje na kraju dokopali Bjelovara stric me u šali podbadao kako sam na put krenuo neupućen i nespreman. Kroz smijeh sam mu odgovorio: Možda, ali barem u ključnom trenutku nisam zaspao.