Spomenuo sam već na ovom svom blogo-ficleku interneta kako imam super strica. On svako malo napusti zonu vlastitog komfora kako bi iskusio nešto drugačije i tako sebi i drugima, kako kaže, zasladio život. Nakon prvomajske ture kroz Lonjsko polje pritajili smo se dva mjeseca svaki sa svojim obavezama. Međutim na vreli, zadnji dan prve polovice godine potegnuli smo onako turistički do Podravine. Picoki, Đurđevac i okolica dio su naše osobne i obiteljske povijesti i kao takvi vrlo su nam bliski. Kako bi slabije upućen čitatelj bolje razumio taj sentiment vratit ću se na početku ove mini-reportaže u rane devedesete na sam početak naše podravske priče.
Naime, u proljeće devedeset druge ratna događanja u Bosni mnoge su prisilila na odlazak iz vlastitih domova. Činilo se tada privremeni. Međutim vrijeme je pokazalo da je taj egzodus zapravo mnogima značio trajno preseljenje. Moj otac, stric, kum i još neki poznanici radili su tada u Austriji. Početkom travnja te godine svi ti gastarbajteri, osim strica, obitelji su zbog rata privremeno preselili u Austriju. Obzirom da je velika potražnja dovela do manjka slobodnih stanova lukavi lokalci tražili su i za neadekvatne šupe prilične novce. Stric je odlučio ne udovoljiti njihovoj gramzivosti i obitelj od ratnog vihora skloniti u Podravinu. Izbor je pao na Koprivnicu jer smo tamo imali rodbinu. Jedan vikend "pripeo je opanke", sjeo na autobus u Walesu i pravac Podravina. Međutim pred cilj planiranog putovanja zaspao je i probudio se dvadeset kilometara istočnije u Đurđevcu. Nakanio je potom u kolodvorskom kafiću popiti kavu i prvim busom vratiti se u podravsku metropolu, ali dok je čekao ušao je u razgovor sa stričekom B. Slučaj je htio da baš njegov sugovornik ima višak stambenog prostora i spreman ga je iznajmiti. Nakon što su se naši rođaci skrasili u Đurđevcu za njima smo došli i mi iz Austrije i mnogi drugi. Dobar dio tadašnjih izbjeglica kasnije se udomaćio, pa i dan danas živi u Podravini. Mi konkretno med Picokej proveli smo pet godina. U mirnom, ravničarskom gradiću počeo sam i zgotovio srednju školu, igrao košarku, tulumario, upoznao mnoge ljude od kojih su se neki prometnuli u prijatelje. Svega toga ne bi bilo da se stricu tamo negdje nakon Ludbrega nije prispalo.
Evocirali smo tu zgodu i smijali se u nedjelju u Molvama. Tamo nas je dočekao i ugostio stričev prijatelj, a moj poznanik I. također izbjeglica s početka priče. Nisam ga vidio od tih famoznih devedesetih. Primjećujem da trideset godina kasnije I. podravsku ravnicu doživljava kao svoju. Tamo se udomaćio i zasnovao obitelj. Zapravo, dojma sam, da u okruženju ostataka panonskog mora pliva kao riba u vodi. To nam je uz smješak u pitoresknom, seoskom okruženju uz hladni radler i sam priznao.
Nas je put dalje preko Grkina vodio do Đurđevca. Prije trideset godina u Grkinama, simpatičnom, malom selu pohađao sam praksu kod majstora B. Otad nisam u njemu bio. Jedva sam ga jedva prepoznao. Trebalo mi je neko vrijeme kako bi se uopće orijentirao gdje je bila radionica u kojoj smo brusili i farbali limariju. Zapamtio sam samo cestu što se kroz šumu odmotava dotamo. Vozeći se nakon dugo vremena po njoj najednom mi u mislima krenu zvoniti stihovi starog hita benda Drugi način: Hej hej / prođe ovaj dan / prođe ovaj dan / dan kao san. Dok ovo pišem u sjećanje mi dolazi kako sam isti refren znao pjevušiti prije trideset godina pedalirajući tuda na biciklu.
U Đurđevcu smo oko podneva po najvećoj zjari hrabro pješačili kroz centar. Iako je trajala Picokijada, najveća i najvažnija lokalna manifestacija, u samom gradu nije bilo puno ljudi ni događanja. Vrućina je na kraju i nas stjerala u klimatizirani auto iz kojeg smo, vozeći se, gledali i komentirali poznate punktove. Najdraži su nam bili oni koji se u tridesetak godina našeg odsustva nisu puno izmijenili. Upravo ta mjesta mamila su nas na evociranje uspomena i melankolični sentiment. To je posebno bilo izraženo pred kućom pokojnog B. što se onog ključnog dana zatekao na autobusnom kolodvoru. U toj kući živjeli smo neko vrijeme. Bila nam je prvo utočište u novoj sredini. Pružila šansu za adaptaciju i novi početak. Dok smo je gledali i komentirali omakli su nam se valovi nostalgije. Čak i zrna patetike, ali u takvim prilikama to je dozvoljeno.
Nastavili smo dalje lokalnom cestom preko Ćepelovca i Budrovca do Sirove Katalene. Tamo smo na stričev prijedlog stali prvo na groblju. U sjeni starih, debelih borova počiva njegov nedavno umrli prijatelj Ž. Malo dalje u zaselku Zid živi njegova udovica. Iako smo joj nenajavljeno banuli u nedjelju usred popodnevnog odmora dobrano nam se obradovala i ugostila nas. Primjećujem da joj nakon muževe smrti život nije lak ni komotan. Sama vodi nemalo kućanstvo. Brine se za brata s posebnim potrebama. Vodi malu firmu naslijeđenu od pokojnog muža što uključuje odlaske u šumu i fizički rad na strojevima za izvoz drva. Unatoč svemu vedra je i optimistična. Potencira uglavnom pozitivne teme i ne žali se. Priznaje da su joj cigarete porok kojeg se ne odriče jer joj duhanski dim pruža zadovoljstvo. Zaselak u kojem od devedesetih živi skrajnuto je, ali vrlo lijepo mjesto. Jedno od ljepših na kojima sam zadnjih godina bio. U podnožju Bilogore, kraj živopisne lokalne pruge, okruženo šumom, na samom kraju lokalne ceste. Poziva na skromnost, nagrađuje zadovoljstvom.
Na moj prijedlog do Bjelovara smo u povratku išli lokalnom cestom preko Šandrovca. Znali smo da postoji taj put, ali nikad prije nismo njime prošli. U početku sam bio uvjeren da znam kuda idemo. Ipak nakon dvadesetak minuta i par neobilježenih križanja na kojima smo skrenuli po nahođenju više nisam bio siguran gdje smo. Pokušao sam se pomoći navigacijom, ali zbog slabe baterije mobitel mi se ugasio. Kad smo se više na sreću, a manje na znanje na kraju dokopali Bjelovara stric me u šali podbadao kako sam na put krenuo neupućen i nespreman. Kroz smijeh sam mu odgovorio: Možda, ali barem u ključnom trenutku nisam zaspao.
Post je objavljen 01.07.2024. u 12:18 sati.